KAD OBJAŠNJAVANJE VIŠE NE POMAŽE: Od 12 apostola do Euro modela

Na čelu prve post-DPS Vlade našao se Zdravko Krivokapić, profesor kojeg je politika zatekla gotovo jednako kao što snijeg svake godine iznenadi putare. Njegova Vlada imala je 12 ministarstava, a sam Krivokapić je broj objasnio simbolikom 12 apostola. I tu smo, zapravo, morali shvatiti da ekonomsku politiku ubuduće neće biti dovoljno pratiti uz digitron. Trebaće nam i Novi zavjet.

Apostolska Vlada nije dugo potrajala. Krivokapić je relativno brzo otišao u političku istoriju, ali je za sobom ostavio bogatu digitalnu arhivu lapsusa, neobičnih izjava i snimaka koji su postali svojevrsni narodni antidepresiv: kad vam je teško, pustite Zdravka. Poslije dva minuta shvatite da uvijek može gore. I moglo je.

Poslije političkih preslagavanja i novih izbora, na mjesto premijera stigao je Milojko Spajić – mladi ekonomista, japanski đak i veliki poštovalac singapurskog ekonomskog čuda.

Singapur, doduše, još nije stigao. Ali računi jesu.

Da budemo potpuno fer, ekonomski problemi Crne Gore nijesu počeli sa Spajićem. Posljednje godine DPS vlasti, uključujući mandat Vlade Duška Markovića, ostavile su dovoljno razloga za nezadovoljstvo da 2020. poslije tri decenije dođe do promjene vlasti.

I to je bilo potpuno legitimno.

Političke partije se smjenjuju na vlasti i upravo je to jedna od osnovnih odlika demokratije. Ako jedna vlast ne radi dobro, građani biraju drugu očekujući da će biti bolja. Problem nastaje kada poslije šest godina počnete da se pitate – a gdje je taj bolji dio?

Zdravko Krivokapić je vjerovao da vjera pomjera planine, a Spajić izgleda vjeruje da se zakonom može pomjeriti tržište

Jer Crna Gora posljednjih godina ima jednu neobičnu ekonomsku disciplinu: skoro sve raste, samo država nikako da odraste. Rastu cijene. Rastu cijene nekretnina. Rastu kirije. Rastu zaduženja. Raste broj zaposlenih u javnom sektoru. Rastu državne administracije, kabineti, odbori, savjeti i direktorske fotelje. Rastu obećanja.

Jedino produktivnost, ozbiljne investicije i sposobnost države da završi ono što je započela kao da nijesu dobili obavještenje da je vrijeme za rast.

A kada građani počnu da primjećuju da nešto u toj računici ne štima, odgovor stiže od čovjeka koji već godinama ima vrlo jednostavan lijek za gotovo svaki ekonomski problem. Povećaćemo plate. Ako ni to ne pomogne – povećaćemo ih opet. Dobro došli u Euro model.

Najnovije poglavlje crnogorske ekonomske literature, žanrovski smješteno negdje između fiskalne politike, predizbornog spota i naučne fantastike.

Prema najavi Vlade, od januara 2027. minimalna neto zarada trebalo bi da iznosi 1.000 eura za radna mjesta za koja je potrebno osnovno ili niže obrazovanje, 1.250 za ona sa srednjim i 1.400 eura za radna mjesta sa visokim obrazovanjem.

Premijer tvrdi i da bi program obuhvatio više od 250.000 zaposlenih.

Ko bi, zaboga, mogao biti protiv većih plata?

Niko normalan.

Kada bi se ekonomija vodila pitanjem: „Želite li 1.250 ili 700 eura?“, vjerovatno bi i Milton Friedman glasao za 1.250.

Svi bi htjeli veće plate, ali problem je što na kraju mora da se plati račun

Problem je samo što ekonomija ima jednu ružnu osobinu. Na kraju pošalje račun.

I baš tu prestaje reklamni spot, a počinju pitanja.

Ako mali preduzetnik ima tri ili četiri zaposlena sa srednjom stručnom spremom, koliko će ga novi model stvarno koštati? Koliko država preuzima na sebe kroz smanjenje poreskog opterećenja? Koliko prihoda zbog toga gubi budžet? Čime se taj gubitak nadoknađuje? Šta će biti sa odnosom između minimalnih i ostalih zarada? Šta sa firmama čija produktivnost jednostavno ne može da prati administrativno određenu cijenu rada?

