Mantija mržnje

Piše: Nebojša Redžić

Zamišljam sebe da moram čitati svakojaki medijski treš koji u portalima kakvi su IN4C ili Cdm promovišu o.Jovan Plamenac ili rusoljubac Ljubo. Nije mi dovoljno što vikendom gledam Jovanu Jeremić, nego još da me edukuju ova dvojica. Iz toga trojca poznatih erudita i tekstoklepaca, ja sam odabrao Jovanu. Samo mi još fali da čitam o. Jovana i Ljuba. E pa, toliki mazohista nijesam.

Ipak, dobih link nekakvog kvazinovinarskog uratka koji je u jednom od dva pomenuta portala, objavio nekadašnji novinar Pobjede iz 90-tih, o. Jovan. I vidim da je tamo ovaj novinarski zlotvor iz 90-tih uporedio portal Aktuelno sa nekakvim portalom “Udar” koji je nastao mjesec uoči izbora 2020. godine i ekspresno se ugasio.

Onda vidim da o. Jovan citira nekoga od mojih kolega koji je napisao da je tzv. SPC “organizacija zločinaca, lopova, pljačkaša i homoseksualaca”. Da “u konake drže puške, bombe i ostalo naoružanje”. Da su počinili teške grijehove “protiv Boga, hrišćanstva i pravoslavlja, te su zbog toga na sebe navukli veliko prokletstvo”. Da tzv. SPC “treba da se okane nepočinstava, kriminala i bezbjednosno – obavještajnog, subverzivnog rada protiv države Crne Gore po nalogu Beograda i Moskve”. I tako redom.

Sad se pitam da li je problem to što napisano nije istina, ili je problem zato što se neko usudio da to napiše. Biće, bogami, da je u pitanju ovo drugo. Još o. Jovan tvrdi da su se ostali mediji, povodom požara u crkvi u Brčelima, “ponašali na civilizovan način”, ali da Aktuelno – nije.

O ocu Jovanu javnost, posebno mlađarija, malo zna. Možda će izguglati da je prekopavao po grobovima upravo pored manastira u Brčelima čiji se konak ovih dana zapalio, ali će pomisliti da je to tek incident jednog nesrećnog i usamljenog monaha koji je morao da zaradi svoju platu. Jer, prekopavanje i prisvajanje crnogorske istorije, u opisu su radnog mjesta svakog ponosnog velikosrbina. Ipak, iako pripada bratstvu Plamenac koje je ostavilo trag u crnogorskoj istoriji, siguran sam da se bratstvo ne može ponositi o. Jovanom.

Za Jovana Plamenca sam prvi put čuo ranih 90-tih kada je sa talasa radio Bara prosipao otrov zajedno sa nekolicinom svojih, po zlu čuvenih kolega. Baraka u Mekedonskom naselju iz koje se emitovao radio Bar, bljuvala je ranih 90-tih velikosrpsku vatru predstavljajući se kao “najjužnija srpska radio stanica”. No, nije Jovan Plamenac svoj nacistički, svesrpski plam bacao samo sa mikrofona radija koji je “edukovao” grad pod Rumijom o štetnosti narativa da “tri vjere koje neće da se dijele”. Bio je on znameniti autor tekstova u četničkoj Pobjedi koja je u 90-tim godinama pisala optužnice, izricala presude, prijetila, vrijeđala, utjerivala strah, sve silno lažući Crnogorce da nijesu ono što jesu i da je jedini pravi životni izbor – biti pristaša Velike Srbije i agresije na susjedne, međunarodno priznate države.

Kao i mnoge druge političke fukare koje su bili inspiratori i propagatori zla koje je zapalilo bivšu nam državu, Jovan se najprije primirio a potom zaogrnuo mantijom, ne da bi okajao svoje grijehe, nego da bi se pripremio za nove. Bilo je to u vrijeme kada su mediji uveliko pisali da će se haške optužnice podizati i protiv novinara zločinca, zbog čega su neki poslenici javne riječi čak proganjani od domaćeg pravosuđa. Ne, dakle oni koji su činili zlo, nego oni koji su o zlu pisali.

