Ne može da se sakrije, ne može da se zaboravi

piše: Željko Vukmirović

To je ta stvar sa licemjerjem. Ne može da se sakrije. A ni zaboravi. Ovo podsjećanje nam je posebno pokucalo na vrata sa organizacijom prijema povodom obilježavanja pete godišnjice članstva Crne Gore u NATO. I eto nas u društvu Raška i Ranka.

A bogami i važećeg premijera koji je ovog puta nastupio sa numerom koja se drastično razlikuje od one od prije pet godina. Svi bi mi, valjda, morali da zaboravimo na sve kalkulacije sa kojima je ova trojka preživjela protekle godine.

Epilog ovog podsjećanja je da zapravo imamo premijera i njegovu stranku URA koja je svojevremeno i znalački namazano zbrisala sa glasanja o ulasku u NATO. Vaganje je i tada bila izuzetno važna komponenta djelovanja početničke “građanske” partije. Pročetničke ideje su se, pak, samo nametnule kao lako prihvatljiva neminovnost. A i svi kasnije aranžmani. Ta priča i dan danas gura svoje.

A onda, ministri. Ovaj što se dokopao ministarstva vanjskih poslova je svojevremeno povlađivao najjačoj prosrpskoj partiji imenujući ih za “ugledne parlamentarce”. Čak je bio sa njima u redovnom kontaktu (a  ko je rekao dosluhu?  – nap.a) dok su pokušavali da sa ulice osvoje vlast. Nešto kasnije ga je jedan od njih nazvao “smećem”. A i govnom. Običnim.

Onaj drugi je oduvijek bio samo drugi. Iako već karijerno iskušan u ministarskoj ulozi, nema čime da se pohvali. Ukupni učinak, nula prekrižena.

I što je najgore od svega niko od njih ne može da se zaobiđe. A ni da se ne vidi.

Zato, ne treba se čuditi licemjerju. Ono samo ne može da se sakrije. Niti zaboravi.