NOVAK ADŽIĆ: Kotorski plemić Marijan Bolica o Mrkojevićima kod Bara u izvještaju Mletačkoj republici 1614. godine

Piše: Mr Novak ADŽIĆ, doktorant istorijskih nauka

Proces iseljevanja Mrkojevića kod Bara na prostore pod vlašću Mletačke Republike (Venecije) odvijao se tokom XV i XVI stoljeća i nastavio se, naročito, u prvoj polovini XVII vijeka. Slovensko i hrišćansko, pravoslavno, stanovništvo iz Mrkojevića, se, dijelom, početkom i tokom XVII vijeka, iseljavalo, glavnim dijelom, u Istru (Hrvatska).

Među iseljenim Mrkojevićima na područje Istre, početkom treće decenije XVII vijeka, bila je i jedna muslimanska porodica, koja se tamo, iz Mrkojevića, iselila jeseni 1622. godine, zajedno sa većom grupom migranata sa barskog područja, što kazuje da je tada u Mrkojevićima, sem većinskih pravoslavnih, bilo i pojedinih porodica, koje su, tada ispovijedale islamsku vjeru, odnosno, bili muslimani.

U prvim decenijama XVII vijeka, Mrkojevići su, kao sastavni dio Skadarskog sandžaka Osmanskog carstva, bili slovensko pleme i teritorijalna zajednica, i to dominantno, ubjedljivo, ali vjerovatno ne i u potpunosti, hrišćani, pravoslavne vjeroispovijesti. Imena Mrkojevićkih prvaka iz 1614. godine bila su slovenska i hrišćanska.

To govori i o tome da Osmanlije (Osmansko, odnosno, Tursko carstvo), koje su, znanto ranije uspostavile i imale vlast nad Barom i Ulcinjom i, time, naravno, i logično i nad plemenom Mrkojevići, nijesu sprovodile nasilnu islamizaciju nad, recimo, Mrkojevićima, (kao ni nad ostalim podvlasnim stanovništvom, sem u jednom jedinom poznatom u nauci slučaju, koji je nama jedini poznati primjer na cijeloj teritoriji današnje Crne Gore, ali u tom slučaju nije se radilo o Mrkojevićima), već je slovensko, pravoslavno stanovništvo sa prostora Mrkojevića, moglo, po pravilu, slobodno ispovijedati svoju hrišćansku (pravoslavnu) vjeru i ostati u svojoj autohtonoj etničkoj i religijskoj pripadnosti, vlastitim običajima, tradiciji, jeziku, kulturi, načinu življenja. I istorijski proces prelaska Mrkojevića na Islam bio je, u suštini, dobrovoljnog karaktera.

Inače, osmanske (turske) vlasti i na prostoru širom ondašnje Crne Gore (ranije Zete-Donje i Gornje, u smislu državne organizacije i prostora), a koje su zauzele i osvojile, tokom i posebno krajem XV vijeka, i docnije, nijesu, po pravilu, i primarno, vršile nasilnu islamizaciju zatečenog, postojećeg stanovništva, odnosno, naroda, na prostorima Crne Gore, na kojima su uspostavile svoju suverenu vlast. Proces islamizacije stanovništva u Crnoj Gori, ranijoj Duklji/Zeti, -nakon uspostave i učvršćivanja vlasti Osmanske (turske) Imperije, na najvećem dijelu njenog područja, a koji se odvijao i vjekovima trajao, imao je, primarno, druge načine, motive, sredstva, namjere, svrhu, ciljeve, razloge, uzročnike, manifestacije itd, ali dominantno nije bio praćen fizičkim nasiljem i prisilom da se mora izvršiti promjena vjere (religije).

O tome, kada je, konkretno, riječ o Mrkojevićima, govori i izvještaj kotorskog plemića (patricija, nobila) Marijana Bolice o Skadarskom sandžakatu i njegov opis iz 1614. godine, podnesen organima vlasti u Veneciji. Prema tome Boličinom izvještaju iz 1614. godine, (t.j, onoj verziji koju je 1880. godine objavio Šime Ljubić), – Mikulići (selo, sastavni dio plemena Mrkojevića), tada je imalo 25 kuća i oni su, kako piše akademik prof. dr Bogumil Hrabak „mogli opremiti 60 boraca, a seoski prvak je bio Luka Matušov.

Mjesto Gradojevići[1] sa 50 domova i 130 odraslih muškaraca vodio je Đuro Markov. Naselje Poda pod rukovođenjem Pera Vukova obuhvatalo je 30 kuća i 80 zrelih ljudi. Mrkojevićka Dobra Voda brojala je 40 porodica sa 100 odraslih muških glava i sa starješinom Radom Đuroševim. Selo Ravanj od 25 domova i 54 potencijalna borca, priznavalo je za administratora Đura Stjepčeva. Seoce[2] Kunji od 20 kuća i 46 odraslih muškaraca vodio je Skuki Đurov. Najveće Mrkojevićko stanište Marojevići sjedinjavalo je čak 260 domova sa 1000 ljudi sposobnih za oružje; tu je starješina bio Marko Nikov. Zanimljiva je primjedba kotorskog patricija (Marijana Bolice – nap. N.A.) da su Mrkojevići još tada, slično Paštrovićima, uživali u Veneciji povlastice. Selo Gorana Dima Lukina[3] imalo je samo 20 kuća i 45 odraslih muškaraca“ [4].

