KAKO NEKO MOŽE ZABORAVITI DIJETE U AUTU: Tragedije koje se dešavaju i najboljim roditeljima

Slučaj mališana koji je tragično preminuo slučajno ostavljen na vrućini u automobilu u Kninu, mnoge je podstakao da se zapitaju kako je moguće zaboraviti vlastito dijete na zadnjem sjedištu. Moguće je, nije rijetko i može se desiti bilo kome

Prema tekstu o sličnim tragedijama koji je još 2009. godine objavio The Washington Post, čini se da to i nije tako rijetko. I što je još važnije, nema veze s kvalitetnom roditeljskom brigom, njihovom pažnjom i ljubavi prema djetetu. Tekst čije odlomke prenosi Index.hr u nastavku, napisao je Gene Weingarten, a za njega je dobio Pulicerovu nagradu.

Optuženik čije je suđenje pratio The Washington Post bio je golem čovjek, preko 130 kilograma, ali u težini svoje tuge i srama činio se još većim. Pogrbio se naprijed u čvrstom drvenom naslonjaču koji ga je jedva držao, tiho jecajući dok mu je noga nervozno poskakivala ispod stola. U prvom redu među posjetiteljima sjedila je njegova supruga, izgledala je potreseno. Prostorija je bila poput grobnice. Svjedoci su blago govorili o toliko bolnim događajima da su mnogi izgubili prisebnost.

Medicinska sestra plakala na svjedočenju

Kad je bolnička medicinska sestra opisivala kako se optuženik ponašao nakon što ga je policija prvi put dovela, zaplakala je. Bio je gotovo katatoničan, sjetila se, čvrsto zatvorenih očiju, ljuljajući se naprijed-natrag, zaključan u nekoj nedokučivoj privatnoj muci. Uopće nije mogao progovoriti, sve dok medicinska sestra nije sjela kraj njega i uhvatila ga za ruku. Tek tada se pacijent počeo otvarati, a ono što je rekao je da ne želi nikakvo sedativ, da ne zaslužuje predah od boli, da želi sve to osjetiti, a zatim i umrijeti.

Optužen je za ubistvo. Nijedna bitna činjenica nije bila sporna. Miles Harrison (49) bio je ljubazna osoba, marljiv poslovni čovjek, savjestan otac do tog dana prošlog ljeta – zaokupljen problemima na poslu, pozivima na mobitel – kad je zaboravio ostaviti sina Chasea u vrtiću. Mališan je polako umirao, privezan za autosjedalicu gotovo devet sati na parkiralištu u Herndonu usred julske vrućine.

Bila je to neobjašnjiva i neoprostiva pogreška, ali je li to bio zločin? To je bilo pitanje o kojem će odlučiti sudija. Suđenje je potrajalo tri dana. Jedna pored druge u stražnjem dijelu sudnice sjedile su dvije žene koje su satima putovale na suđenje. Za razliku od gotovo svih ostalih na klupama za posjetitelje, one nisu bile rođake ili saradnice ili bliske prijateljice optuženog.

U SAD-u se ovakve tragedije događaju 20-ak puta godišnje

Kad je suđenje završilo, Lyn Balfour i Mary Parks otišle su tiho, ne skrećući pažnju na sebe. Nisu željele biti tamo, ali osjećale su dužnost kako prema optuženiku, tako i na puno složeniji način prema sebi. Bilo je to u najmanju ruku neobično – troje ljudi zajedno na jednom mjestu koji dijele istu srceparajuću istroiju. Sve troje slučajno su ubili svoju djecu na identičan, nerazumljiv način.

“Smrt od hipertermije” službeno je objašnjenje. Kad se to dogodi maloj djeci, činjenice su često iste… Inače pun ljubavi i pažljiv roditelj jednog je dana zauzet ili rastresen, uznemiren ili zbunjen promjenom njegove svakodnevice i jednostavno – zaboravi dijete u autu. To se u Sjedinjenim Američkim Državama događa 15 do 25 puta godišnje, od proljeća, kroz ljeto do rane jeseni.