I najvažnije – šta će uraditi poslodavac koji taj račun ne može da plati? Zatvoriti firmu? Otpustiti radnika? Podići cijene? Prebaciti dio poslovanja u sivu zonu? Ili će, po novom ekonomskom modelu, samo snažno vjerovati? Jer iskustvo nas je naučilo da vjera u Crnoj Gori ima značajno mjesto u ekonomskoj politici.

Prvo smo imali apostole. Sada imamo čuda.

Spajić je nakon sastanka sa Unijom poslodavaca saopštio da su „dogovoreni koraci“ za primjenu Euro modela. Kada su ga novinari pitali koji su to koraci, precizan odgovor nije dao. Nije direktno odgovorio ni na pitanje ko je autor modela.

Što je, priznaćete, fascinantna faza ekonomske reforme. Imamo model. Imamo cifre. Imamo datum početka. Imamo srećne građane u najavi.

Samo još nijesmo sasvim sigurni kako će sve to funkcionisati. Ali to su detalji. A apostolima bi trebalo da je poznato da se đavo krije u detaljima.

Posebno je zanimljivo što je Euro model predstavljen kao program koji treba da obuhvati i privatni sektor. Država, dakle, velikodušno određuje koliko će privatnik platiti radnika, dok će eventualne posljedice te odluke uglavnom snositi – privatnik.

Premijer Milojko Spajić ekonomski sistem države doživljava kao jedan veliki kazino 

To je vjerovatno najljepši oblik državne velikodušnosti. Dijelite tuđe pare, a aplauz dobijete vi. Velike kompanije će se nekako prilagoditi. Banke će preživjeti. Telekomunikacione kompanije će preživjeti. Trgovački lanci će vjerovatno dio troška prenijeti na cijene. Ali šta ćemo sa malim preduzećima?

Sa pekarom. Frizerskim salonom. Malom prodavnicom. Kafićem. Knjigovodstvenom agencijom. Porodičnom firmom sa pet zaposlenih. Njima ne možete održati konferenciju za novinare i objasniti da od januara žive bolje. Njima na kraju mjeseca stigne obračun. I upravo je tu najveća ironija politike posljednjih godina. Dok se država hvali povećanjem nominalnih zarada, građani sve češće gledaju koliko im od te zarade ostane nakon prodavnice, kirije, rate kredita, goriva i računa. Jer nije bogat čovjek koji prima 1.250 eura. Bogat je onaj kome poslije mjesec dana nešto od tih 1.250 ostane. Ako plata poraste 200 eura, a život 300, nijeste povećali standard.

Samo ste odštampali ljepši broj na obračunskoj listi. I zato možda više nema smisla ozbiljno objašnjavati.

Godinama objašnjavamo da se standard ne podiže dekretom, da plata mora imati vezu sa produktivnošću, da privatni sektor nije bankomat države, da se investitori ne dovode konferencijama za novinare i da država ne može beskonačno trošiti novac koji privreda prethodno nije stvorila. Možda smo pogrešno pristupili. Možda više ne treba objašnjavati. Možda treba prihvatiti novu ekonomsku školu. Ako su stanovi skupi – povećajte plate. Ako je hrana skupa – povećajte plate. Ako su kirije skupe – povećajte plate. Ako privreda ne može da izdrži povećanje plata – smanjite doprinose. Ako budžetu zafali novca – zadužite se. Ako poraste dug – povećajte BDP. Ako BDP ne poraste dovoljno – promijenite prezentaciju. Ako ni prezentacija ne pomogne – najavite novu reformu. I obavezno joj dajte evropsko ime. Jer kada programu dodate riječ „Euro“, sve zvuči ozbiljnije. Euro 1. Euro 2.

Euro model. Euro plata. Euro budućnost.

Još samo čekamo Euro realnost.

Ona bi mogla biti najskuplja.

Crna Gora je tako za samo šest godina napravila impresivan politički put. Od 12 apostola stigli smo do ekonomskog čuda. Od profesora koji je vjerovao da vjera pomjera planine do ekonomiste koji, izgleda, vjeruje da se zakonom može pomjeriti tržište.

A građani? Građani će, kao i uvijek, učestvovati u eksperimentu. Samo što će ovoga puta kontrolna grupa biti čitava Crna Gora. A račun ćemo dobiti naknadno. Ostalo nam je samo da se molimo Bogu da neće biti previsok, jer je trenutno izvjesnije da postoji Gospod nego Milojkov ekonomski plan.

L.P.Đ.