U daljem tekstu, u monografiji o gradu Baru, prof. dr Bogumil Hrabak, govori o Mrkojevićima, neposredno vezano za izvještaj Marijana Bolice iz 1614. godine i to, sljedeće: „Pored verzije Boličinog opisa (Skadarskog sandžakata – nap. N.A) objavljenog još 1880. godine postoje i neke druge. Jednu koju je prepisao Jovan Tomić, sadrži razlike upravo kada je riječ o Baru“[5].

Konkretno, što se odnosi na sela u Mrkojevićima i na njihove lokalne prvake, prema drugoj veziji Boličinog izvještaja (iz 1614.), a koju je prepisao srpski istoričar prof. Jovan N. Tomić[6], u odnosu na objavljenju verziju Boličinog izvještaja od strane Šime Ljubića (1880), uočavaju su neke bitne. Naime, srpski istoričar akademik prof. Jovan N. Tomić donosi različita imena seoskih prvaka, odnosno, starješina sela u Mrkojevićima, pozivajući se na prepis izvještaja Marijana Bolice iz 1614. godine. Prema Jovanu Tomiću, 1614. godine, Bolica je imenovao sljedeća sela i njegove starješine u plemenu Mrkojevićima i to: u selu Mikulićima tada je mjesni starješina bio Perica Andrijin; u Gradojevićima[1] Vuko Brajkov, a na Podima Pero Nikličev.[2]

Seoske prvake (odnosno lokalne, mjesne, knezove) za Mrkojeviće, pored navedenih, u daljem opisu, nobil Marijano Bolica, ako je suditi prema Tomićevom prepisu (rađenom na osnovu prepisa iz 1699. godine Boličinog izvještaja iz 1614. godine), imenuje, kako slijedi: U Mrkojevićkom mjestu Dobra Voda starješina je bio tada Stijepo Kaćun Perović; u selu Ravnju– Dabo Pentov; u Komini– Pero Markišin, u Mrkojevićima[3] –Vule Dabov, u Gorani Pero Nikolin“[4].

Elem, ako je suditi na osnovu izvještaja kotorskog plemića Marijana Bolice iz 1614. godine, na temelju, u istoriografiji, objavljene njegove dvije varijante, od strane različitih autora i vršeći komparaciju istih (odnosno, prepisa njegovog izvještaja organima vlasti u Mletačkoj Republici-Veneciji), po našem  mišljenju, proizilazi da je pleme Mrkojevići (Mrkovići) u barskom području (1614. godine),  slovenske etničke strukture, odnosno pripadnosti, što govori onomastika, antroponimi, patronimi, kao i toponomastika, i da su tada, Mrkojevići (Mrkovići), iako su su se nalazili u sastavu Skadarskog sandžakata Osmanskog Carstva, dominantno ispovijedali hrišćansku (pravoslavnu) konfesiju.

[1] Gradojevići-Grdovići, selo u Mrkojevićima.

[2] Navedeno prema: Dr Bogumil Hrabak, citirani rad, str. 59. Boldovanje imena je naše.

[3] Selo Mrkojevići iz 1614, prema Boličinom izvještaju, u jednoj verziji istog se navodi kao Marojevići,  a po drugoj kao Mrkojevići.  U suštini, riječ je o posebnom selu, koje je pripadalo i bilo u okviru plemena Mrkojevići kod Bara.

[4] Navedeno prema: Dr Bogumil Hrabak, citirani rad, str. 59. Boldovanje u citiranom tekstu je naše.

[1] Riječ je o selu u današnjim Mrkojevićima – Grdovići (raniji Gradojevići), koji su se u doba nezavisne Knjaževine i Kraljevine Crne Gore takođe zvali Grdovići.

[2] Primjerenije je reći: selo Kunje (Kunji) u Mrkojevićima (Mrkovićima)

[3] Starješina sela Gorana u Mrkojevićima bio je tada Dimo Lukin.

[4] Prof. dr Bogumil Hrabak, „Pod turskom vlašću“, u knjizi „Bar grad pod Rumijom“, Bar, 1984, str. 59. Bodlovanje je naše.

[5] Dr Budimil Hrabak, ibidem.

[6] Jovan N. Tomić, rođen, Nova Varoš, 9. maj 1869. -umro, Beograd, 22. jul 1932. Bio je redovni član Srpske Kraljevske akademije od 1906. godine.