Sloboda i ”oslobađanje”

Piše: Slobodan L. Jovanović

Nema tog pojedinca ili naroda kojem nije najviši ideal sloboda. Ukoliko narod kojem pripada nema slobodu, ni pojedinac se ne može ośećati slobodan u takvim uslovima neslobode. Iskustvo nas uči da je suverena država najbolji okvir svakog naroda u zaštiti njegove slobode i sopstvenog identiteta. Narodi koji nemaju sopstveni državni okvir, koji će štiti njihova građanska, nacionalna, vjerska, politička i ostala prava, izloženi su neizvjesnoj sudbini i ugrožen im je opstanak. Vjerovatno su rijetki primjeri u istoriji čovječanstva da je neki narod izborio istorijsko pravo na sopstvenu državu i da je povratio njen suverenitet, a da mu je ugrožena sloboda i sva prava koja pripadaju slobodnim narodima i njegovim pojedincima, kao što je slučaj sa Crnom Gorom i Crnogorcima.

Nikada nije bilo teže izboriti se za autentično razumijevanje pojma slobode nego u današnjim vremenima. O slobodi i antifašizmu, kao simbolu borbe protiv neslobode, priča i Vladimir Putin dok vrši genocid prema ukrajinskom narodu, uništava im gradove, ekonomiju… O slobodi i borbi protiv fašizma priča i većina građana Rusije dok podržavaju agresiju na drugu zemlju, dok osporavaju pravo Ukrajincima  na sopstvenu naciju, jezik, kulturu, na postojanje, pravo na suverenu državu u kojoj će sami uređivati uslove u kojima će živjeti. O slobodnom svijetu govore građani Rusije koji sami nemaju osnovne građanske slobode, pravo na mišljenje, pravo na javno iznošenje stavova, pravo na informisanje, …

O slobodi govore raznorazni desničari i konzervativci dok namjeravaju da ograniče ljudima lične slobode i kalupe ih po svojim standardima. O slobodi govore oni koji uskraćuju elementarno pravo svakog ljudskog bića da odlučuje o sebi, o slobodi govore oni što hoće da upravljaju ženskim tijelima. O slobodi priča i Porfirije i čitav politički, naučni, kulturni, medijski establišment Srbije dok im je cilj, na način kako Putin oslobađa Ukrajinu, da oslobode Crnu Goru od nacionalnih Crnogoraca, od crnogorskog identiteta, kulture, crkve… Je li Crna Gora „ustaška tvorevina“, kako to kaže srpski istoričar, akademik SANU, Vasilije Krestić, ako nije onakva kako je zamišljaju ti nesuđeni njeni oslobodioci?

A nije da je nijesu već „oslobađali“ prije nešto više od stoljeća. O tim krvavim vremenima je dosta napisano, o počinjenim zločinima nepojmljivim normalnom ljudskom umu, o počinjenim zločinima koji su neuporedivo teži od stravičnih zločina po Ukrajini pisali su mnogi domaći i strani izvori, uključujući i beogradsku štampu. O stanju u „oslobođenoj“ Crnoj Gori, za one slijepe za istinu, najbolje govori tekst u beogradskoj Politici od utorka, 1. januara 1924. godine, u kojem sam novinar Politike, nakon što je obišao Crnu Goru, kaže „cela Crna Gora danas nečujno odumire…“. U tom tekstu se borci za sobodu nazivaju „odmetnicima“, ali se konstatuje „… da im je svaki činovnik, počevši od okružnog načelnika, pa do opštinskog pandura jatak“, te da „crnogorski seljak, onako primitivan i jadan, počeo je u crnogorskim odmetnicima da gleda najveću silu, a posle svoju zaštitu i spasioce“. Valjda je trebalo da ih, nakon što su se sami oslobodili, tako oslobođene nanovo oslobode okupatori, da bi se shvatila cijena slobode.

Upravo zato, kad krenu da nas oslobođaju spolja i iznutra, to rađa sumnju i nelagodu, makar to oslobađanje bilo i oslobađanje od DPS-a. Godinu i po dana se Crna Gora oslobađala od Crnogoraca, građana Crne Gore, antifašizma, od civilizacije, od sekularizma, godinu i po dana se širio smrad truleži po ulicama gradova Crne Gore, mantijaši i čavke su postale zaštitini znak Crne Gore i velikosrpska vizija njene budućnosti. Umjesto slobodne đece, čije obrazovanje bi trebalo da bude garant prosperiteta Crne Gore, slobodnih Evropljana, građana Crne Gore, dobili smo potuljene zilote ispranih mozgova koji kleče po ulicama i vjerskim objektima i zapišavaju ulice crnogorskih gradova u tuđe ime. Opet se desilo da Crna Gora „nečujno odumire“. Do Belvedera!

Nakon toga, kao u loše režiranom filmu, sudbina Crne Gore zavisi od volje jednog čovjeka, sa svim osobinama koje obećavaju da će Crna Gora ličiti na provincijalni provizorijum i  banalnu autarhiju, u kojoj se degradira sve što je mukotrpno postignuto i u kojoj on prejudicira svaku pojavu i događaj svojim manipulativnim fabulacijama. Lažni reformator Dritan mali je antipod ideji evroatlanske, evropske, pravno uređene, sekularne, antifašističke države, niti on prepoznaje ko te ideje zastupa u Crnoj Gori, stalno koketirajući sa onom drugom stranom. Ubijeđen da je laž najmoćnije političko oružje i da je majstor laži i manipulacija, traži prirodno savezništvo sa onima koji su i sami patološki lažovi u političkoj i vjerskoj, velikosrpskoj okupaciji Crne Gore.

