BOŠKO I ADMIRA: Prije 28 godina ubijena je ljubav i nada

Admira Ismić i Boško Brkić ubijeni su snajperskim hicima 18. maja 1993. na Vrbanja mostu dok su pokušavali da napuste opkoljeno Sarajevo i pobjegnu od strahota rata.

Slikar mrtvih tijela Admire i Boška, kako zagrljeni leže na sarajevskom mostu koji je grad dijelio na dva dijela, obišla je svijet.

Američki reporter Kurt Šhork je 1993. godine za Rojters prvi napisao reportažu o tragičnoj ljubavi dvoje mladih Sarajeva, tvrdeći kako je postojao dogovor nadležnih, s bosanske i srpske strane, da mladi par pređe liniju razgraničenja.

“Boško i Admira hodali su najmanje 500 metara desnom obalom Miljacke, potpuno izloženi pogledima vojnika s obje strane. Nakon što su prešli liniju pod kontrolom bosanske strane i krenuli prema naselju Grbavica pod kontrolom Srba, neko ih je pogodio“, napisao je Šhork.

Jedan od očevidaca smrti dvoje mladih, prije nekoliko godina je opisao kako je kod njih vidio nadu za život bez rata:

„Djevojka je mahala torbom, držali su se za ruke, i u tom trenutku ona je poskakivala. Najednom ih je presjekao rafal. Boško umro na licu mjesta, a Admira je bila ranjena. „Jaukala je i puzala prema njemu. Zagrlila ga je, i onda je nastupila tišina.“

U srpskoj vojnoj mrtvačnici bili su zavedeni kao brojevi – 250 i 251.

Srpski vojnici odbili su želju roditelja da se djeca sahrane u Sarajevu. Sahranili su ih na vojnom groblju u Lukavici.  Odmah nakon rata, 1996, sahranjeni su ponovno, zajedno,u Sarajevu.

 Boškovi su roditelji u Sarajevo doselili ’70-ih godina prošlog vijeka. Otac, Dragan, bio je inženjer koji je radio za UN. Majka Rada bila je hemičarka. Imali su dva sina, Boška i Baneta. Majka Rada se prisjeća: „Odgojila sam sinove bez razmišljanja o religiji i naciji. Nikad im nisam govorila da su oni Srbi, a da su ovi drugi Hrvati i muslimani. Nisam Admiru gledala kao muslimanku, kao različitu. Gledala sam je kao djevojku moga sina koju je on volio i koju sam ja voljela.“

Admirini roditelji razmišljali su isto. Zijo Ismić i njegova supruga Nera, odobravali su vezu svoje najstarije kćeri.  „Od prvog dana sam znao. I nisam imao ništa protiv. Učinilo mi se da je dobra, jer je momak bio strašno simpatičan. S vremenom sam ga i zavolio i nisam ga razdvajao od Admire“, govorio je njen otac Zijo.

O “sarajevskom Romeu i Juliji” Japanci su snimili dokumentarni film, dokumentarac je snimljen i u koprodukciji PBS’s Frontline, National Film Board of Canada i WDR Germany, a režirao ga je John Zaritski. Napisana je i opera, brojni članci, pjesme, priče.