OBRAD PAVLOVIĆ: Kome koristi zločin – on ga je izvršio

“CUL PRODEST SCELUS IS FECIT” (Kome koristi zločin – on ga je izvršio

Ne znam tačno kada mi je prvi put prije dvadesetak godina iz zatamnjene podsvijesti izronila noćna mora, koja mi se periodično ponavlja nizom međusobno povezanih epizoda.

Tek kad sam prvi put odgledao dokumentarni film o Srebrenici, moj grozomorni san je dobio svojevrsnu potvrdu. Sanjam da čujem onog muslimanskog Velikomučenika, koji doziva svoje komšije i prijatelje, da se na vjeru predaju Srbima. Nekada sam u snu ja taj koji doziva…

Potom se sve nastavlja još strašnijom epizodom…Saučesnik sam u zločinu…Pucam u zarobljene civile. Pucam ali metak pogađa – mene. Bol je užasan, neizdržljiv, traje i nakon buđenja. Traje i vraća se kao materijalizovani odjek bola osvješćenih pokajnika.

Tek odnedavno postajem svjestan da je moj san odgovor anestezirane savjesti, koja se budi spoznajom da sam, – ma koliko bio nevin – djelić pripadnosti jednog nacionalnog korpusa, jednog religioznog narativa u čije je ime izvršen zločin.

Nije mi dovoljno da kleknem i tražim oproštaj, kao što je to jednom iz iskrenih pobuda uradio Vili Brant, dodajući da je odgovornost za zločin vječna.

Većina nacističkih ratnih zločinaca je čitalo “Protokole Sionskih Mudraca” jedno od najopskurnijih zločinačkih falsifikata. Zločinci balkanske provinijencije nijesu čitali ništa. Dovoljan je bio kad tamjana i zlokobno prizivanje popova da se blagoslovi zločinačko oružje.

“SCELERI NONQUAM DEFURIT ORARIO” Zločincima nikada nije nedostajao izgovor”

“Zašto mi zašto mi ubi na krovu svetu ticu rodu?

Kad je prva puška pukla na nju –

začušeno je gledala raširenim očima svetica;

kad je druga puška pukla na nju

samo se povio vrat kao bijeli cvijet na vjetru;

kad je treća puška pukla na nju,

pala je sa mog odžaka krvava

na moj krov…

Ali  Binaka Radovan Zogović

Sve su se moje šutnje rasprsnule u neprebolu uvišestručenih bolova kada je Vladimir Leposavić pokušao bestidno da relativizuje zločin u Srebrenici.

Strašno je kada neko sa njegove političke funkcije može sebi dozvoliti da kaže da zločin mora biti nedvosmisleno dokazan. Nije dokaz o zločinu samo u neprebrojivom broju ugašenih ljudskih života, dokaz je i cičanje one djevojčice koja više nikada neče viđeti svog oca, u vapaju majke koja ne može bar dostojno sahraniti zemne ostatke svog sina.

A Vladimir Leposavić ide i korak dalje. Negira negiranje zločina, što ga izvrgava nepristrasnoj dijalektičkoj neumitnosti. Kao tek usputnu napomenu navodim da su se njegovi istomišljenici hvalili i time da je on američki đak. Američki đak je i Donald Trump  zar ne?!

Vladimir Leposavić je negirao, naglašavam negirao, legitimitet uspostavljanja Haškog Tribunala, a potom ne trepnuvši dodao da je Tribunal izgubio legitimitet kada je uništio dokaze o trgovini organima žrtava na Kosovu.

Otjelotvorenjem Gebelsa i doktora Mengelea kao da je još jednom htio da nam stavi do znanja da mu ništa nije strano! Dodaje i da neće podnijeti ostavku, što me i ne čudi, ne postavlja mu se posao napola završen.

Tek kad uspije da unizi i uništi sve crnogorske vrijednosti i kad dobije zasluženu nagradu od protagonista “SRPSKOG SVETA”, možda i ode tamo gde je više ukorenjen.

Ne izvinjavam mu se što ne pomenuh koji resor pokriva, jer to baš ničim nije zaslužio. O njegovoj vrloj koleginici Bratićki ni toliko, bar ne ovaj put!..

Verbalnom genocidu neće suditi Haški tribunal, ali počinioce takvog genocida ne može mimoići sud naroda. Nekada prećerano surov -ali pravedan!

Obrad  Pavlović