Srbija može promijeniti vlast, ali ne može promijeniti sebe

Piše: Nebojša Redžić

Ima u tim Srbima nešto mazohističko. Koliko god urlikali da mrze Crnogorce koji su zaposjeli njihov „beli grad“, koliko god ih slali kući i sanjali Srbiju u kojoj ih neće biti, oni bi im se uvijek, kad god bi neki odbor birao direktora, ili kad god bi se glasalo na izborima, slijepo vraćali i davali im povjerenje.

Kažu da Crnogorci ponovo vladaju Srbijom. E viva vero Montenegro, reče Vučić. Tako mi takvih „Crnogoraca“. Šoškić, Saičić, Srdanović, Bakić – „deca“ komunizma. Crnogorski komunisti, znate, bili su oni ljudi kojima nije padalo na pamet da pomenu, a kamoli njeguju crnogorski nacionalni i kulturni identitet. Stan u Beogradu bio je vrhovni cilj tih ljudi (čast Veljku Milatoviću) koji su se takmičili u tome ko će više da ponizi rodnu grudu. Bjehu tada, recimo, poznati braća Budislav – Budo i Branislav Šoškić. Skoro da nema funkcije koju Budislav i Branislav nijesu obnašali. Naravno, dobili su stanove u Beogradu. Ne na vodi, ali stanove.

Branislav je tamo dobio dete i dao mu ime Dejan. A dete, sjajan lik, bivši predsjednik Narodne banke Srbije, budući premijer tek oslobođene države. Dete partizana, bivšeg predsjednika Predsjedništva komunističke Crne Gore. Govori tečnom ekavicom, povremeno pomene crnogorsko poreklo. Njegov stric Budislav bio je predsjednik Narodne skupštine SR Crne Gore. Zamislite samo koliko je on volio Crnu Goru kada je žrtvovao telefonske impulse da bi iz Beograda vodio sjednice crnogorske Skupštine!

Da, dobro ste pročitali. Oni koji se sjećaju, pričaju da je Budislav, kada bi ga beogradske magle i manjak nostalgije spriječili da ode do Titograda, iz svog beogradskog stana diktirao svom zamjeniku dnevni red i sadržaj sjednice, a ovaj bi ga, držeći telefonsku slušalicu u rukama slijedio tako što bi to uživo prenosio delegatima (sada se takvi zovu poslanicima)!

Da ne bude, ne daj Bože, da nešto imam protiv časnog bratstva Šoškića iz Bratonožića, mogu se na isti način pozabaviti Ilijom Srdanovićem iz Donje Bukovice kod Šavnika, Radomirom Saičićem ili Jovom Bakićem iz Vasojevića. Sve divni ljudi, nesporno intelektualci, uspješni u poslu kojim se bave. Vole ih čak i studenti, pa su ih zato stavili na svoju izbornu listu.

E, sad, koliko oni vole Crnu Goru iz koje potiču, ili još važnije, koliko će Crna Gora imati koristi od toga što će neki od njih biti na čelu Srbije, znaćemo veoma brzo. A Crna Gora, nesretnica, ne želi ništa drugo i ništa manje od toga da je svi oni zajedno, ostave na miru i dozvole joj da sama odlučuje o svojoj sudbini. Samo još kada bi oni to hteli. I smeli od svojih glasača.

Hoće li neko kleknuti?

Da se manem ja ironije i ekavice koju svjesno umetnem u tekst onda kada govorim o ovim aktuelnim beogradskim Crnogorcima. Srbija se probudila i pobijedila autokratu. I to je sve što ću reći o nemuštom Aleksandru Vučiću koji se mnogo puta jadao da „u proteklih 35 godina Crnogorci upravljaju Srbijom, što politički, što finansijski, što kriminalom. I obećao da će on to da „reši i počisti“ jer ih je „ostalo malo“. Nije rešio.

Važnije od svega za nas u Crnoj Gori jeste – što će veličanstvena pobjeda studenata koji su dvije godine izgarali da se izbore za ono za što su se borili, donijeti nama. Hoće li neko kleknuti i izviniti se Crnoj Gori? Hoće li politika i ideologija nove vlasti u Srbiji biti ista kao u posljednjih 150 godina, na fonu Garašaninovog Načertanija? Hoćemo li biti njihov zamišljeni izlaz na more, parking za pohod na Lovćen đe će ponovo postaviti Aleksandrovu kapelu?

Podgorička skupština

Upitaće me neki zajapureni crnogorski Srbin, dok bude ovo čitao, za što bi to Srbija trebalo da se izvini Crnoj Gori. Da počnem od „bombaškog procesa“ 1907. godine kada su pripremili atentat na kralja Nikolu, od ratne štete iz I Svjetskog rata koju nam nikada nijesu isplatili, ili od okupacije 1918. godine koju oni zovu ujedinjenjem? Može li neki srpski Vili Brant da klekne i zamoli Crnogorce za oproštaj zbog „bijelog terora“, segmenta iz krvavog albuma Karađorđevića? Možda bi neko mogao da pomene tu, skrivenu stranicu istorije, to vrijeme kada su zbog ljubavi prema svojoj Crnoj Gori pobijene hiljade patriota i zapaljeno na hiljade crnogorskih kuća. Ili da se sjeti brutalnog obračuna sa učesnicima Božićne pobune, zvjerstava koja su činili u mojim Rovcima, ili da neko pomene ubistvo porodice Zvicer čiji su članovi živi zapaljeni u selu Rokoče, gdje se još osjeća miris izgorjelih tijela. Može li neko da zamisli djecu koja gore u kući koju su opkolili zvjeri majora Kecmanovića čiji je potomak prije neku godinu počinio masakr u beogradskom „Ribnikaru“?