Prije dvije decenije to je bilo relativno rijetko. Ali početkom devedesetih, stručnjaci za sigurnost automobila rekli su da prednji vazdušni jastuci na suvozačkoj strani mogu ubiti djecu i preporučili su da se dječja sjedišta pomaknu na stražnji dio automobila, a zatim zbog još bolje sigurnosti da dječja sjedalica bude okrenuta prema stražnjem dijelu. Malo tko je predvidio tragične posljedice smanjene vidljivosti djeteta… Pa ko im može zamjeriti? Kakva to osoba zaboravlja bebu?

To se može dogoditi svakome

Ispostavlja se da to čine bogati. I siromašni i srednja klasa. To rade roditelji svih dobnih skupina. Majke će to učiniti jednako vjerojatno kao i očevi. To se događa hronično odsutnim i fanatično organiziranim, fakultetski obrazovanim i marginalno pismenim. U posljednjih 10 godina to se dogodilo zubaru. Poštanskom službeniku. Socijalnom radniku. Policajcu. Knjigovođi. Vojniku. Električaru. Protestantskom duhovniku. Budućem rabinu. Medicinskoj sestri. Građevinaru. Dogodilo se to savjetniku za mentalno zdravlje, fakultetskom profesoru i pizza majstoru. Dogodilo se to pedijatru. To se dogodilo raketnom znanstveniku.

Prošle godine to se dogodilo tri puta u jednom danu. Bio je to najgori dan dosad u najgoroj godini dosad u fenomenu koji ne daje znak da jenjava. Činjenice se u svakom slučaju malo razlikuju, ali uvijek postoji užasan trenutak kada roditelj shvati što je učinio, često telefonskim pozivom supružnika ili njegovatelja. Nakon toga slijedi mahniti sprint do automobila. Ono što tamo čeka je najgora stvar na svijetu.

Svaka priča je jeziva na svoj način

Svaki slučaj ima svoj vlastiti jezivi potpis. Jedan je otac parkirao svoj automobil uz teren lokalnog sajma i dok je otkrivao tijelo svog sina, odjekivala je vesela glazba i zabava. Drugi muškarac, želeći brzo završiti svoj život, pokušao je oduzeti pištolj policajcu na mjestu događaja. Nekoliko ljudi – uključujući Mary Parks iz Blacksburga – odvezlo se sa svog radnog mjesta u vrtić kako bi pokupili dijete za koje su mislili da su ga ostavili, a nisu primijetili leš na stražnjem sjedalu.

A zatim tu je i poslovni čovjek iz Chattanooge u američkoj saveznoj državi Tennesseeju, koji mora živjeti s ovim – alarm s detektorom pokreta aktivirao se tri puta u njegovu automobilu koji je bio parkiran na vrućini. Ali kad bi pogledao van, ne bi vidio da se itko mota oko automobila. Zato je daljinski deaktivirao alarm i mirno se vratio na posao.

Možda ne postoji čin ljudskog neuspjeha koji u osnovi više preispituje stavove našeg društva o zločinu, kazni, pravdi i milosrđu. Prema statistikama, u oko 40 posto slučajeva vlasti istražuju dokaze i utvrđuju da je smrt djeteta bila užasna nesreća – pogreška u pamćenju koja donosi doživotnu kaznu krivice daleko veću od bilo koje što je sudac ili porota mogu izreći – i ne podižu nikakve optužbe. U ostalih 60 posto slučajeva, raščlanjujući u osnovi identične činjenice i primjenjujući ih na u osnovi identične zakone, vlasti odlučuju da je nehaj bio toliko velik, a ozljeda toliko teška da se to mora nazvati teškim kaznenim djelom i mora se striktno provoditi.

Isti slučajevi, različite presude

Samo pet dana prije nego što je Miles Harrison zaboravio svog mališana na parkiralištu kompanije Herndon u kojoj je radio, slično se dogodilo nekoliko stotina kilometara jugoistočno. Nakon duge smjene na poslu električar iz Portsmoutha u Virginiji Andrew Culpepper pokupio je mališana od svojih roditelja, odvezao se kući, ušao u kuću i potom zaspao zaboravivši da je dječak u autu, ostavljajući ga da se do smrti peče ispred doma.