Milostinja

No, zašto trošiti riječi na o. Jovana kada je on samo jedan iz plejade onih kojima srpska crkva u Crnoj Gori služi kao utočište za sijanje mržnje i razdora. Uostalom, kada zamrzite majčino mlijeko kojim vas je podojila, kada prezrete korito koje vas je napojilo, kada pljunete na krš na kome ste odrasli i kada vam trava Avale postane bliža od lovćenskih visina, najisplativije je zauzeti busiju u crkvi Srbije i odatle ispaljivati plotune na Crnu Goru. Zar famozne litije, kao politički performans u koji je upakovana mržnja prema samosvojnoj Crnoj Gori, nijesu bile odskočna daska za ništarije kojima je smetala emancipacija i evropski put kojim je Crna Gora krenula – da je vrate u srednjevjekovnu učmalost i vrijednosti koje baštini pobješnjelo tursko roblje?!

Zamislite kada narodu koji je još prije 530 godina imao državnu štampariju, prodate priču o „ugroženosti svetinja“ i na konto toga mu ukradete kompletno kulturno i sakralno blago, pa iz sveg glasa počnete vikati „držite lopova“! I onda vam iz te iste parapolitičke organizacije koja sebe naziva crkvom, dijele lekcije o tome da li portal za koga radite o nečemu piše civilizovano ili ne. I kada vam njihov monah, kome ni tri mantije ne mogu sakriti mržnju prema svemu crnogorskom, govori o moralu i poštenju. Da sada ne otvaram priču o tome da medije koje on naziva civilizovanim, finansiraju isti oni koji su zajedno sa tom organizacijom koja se crkvom zove, u kooperaciji (poput zgrade ispod brda Gorica) finiširali veleizdajnički „temeljni“ ugovor kojim su temeljno i svjesno unizili Crnu Goru.

Već mi je postalo naporno pisati o tome da je „temeljnim“ ugovorom, ali i nepočinstvima u Katastru koja u kontinuitetu traju par decenija, crkva Srbije prisvojila toliko bogatstvo i načinila toliku štetu državi Crnoj Gori, kakvu za 500 godina svog prisustva na ovim prostorima nije ni Otomanska imperija. To je, znate, ista ona „crkva“ kojoj je Dritanova Vlada nedavno dodijelila 900 hiljada eura za gradnju vjerske škole u sekularnoj državi, a to aminovala Spajićeva Vlada, sve zaklinjući se u evropejstvo.

I onda vam  ta ista „crkva“ dođe u Klinički centar i pokloni mu neki aparat navodne vrijednosti od nekoliko hiljada eura! Sa sve Joanikijem helikopterskim koji pred kamerama kaže da „dolaze bolji dani“.

To je otprilike situacija kao kada bi u Centralnu banku upali “Pink panteri”, uzeli iz njegog trezora sav novac, dragocjenosti, dragulje i opale, pa se za koji dan pojavili sa poklonom svezanim mašnicom i portiru banke poklonili vjerenički prsten jer znaju da želi da zaprosi djevojku.

Svetosavski sistem kretanja novca je već dobro znan. Oni najprije crnom magijom pridobiju „vjernike“, pa ih nagovore da idu u crkvu i daju priloge. Obećaju im oprost grijehova, zdravlje i život nakon života. Pa im ištu pare, jer…valja se. Nema veze što to više nije vjera nego sujevjerje. Onda im osveštavaju sve i svašta – od automobila do fudbalskih terena. I to se, naravno, plaća. Pa grade nove crkve, jer više „vjernika“, znači i više novca. Onda, kao onomad, dođu u bolnicu i tamo bolesnima kažu da će im Bog pomoći da ozdrave. A oni, ako ozdrave, ne daju više pare ljekaru, nego popu. Jer, ne pomaže medicina, nego vjera. Kao ono sa koronom. Tamjan i molitva. Kakve vakcine. Bre.

Biznis je to. Koliko samo obrne Ostrog, slava mu i milost. Državi od toga ne ide ni cent na ime poreza. Zlobnici će reći da se oko moštiju sveca, namakne toliko da i fond PIO Šumske može biti miran. Uz sve to, ide politika. Manipulacija. I kao najvažnije – posrbljavanje. A ovce slušaju pastire. Jer, biti neznaven, neuk, neškolovan, uz to primitivan i krvožderan, znači biti podoban regrut srpskog sveta. Takvih je u Crnoj Gori, nezvanično, oko 35 odsto.