Ili, možda, da se vratimo na novije doba. Gdje su bili Saičić, Srdanović, Šoškić i Bakić dok je ona svjetina, podržana od nekoliko odrođenih Crnogoraca, palila zastavu na crnogorskoj ambasadi u knez Mihailovoj? Jesu li se tada oglasili intelektualci, kritičari režima, profesori i doktori Srdanović, Saičić, Šoškić i Bakić? I zašto nijesu?

Gdje su bili i zašto su tako glasno ćutali kada su beogradski mediji vodili „bitku za Nikšić“? Kako su reagovali na Vučićevo priznanje da milionima eura pomaže srpske organizacije u Crnoj Gori? Gdje se na internetu može pronaći njihov protest zbog svega što crkva Srbije čini u Crnoj Gori, zbog desanta na Cetinje, zbog antidržavnih litija pobješnjelih vernika tzv. SPC? Zašto su bili nijemi na flagrantno miješanje u naš izborni proces svaki put kada bi rijeke „izbornih turista“ pohodile Crnu Goru na dane izbora? Ili, hoće li nam dostaviti bankarske izvode o uplatama „ugroženim“ srpskim organizacijama i strankama u Crnoj Gori u posljednjih 15 godina? Konačno, hoće li nam pomoći da ponišimo izdajnički „temeljni“ ugovor i zatražiti od beogradske Patrijaršije da nam vrati imovinu koju je jedan mali čovjek, ali veliki izdajnik poklonio Srbiji?

Najvažnije od svega: hoće li takav odnos prema Crnoj Gori, takvo ćutanje na ispoljavanje najprimitivnijih i najbrutalnijih oblika velikosrpske ideologije prema nama biti nastavljen i onda kada Saičić bude predsjednik, a Šoškić premijer Srbije?

Pesimizam za kraj

Umorih se od pitanja koja sam postavio. I neko će vjerovatno reći da pretjerujem, jer se njihov glas vjerovatno ne bi čuo dok je trajala buka Vučićeve autokratije. No, pitanje koliko se nova Srbija razlikuje od one koja je u nedjelju izgubila, možda će se najbolje očitavati na primjeru odnosa prema Crnoj Gori.

Jer, ako čujemo da je za mlade snage beogradske političke scene Ratko Mladić i dalje heroj, ako je genocid u Srebrenici izmišljotina, ako je Kosovo Srbija, ako Rusija nije kriva zbog razaranja Ukrajine pa joj ne treba uvoditi sankcije, ako je Crna Gora druga srpska država, a Crnogorci poreklom Srbi, onda mi nećemo imati o čemu da razgovaramo. Onda će mjesto najvećeg ili jedinog neprijatelja Crne Gore u regionu i šire, biti i dalje rezervisano za Srbiju.

Nabrajajući sve ovo, umalo zaboravih da je Vučić pao u Srbiji, ali je ostao na vlasti u Crnoj Gori! Neću o NSD ili Pipunu za koje se zna da su godinama bili Vučićeva udarna igla. Ali, ovdje još vladaju Demokrate koje su proizašle iz SNP-ovog šinjela, ovdje još postoji ogavni SNP, ovdje vlada Evropa sad iako im je, po priznanju Milana Kneževića Aleksandar Vučić „postavio“ za ministra Milojka Spajića, a kasnije mu „pomogao“ da postane premijer. Ovdje je još predsjednik države Jakov Milatović kojeg je zvanični Beograd postavio na tu funkciju. Ovdje su sada svi oduvijek bili „za studente“. Ovdje još vlada mrak, bez nagovještaja da će neko upaliti svjetlo. Ovdje smo i dalje uboga politička provincija gdje studenti ne postoje, gdje stanovništvo ćuti jer im je Milojko obećao po „dvesta“ eura više na platu, ovdje su penzioneri koji „žive bolje nego ikada“. Ovdje nema ni naznake da će svanuti, ovdje je mrkla noć.

Ali, ne, ne gledamo mi u pravcu Srbije da bi nam pomogla. Sve što od Srbije želimo, jeste da nas ostavi na miru. Da prestane da sanja svoje imperijalističke i asimilatorske snove. Da nas ne posmatra kao 27. izbornu jedinicu ili izlaz na more. I najvažnije: da prestane da „brani“ ugrožene Srbe u Crnoj Gori, jer oni, niti su ikada ovdje bili ugroženi, niti im danas fali dlaka s glave. Osim Pipunu.

Da se mi više ne zamajavamo. Očekivati od beogradskog četvrca Crnogoraca da će nešto učiniti za Crnu Goru samo zato što su porijeklom odavde, isto je kao nadati se da će srpske snajke prestati da se udaju po našem primorju. To su ljudi koji Crnu Goru posmatraju kao „poreklo“, a ne kao naciju. I namjerno sam ovaj pesimizam sačuvao za kraj. U izbornoj noći, bješe me uhvatila neka svejednoća, tek kad je završen el klasiko saznao sam da je Vučić priznao poraz. Jer, znam ja njih čitav život. I znam da Srbija može promijeniti vlast, ali ne može promijeniti sebe. Nikada.