Zbogom, Ćaci

piše: Željko Vukmirović 

Sada niko neće da bude Ćaci u Crnoj Gori. A gotovo svi iz izvršne vlasti su izgradili tolike karijere baš na temeljima ćaćizma i poslušnosti prema bivšem srpskom predsjedniku Aleksandru Vučiću. Dobro, nije baš sve u Vučiću, ima nešto i u materijalnoj dobiti. Praktično, Crna Gora je bila kolijevka Ćacija. Kako su se ti ljudi tako brzo snašli, kako su tako lako postali Ćaci i kojom su brzinom bez trunke srama pozauzimali ugodna uhljebljenja, pozavidio bi im i Higzov bozon. 

Vučić je samo iskusno, sabirajući pristalice, ponajviše novca odvajao za srpsku crkvu. I razni su pohrlili. Čuveni prilozi za „očuvanje nacionalnog, kulturnog i jezičkog identiteta Srba u Crnoj Gori“ danas važe za legendarne doprinose. Mora mu se priznati da na hegemoniji zaista nije škrtario. 

Tu negdje je Crna Gora otkrila i da raspolaže respektabilnim brojem uljeza, plaćenika i ucijenjenih ljudi. Oko te kase je stvarno bilo gužve. Neki tvrde i histerije. Razni su pristizali, razni se i formirali. I sve je prošlo za „očuvanje kulture“ Srba u Crnoj Gori. 

Prvi Ćaciji, a daleko prije dovlačenja polupismenog svijeta ispred srpske Skupštine, bili su lideri Demokratskog fronta Andrija Mandić i Milan Knežević. Oni su bili ciljana populacija i brzo stekli nesmetan pristup Vučićevoj pokroviteljskoj blagajni i redovnim putovanjima za Beograd. Pa i za Moskvu. Time su se i hvalili. Ni danas ne odustaju od svojih Ćaci manira. 

Slično je i sa nekadašnjim „apostolima“, Dritanom Abazovićem i Milojkom Spajićem. 

Danas Dritan može koliko hoće da otpisuje Spajketa kao najvećeg Ćacija kome ne gine kraj karijere, ali primat političara koji je ostvario najviše želja srpskoj crkvi i Vučiću, neprikosnoveno pripada samo Dritanu. Bila je to stihija izdaje crnogorskih interesa. Neki od tih Dritanovih radova i danas određuju podijeljenost zemlje i destabilizaciju države. 

Spajke je bio predodređen za bljesak. Postoje vjerovanja da nikad u životu nije bio ništa drugo do običan Ćaci. Ipak, tragovi o tome se gube po jugoistočnoj Aziji. Nema pouzdanih tvrdnji šta je sve bio. Ono što je zasigurno utvrđeno su njegov prikazani osjećaj nadmoći, omalovažavanja i maštovitost. Na tome je i izgradio svoj politički lik i djelo. Smatra se da kao Ćaci još nije rekao zadnju riječ. I sasvim je moguće da Vučić još poradi oko tog angažmana. 

Red onih koji više neće da budu Ćaciji je poduži. 

Predsjednik Jakov Milatović, kao neko ko se rano posvetio ćaćizmu, bio je jedan od prvih koji je čestitao pobjednicima srpskih parlamentarnih izbora. Mada, njegova posvećenost Vučiću i ona zajednička posjeta beogradskom Sajmu vina i danas zna da postidi ljude. 

Listu zaokružuju Demokrate. Taj diletantizam je ionako bio viđen kao elementarni kvaltet prvih preletača. Njihov Ćaci trag je neizbrisiv. Stvar čistog i bestidnog političkog preživljavanja. A i oholosti. 

Ćaci će ostati neraskidiv dio regionalne istorije. Bez obzira na sva trenutna poricanja i novi set poniznosti koji je u ponudi. Kucaće to srce u mnogim ovdašnjim uhljebljenicima u izvršnoj vlasti. Pa, ko koga zajebe… 

Zbogom, Ćaci.