Harrison je optužen za kazneno djelo. Culpepper nije. U oba slučaja odluku je donijela jedna osoba. U Harrisonovu slučaju to je bio Ray Morrogh, državni tužilac iz Fairfaxa. U intervjuu nekoliko dana nakon što je podigao optužnicu za nehotično ubistvo, Morrogh je objasnio svoju odluku: “Puno se toga može reći o obvezi ljudi da zaštite svoju djecu. Kad imate djecu, imate odgovornost. Vrlo sam čvrst u odbrani dječje sigurnosti.”

Morrogh i sam ima dvoje djece, u dobi od 12 i 14 godina. Upitali su ga može li zamisliti da se ovo dogodi njemu. Činilo se da ga je pitanje zateklo. Prešao je na drugu temu, a onda se, deset minuta kasnije, odlučio reći: “Moram reći da mi se to ne bi moglo dogoditi. Ja sam pažljiv otac.”

U Portsmouthu je odluku da se Culpepper (40) ne tereti donio državni tužilac Earle Mobley. Koliko god smrt djeteta bila tragična, smatra Mobley, policijska istraga pokazala je da nije bilo kaznenog djela jer nije bilo namjere. Culpepper se nije bezosjećajno kockao s djetetovim životom – zaboravio je da je dijete tamo.

“Bilo bi jednostavno u ovakvom slučaju prepustiti odluku poroti, ali to nije ispravno”, kaže Mobley. Odgovornost tužitelja je postizanje pravde, a ne postizanje neke vrste rezultata. Mobley je i sam izgubio dijete. Njegova je kći umrla od leukemije 1993. u dobi od tri godine. Mobley tvrdi da se njegova odluka temelji na zakonu, ali ima i predstavu kakav je osjećaj izgubiti dijete.

Dakle, nakon sinove smrti, Andrew Culpepper poslat je kući da pokuša živjeti ostatak svog života s onim što je učinio. Nakon sinove smrti, Milesa Harrisona optužili su za teško kazneno djelo. Njegove su fotografije izlazile u novinama i na televiziji. Unajmio je skupog oadvokata. Obje su strane mjesecima gradile svoje slučajeve. Svjedoci su okupljeni i intervjuisani. Pokušaji nagodbe nisu uspjeli. Suđenje je započelo.

Nakon što je oslobođen, čovjek se srušio

Sud je čuo kako su Harrison i njegova supruga bili par bez djece u kasnim 40-ima koji očajnički žele postati roditelji. Pričali su o svojim posjetama Moskvi, svaki put preduzimajući naporan 10-satni put željeznicom do ruskih provincija. Tamo su u sirotištu uspjeli pronaći i usvojiti svog 18-mjesečnog sina. Harrisonova komšinica  posvjedočila je kako je gledala kako se novi otac zabavlja u dvorištu sa svojim sinom. Harrisonova sestra svjedočila je kako je nedjeljama pomagala svome bratu i šogorici da pronađu idealni vrtić za dječaka, kojem bi trebala posebna pažnja kako bi se oporavio od posljedica njegovih bolnih prvih mjeseci života.

Harrisonova je majka izjavila da je Miles bio dobar sin i savršen otac pun ljubavi. Iznenađena, ali smirena, Harrisonova supruga Carol opisala je telefonski poziv koji joj je muž uputio odmah nakon što je otkrio što je učinio, telefonski poziv koji je primila u autobusu dok se vraćala kući s posla. Bilo je to, rekla je, nerazumljivo vrištanje. Na kraju je sudac okružnog suda u Fairfaxu presudio da Miles Harrison nije kriv. Nije bilo zločina, rekao je, pozivajući se na identične pravne razloge koje je Earle Mobley naveo kao razlog što uopće nije optužio Andrewa Culpeppera.

Čuvši presudu Harrison je uzdahnuo i zajecao, a zatim pokušao ustati, ali u tom čovjeku nije ostalo ništa. Noge su ga izdale i patetično se srušio na koljena.

Pa ako to nije ubistvo, što je to? Nesreća?

“Ne, to nije najbolja riječ. Kad kažemo nesreća, onda to zvuči da se ne može spriječiti. A incident zvuči trivijalno. A ovo nije trivijalna stvar”, kaže Mark Warschauer, međunarodno priznati stručnjak za učenje jezika i tehnologiju, profesor na Kalifornijskom univerzitetu u Irvineu.