Utjerivanje srpstva

Onda kada takvima kažete: “ne dajte Crnu Goru”, oni to protumače kao provokaciju, uvredu, mržnju! Jer, zaboga, “srpski svet” je toliko rafiniran u svom rezonovanju, pronicljiv u tumačenju i ima izoštren sluh – da i kada ne izgovoriš da su politički šljam – oni se sami prepoznaju. I ne samo prepoznaju. Oni ustanu, podviknu, puste krik i dunu u ratničke trube, da ti više nikada ne padne na pamet da poželiš išta dobro Crnoj Gori. Pa ni to – da se ne da!

Bio sam 1991. godine u Beogradu, na skupu opozicije pored Terazijske česme. Bjehu to protesti tamošnje opozicije protiv politike Slobodana Miloševića. Ja mlađani student, pun revolucionarnog duha u sebi. Sjećam se da sam prišao sasvim blizu bini, spreman da uzmem mikrofon i obratim se masi. Htio sam im tada reći da imaju podršku iz Crne Gore i završim obraćanje riječima: “Ne dajte Srbiju”! “Nećemo ni mi dati Crnu Goru”!

Tek danas, sa trodecenijske distance vidim da sam potencijalno bio u životnoj opasnosti. Pogotovo kroz silne godine u kojima sam uvidio da između srpskih zloglasnih režima (Milošević, Vučić…) i njihove opozicije, kada je odnos prema Crnoj Gori u pitanju, nema ama baš nikakve razlike. Zamišljam kako nakon izgovorenih riječi, ka meni kreće hrpa poljoprivrenih proizvoda (paradajz, jaja…), a onda me iza ugla čekaju mlađani huligan Aleks Vučić, Dragan J. Vučićević i hitlerjugend Aleksandar Raković, sa plavokosom djevojčicom koja se zove Jovana, da me onako, kao huligani huligana, izudaraju špicevima svojih, tada aktuelnih cipela. Sreća što sam u posljednji čas odustao od obraćanja masi.

Ipak, nešto razmišljam da bi možda bilo bolje da su me tada, kao mladog, naučili pameti i utjerali mi u glavu “srpski svet”. Možda bih na vrijeme naučio da je dobro prestati zanositi se svojim slobodnim mislima i prikloniti se jednoj od “zaraćenih” strana. Ne biti svoj nego nečiji. Možda bih danas radio u nekom od medija koji su “civilizovano izvještavali” o požaru u Brčelima. Možda bih imao radni staž. Možda bih imao najmanje 35 godina staža, umjesto 15 koliko imam sada. Možda bih mogao ponovo da putujem po svijetu. A možda bih obukao i svoju prvu mantiju. Trebalo je samo da shvatim da jeretički poklič “ne dajte Crnu Goru” dira u očinji vid “srpskog sveta”. Da po tom verbalnom delikventu zvanom Severina opletem iz svih oružja, ili da to branim na “civilizovan” način.

Teško onome ko je u tom kotorskom vapaju prepoznao ljubav, ljepotu, slobodu, snagu, nadu… Ma, kakvi. Mržnja, uvrede, zavist, pizma… sve se to obrušilo na one koji su, poput Severine, makar i na tren pomislili da sačuvana Crna Gora (od svih), znači njeno trajanje i onu vječnost koja im, navodno, ne smeta.

Čudan je narod koji nasrće na nečiju želju da se jedna stara, slobodarska država – očuva. Smeta im čak i pjesma o njoj. Smetala im je i pjevačica koja je pjevala “da je vječna Crna Gora”! Pa kako ne bi pjevačica koja se drznula da publici poruči da je čuvaju! Prva im smeta zato što je Crnogorka. I što pjeva crnogorsku pjesmu. Druga, zato što se usudila da implicira kako smo mi od nekoga ugroženi pa treba da se čuvamo. Nije čak ni rekla od koga.

Ali, zlo se samo preoznalo. Uvredama i mržnjom nasrnulo na pjevačicu, baš kao onda na pjesmu. Mi smo, izgleda, sve ono što su oni htjeli biti, ali im nije bastalo. Valjda je to zavist. Jer, mi imamo sve što oni nemaju. Istoriju i more, pogotovo. To je jedino što im u Crnoj Gori i od Crne Gore treba. Posrbljeni Crnogorci samo su sredstvo ka tom cilju. Posebno onakvi kakav je o. Jovan Plamenac.