Nikada Crna Gora ne može biti uređena država ako se gradi na bezakonju, lažima i ko će koga da prevari. Svi nesporazumi Crne Gore vuku korijene od bezakonja nakon 1918. Od toga da je ukinuta revolucionarnom skupštinom, da je nasilno ukinuta autokefalna CPC, uz prijetnje i sa samo dva glasa Sinoda od sedam, protivno Ustavu Crne Gore, Ustavu CPC i svim crkvenim kanonima i zemaljskim zakonima. Treba biti beskrajno bezočan pa tvrditi kako je sve to sprovedeno na pravan način. Prevarni govor kako treba završiti poglavlje u kojem je crkveno pitanje bilo dominantno dok se ustupa dio suvereniteta vjerskoj organizaciji druge države, upisuje se vlasništvo na nju i njene eparhije u Crnoj Gori bez ikakvog dokaza o vlasništvu, najobičnija je podvala i kriminal. Krivično se procesuiraju pojednci za relativno nevelike povrede zakona, dok se na drugoj strani aboliraju svi oni koji su upisivali državnu imovinu na vjersku organizaciju iz druge države, čija vrijednost se mjeri u milijardama eura, bez ikakvog dokaza o vlasništvu. Činjenica da neko obavlja vjerske obrede u sakralnim objektima niujednoj normalnoj državi ga ne čini vlasnikom.

Kako se može zahtijevati od građana da poštuju zakone i pravni poredak u zemlji u kojoj se jedna eparhija Patrijaršije Srbije, Budimljansko – nikšićka, osnovana 2001. godine odlukom Arhijerejskog sabora u Beogradu, registruje kao osnovana 1220. godine? To ne samo da je ruganje pravnoj državi, već je krivično djelo svjesnog falsifikata.  Slično je i sa registracijom MCP, eparhije Patrijaršije Srbije, koja se registruje sa trajanjem od 1220. godine, dok se Crkvi Srbije, čiji je ona dio, u samoj Srbiji priznaje kontinuitet od 1836. godine! I onda se namjerava nekakvim „temeljnim ugovorom“ takva svinjarija zabetonirati! Zanimljivo je da Dritan mali pobjedničku opciju u budućnosti vidi na velikosrpskoj strani čim je ubijeđen da ga neće stići ruka pravde jednog dana, pa se nudi Porfiriju kao potpisnik, ponižavajući državu Crnu Goru odlazeći mu na noge u zemlji čiji je premijer.

Vlast oko DPS-a se śetila najmanje deset godina kasno da je Crkva Srbije grobar autentične Crne Gore, njenog identitetskog habitusa, njene proevropske i proatlanske bezbjednosne orjentacije, njenog pripadanja civilizovanom i uređenom svijetu. U međuvremenu se laž u tolikoj mjeri raširila po Crnoj Gori, njena se istorija poistovjetila sa bajkama iz kuhinje Patrijaršije Srbije, naprasno se upisuje Sv. Petar Cetinjski i zacrvenjuje Sv. Vasilije u kalendaru, kreči se i moleriše iz sve snage. Iako Rastko Nemanjić, alias Sv. Sava, nikada nije pośetio teritoriju Crne Gore, niti je prošetao njome, izmišljaju se bajke o izvorima koje je stvorio lupivši štapom, pa dobijaju ime Savini izvori, da mu je otpao kuk pa mu kao gušteru rep izrastao drugi, a to mjesto dobilo ima Savin kuk, itd, itd. Kao đečina izmišljaju infatilne priče kojima truju ionako zatrovane mozgove mnogih građana Crne Gore. Otužno je gledat ozbiljne ljude kako sa ubjeđenjem izgovaraju lažna predanja o toponimima po Crnoj Gori, izmišljana upravo da se zatre i preokrene svijest slabomislećih ljudi. Istorija kaže da je Sv. Sava otputovao u Nikeju sa tovarima zlata radi kupovine arhiepiskopskog zvanja preko Varne u Bugarskoj i da nikada nije pješačio morem od Budve do ostrva Sv. Nikola.

Došli smo do toga da se Porfirije dočekuje u Crnoj Gori kao da je pristigao u Leskovac, sa šajkačama, čakširama, jelekom i šiljkanima. Kao mnogo toga što se ugrađuje naknadno u prošlost Crne Gore, vjerovatno je austrijska rashodovana šajkača takođe bila obilježje naših đedova? Neka, jednog dana će to biti krunski dokaz da je Crna Gora oduvjek bila srpska!

Jasno je da je vlada Dritana malog kontinuitet prethodne vlade, samo sa premijerom mnogo rastegljivijih moralnih osobina i abuzivnijih načela. Čak je i prethodni premijerej Krivokapić bio svjestan da Otvoreni Balkan vodi Crnu Goru u bespuće i daleko od evropskih integracija, pa se povampirenje tog nakaradnog projekta „srpskog sveta“ od strane Dritana malog i njegova šibicarska priča da kroz taj projekat Kosovo može biti ravnopravno sa Srbijom, kao da ne postoji magična zvjezdica,  samo može posmatrati u kontekstu njegove sumnjive uloge u daljoj degradaciji crnogorske države i pitanja čije interese zastupa ta mutljavina. Jedno je sigurno, partije koje podržavaju manjinsku vladu Dritana malog treba debelo da se zapitaju hoće li se jednog dana pamtiti kao suizvršioci u tim rabotama.