Vidio ljude oko automobila, onda shvatio da je to njegov automobil

Warschauer je Fulbrightov stipendist, specijaliziran za upotrebu prenosnih računala za opismenjavanje djece. U ljeto 2003. vratio se u svoju kancelariju s ručka i zatekao gomilu oko automobila na parkiralištu. Policija je razbila prozor. Tek kad se približio, Warschauer je shvatio da je to njegov automobil. Tada je shvatio da je tog jutra zaboravio odvesti svog 10-mjesečnog sina Mikeyja u vrtić. Mikey je bio mrtav. Warschauer nije optužen za zločin, ali mjesecima nakon toga razmišljao je o samoubistvu. Postupno je, kaže, nagon splasnuo, ali ne i tuga i krivnja.

“Nedostaje nam izraz za ovo”, kaže Warschauer te dodaje kako trebamo razumjeti zašto se to događa ljudima kojima se događa.

“Sjećanje je mašina i nije besprijekorna. Naš svjesni um daje važnost stvarima, ali na staničnoj razini naše pamćenje to ne čini. Ako ste sposobni zaboraviti svoj mobitel, potencijalno ste sposobni zaboraviti svoje dijete”, objašnjava David Diamond, profesor molekularne fiziologije na Sveučilištu South Florida i savjetnik veteranske bolnice u Tampi.

Kako mozak funkcioniše?

U svom istraživanju bavi se ispreplitanjem emocija, stresa i pamćenja. Otkrio je da pod nekim okolnostima najsofisticiraniji dio našeg centra za obradu misli može biti talac konkurentskog memorijskog sustava, primitivnog dijela mozga koji je – dizajnom starim poput dinosaura – nepažljiv, neanalitičan, glupav.

Diamond je stručnjak za pamćenje s lošim sjećanjem, onaj koji je nedavno, dok se vozio do shopping centra, shvatio da njegova unučica spava u stražnjem dijelu automobila. Sjetio se samo zato što je njegova supruga, koja se vozila pored njega, spomenula bebu. Razumio je što se moglo dogoditi da je bio sam s djetetom.

Ljudski je mozak, kaže Diamond, veličanstven, ali zapravo se radi o uređaju u kojem novije i sofisticiranije strukture sjede iznad prototipa mozga koji još uvijek koriste niže vrste. Na vrhu uređaja nalaze se najpametniji i najpokretljiviji dijelovi, prefrontalni korteks koji razmišlja i analizira te hipokampus koji stvara i zadržava naša neposredna sjećanja. Na dnu se nalaze bazalni gangliji, gotovo identični mozgu guštera, koji kontroliraju dobrovoljne, ali jedva svjesne akcije.

Diamond kaže da u situacijama koje uključuju poznate, rutinske motoričke sposobnosti, ljudska životinja tjera bazalne ganglije u službu kao svojevrsni pomoćni autopilot. Kad naš prefrontalni korteks i hipokampus planiraju naš dan na putu do posla, neuki, ali učinkoviti bazalni gangliji upravljaju automobilom, zato ćete ponekad voziti od točke A do točke B bez jasnog sjećanja na put kojim ste prošli, skretanja koje ste napravili ili pejzaža koji ste vidjeli.

Diamond je otkrio da stres, bilo iznenadan, bilo kroničan, može oslabiti moždane centre s višim funkcioniranjem, čineći ih osjetljivijima na maltretiranje bazalnih ganglija. Vidio je da se ista takva stvar događa u slučajevima koje je pratio, uključujući smrt djece u automobilima.

“ Važni čimbenici koji se neprestano pojavljuju uključuju kombinaciju stresa, emocija, nedostatka sna i promjene u rutini, pri čemu bazalne ganglije pokušavaju učiniti ono što bi trebale učiniti, a svjesni um je previše oslabljen da bi mogao odoljeti. Ono što se događa je da se memorijski krugovi u ranjivom hipokampusu doslovno brišu i ponovno ispisuju, kao kod računalnog programa. Ako se memorijski sklop ne pokrene ponovno, primjerice ako dijete zaplače ili ako žena spomene da je dijete straga, to može u potpunosti nestati”, zaključuje Diamond za The Washington Post.