BITKA NA NERETVI: Favorit za Oskara 1970. koji je oduševio Holivud (VIDEO: Cijeli film)

Jugoslovenski film Bitka na Neretvi bio je jedan od favorita za Oscara 1970. godine, a iako je oduševio holivudsku elitu i dobio brojne pohvale, redatelj Veljko Bulajić iz Los Anđelesa je ipak otišao praznih ruku. Pobijedio ga je alžirski film Z.

Kako je izgledala ta dodjela Oscara opisao je Pero Zlatar, a Indeks.hr prenosi njegov tekst u saradnji s Yugopapirom.

April 1970: Favorizovani Veljko Bulajić s “Bitkom na Neretvi”, iako dolazi bez očekivanog trofeja, može biti zadovoljan jer je otvorio vrata uspjeha našeg filma u Americi i u svijetu…

Na izlasku iz mamutskog Muzičkog centra u Los Anđelesu, u čijoj je najvećoj dvorani bila izvršena svečana predaja filmskih Nobelovih nagrada, statua poznatih po nadimku Oskar, ugledao sam našeg reditelja Veljka Bulajića kako se sa suprugom probija do automobila.

U vavilonskoj gužvi koju je činilo 3250 zvanica, bolje reći srećnika koji su se domogli ulaznice i prisustvovali najvećoj kinematografskoj predstavi na svijetu, Veljko je pokušao ne izgledati razočaran zbog toga što nije dobio očekivani trofej. Sportski je priznao pobjedu suparničkom, alžirskom filmu “Z” čiji su glavni stvaraoci i saradnici bili Grci, Francuzi, Španjolci i Talijani:

– Što je – tu je! – rekao je fatalistički – Iskreno govoreći, ja sam već bio prezadovoljan samim tim što je “Bitka na Neretvi” ušla među elitu svjetske produkcije u najuži izbor od pet nominovanih djela. Ali atmosfera stvorena kod nas da smo sigurni dobitnici pomalo me brine: kako ću sada objasniti ljudima da i ovo nije neuspjeh i tragedija iako se vraćamo praznih šaka!

Pored nas su prolazile popularne ličnost koje mnogo češće viđamo na velikom i malom ekranu nego li u javi. Žure put svojih kola: ravnodušni ili veseli, razočarani ili blazirani, otpozdravljajući okupljenim gledaocima ili ignorišući ih.

Rakle Velč u odjeći ciganskog stila sa svojim, za glavu nižim, debeljuškastim suprugom; Elizabet Tejlor i Ričard Barton, oboje elegantni i dostojanstveni, iako Barton zacijelo kipti od bijesa zato što ni njegova peta kandidatura za najdražu nagradu nije urodila plodom; Frenk Sinatra (koji je dobio pet-šest kilograma više) u društvu 72-godišnjaka Freda Astera kome ipak nije bilo teško da u programu blistavo i mladalački izvede jednu modernu plesnu fantaziju…

Džejn Fonda što se namještenom srdačnošću ljubi sa svima koji je pozdrave i njen zakoniti muž Rože Vadim koji i ne skriva da mu je sve ovo što se oko njega zbiva jednostavno dosadno; Bob Houp, za koga kažu da mu je bogatstvo zarađeno od lakrdija na filmu i TV gotovo ravno Onazisovom; živa legenda američkog filma Džon Vejn koji blista od sreće jer se nakon tridesetpetogodišnje karijere napokon dokopao Oscara…

Semi Dejvis, jr. koji upravo za milion dolora honorara ima trotsedmični šou u Hollywoodu; najružnija filmska ljepotica, dobitnica Oscara, famozna pjevačica Barbra Strejisnd, koja je ove godine dodijelila pozlaćenu bistu Džonu Wejnu i koja za sebe tvrdi da je najbolje plaćena umjetnica svijeta

Klaudija Kardinale koja je bila takođe među onima što dijele trofeje pa mi je, polaskana zbog toga, oduševljeno poput šiparice, rekla da joj je to najznačajnije i najdraže priznanje otkako je postala glumica … ko sve nije bio – nizao bih unedogled imena slavnih, popularnih, značajnih, izvikanih itd. ličnosti koje su se toga utorka uveče našli u najvećoj kalifornijskoj dvorani lijepih umjetnosti.

Do sada su Jugosloveni, u domenu igranog filma pet puta bili u najužoj nominaciji za nagradu ali još nisu donijeli “Oscara”. Prvi put Italijan Đuzepe De Santis sa “Cestom dugom godinu dana”, potom France Štiglic s “Devetim krugom” i napokon dva puta za redom Aleksandar Petrović sa “Tri” i “Skupljači perja”.

Ali nikada ime jednog našeg filma nije bilo toliko spominjano u Americi kao što je bio slučaj s “Bitkom na Neretvi”. Sve do posljednjeg trenutka nitko se nije mogao zakleti i staviti ruku u vatru da će “Z” nadmašiti “‘Neretvu”.

Borba za Oscara za najbolji film u kategoriji izvanengleskog govornog područja pretvorila se u isključivi dvoboj Gavrasa i Bulajića. Njima su čak dali sjedišta na samom kraju redova: Bulajiću u trinaestom, a Gavrasu u četrnaestom, kako se prilikom prozivanja nijedan od njih ne bi morao probijati pored gledalaca.

Nažalost, naš reditelj bio je taj koji nije morao učiniti takav napor:

Kod nas su se mogla čuti mišljenja da je oko podjele Oskara nastalo neko “mućkanje” i da su izvjesne “mračne sile” namjestile “igru” jugoslovenskom filmu. Odmah se valja ograditi od takvih glasina i reći da izbor ne može biti časniji i diskretniji. Čak 3892 člana Američke filmske akademije, raznih zvanja, uvjerenja i mjesta stanovanja moralo je do 27. ožujka poslati imena svojih izabranika i tada je glasanje bilo zaključeno.

Pa gdje je onda Bulajić izgubio bitku? Njegov najveći hendikep bio je što između svih pretendenata za Oskara jedino “Bitka na Neretvi” nije bila poznata širokom američkom tržištu, budući da je premijera u Njujorku zakazana tek za maj. Najmanje tri stotine članova Akademije nije moglo vidjeti naš film, što pak sa “Z”, koji se uveliko prikazivao u svim većim gradovima SAD, nije bio slučaj.

Od naših ljudi glavnu riječ na izboru vodio je naturalizirani Amerikanac, porijeklom s Korčule, Mike Frankovic, jedan od najmoćnijih holivudskih producenata, koji je bio glavni organizator priredbe u Muzičkom centru.

Pored njega veoma je ugledan i glumac Karl Malden, odnosno Mladen Sekulović, rođeni Hercegovac, koji se nije pojavio među zvanicama. Bio je poslovno spriječen, ali nije zaboravio da Bulajiću telefonski prenese svoje najbolje želje.

Ipak, krv nije voda …

Napisao: Pero Zlatar (Plavi vjesnik, 1970.)