PRESUDA DONESENA: Stanišiću i Simatoviću po 12 godina zatvora za ratne zločine u Hrvatskoj i BiH

Međunarodni mehanizam za krivične sudove proglasio je bivše čelnike Službe državne bezbjednosti Srbije Jovicu Stanišića i Franka Simatovića krivim za zločine tokom ratova u Hrvatskoj i BiH. Oni su osuđeni na po 12 godina zatvora.

To je druga prvostepena presuda, jer je prva, kojom su bili oslobođeni svih optužbi, bila ukinuta po žalbi tužioca.

Oni se terete za udruženi zločinački poduhvat na čelu sa Slobodanom Miloševićem, kroz osnivanje i podršku „Crvenim beretkama“, „Škorpionima“ i Srpskoj dobrovoljačkoj gardi, jedinicama koje su djelovale na području Hrvatske i BiH.

Tužilaštvo je tvrdilo da je uspjelo da dokaže njihovu krivicu, dok je odbrana tražila ponovnu oslobađajuću presudu.

Presudom Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću stavlja se tačka na velike slučajeve pred sudovima u Hagu.

Dvojica čelnika Državne bezbjednosti su se pred Tribunalom prvi put pojavili početkom 2003. Obojica su uhapšeni u akciji Sablja, nakon ubistva Zorana Đinđića, a vrlo brzo su isporučeni Hagu. Obojici se na teret stavlja dug niz optužbi – prije svega da su od 1991-95 učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu, kako bi nesrpsko stanovništvo bilo uklonjeno iz djelova Hrvatske i Bosne -i to ubistvima, progonima i nehumanim djelima.

Stanišić: „Časni sude, nisam kriv“

Obojica su ovakve rečenici izgovorili dva puta. Naime, prvom presudom iz 2013. oslobođeni su krivice, jer su sudije odlučile da njihova pomoć paravojnim jedinicama – Škorpionima, Arkanovim tigrovima, Knindžama i snagama Crvenih beretki nije bila konkretno usmjerena na zločine.

Takva formulacija je pala na žalbenom vijeću i njima se suđenje ponavlja između 2017 – 2019.

A šta im se još nalazi u biografiji. Dok nisu prešli u službu i ne mnogo. Stanišić nakon završetka fakulteta ulazi u službu Državne bezbjednosti i postaje stručnjak za KGB. Na čelo državne bezbjednosti dolazi 1991, nakon što je dvije godine ranije uspješno organizovao vidovdanski kosovski miting koji je lansirao Slobodana Miloševića. Tu je do kraja 1998, kada mu je državi vrh zahvalio na saradnji, dok se nezvanično pominje raskol sa Miloševićem. Do 1995, njegovo ime se dovodi u vezu sa naoružavanjem Srba u Bosni i Hrvatskoj, zapravo je čovjek iz senke bez koga se ništa ne može završiti.

Godine 1995. izlazi iz sjenke i to, kako navodi novinarka Vremena Tamara Skroza „džejmsbondovskom“ rečenicom: „Ja sam Jovica Stanišić“.

Pred medijima se rijetko pojavljivao – ostaće zabilježen snimak iz juna 1995. kada je kao predstavnik Slobodana Miliševića učestvovao u oslobađanju zarobljenih mirotvoraca koje su snage bosanskih Srba zarobile nakon što je NATO počeo bombardovanje srpskih položaja.

„Imamo još 15 ljudi i nadam se da ćemo ih preuzeti, i da će ovo doprinijeti mirovnom procesu“, rekao je tada Stanišić.

Špijunske afere, saradnja sa CIA

Stanišiću se pripisuju i špijunske afere. Godine 2009. Los Anđeles Tajms vrlo slikovito opisuje susret Stanišića i agenta CIA u Topčiderskom parku 1992, nakon čega on navodno postaje američki čovjek. List čak navodi i da je CIA Tribunalu dostavila dokumente o njihovoj dobroj saradnji koji bi trebalo da Stanišiću ide u prilog. Tako nešto su odbili da komentarišu i Stanišićev advokat, ali i CIA.

Sa druge strane, Simatović je bio Stanišićev učenik, čovjek koji se bavio američkim agenturama u Jugoslaviji. Kako početkom 2000-ih piše novinar Dejan Anastasijević, Simatović stiže u Knin 1991. sa lažnim imenom i kao novinar Politike Eskspres. Pod njegovim nadzorom izlazi prva generacija Crvenih beretki, među kojima je i Legija. Prema navodima svjedoka Crvene beretke odgovorne su, između ostalog, i za smrt oko stotinu muslimana i Hrvata kod Mostara.

Simatović je preživio smenu Stanišića i brzo postaje zamjenik novog čelnika Službe državne bezbjednosti Radeta Markovića. Tokom 1998/99. Crvene beretke djeluju na Kosovu, gdje se na više mjesta vodi istraga o njihovom učešću u zločinima nad civilima. Ti događaji nisu ni uključeni u optužnicu.

Već poslije prve oslobađajuće presude stručnjaci su govorili da su tako nešto i očekivali – prije svega zbog njihove saradnje sa stranim službama, kao i u slučaju generala Momčila Perišića.
Njihova ulogu u zločinima u samoj Srbiji, takođe nije rasvijetljena.

Držali su pod komandom i kontrolom Jedinicu za specijalne operacije, paravojnu formaciju koja je ubila brojne ljude, zaključno sa premijerom Đinđićem. Postoji i sumnja da počinili niz krivičnih djela: od trgovine narkoticima, preko ubistava, nezakonitih lišenja slobode, pa do carinskih i finansijskih prekršaja.