Kako je profesor računa likvidirao novinarstvo?

Piše: Milenko A. Perović

Kad je podgoričkog profesora računa počeo hvatati tajkunski sindrom, glumljenje vrhunskog intelektualca postajalo mu je sve neuvjerljivijim. Ubrzo se pokazala sumnjivom i njegova opredijeljenost za crnogorski suverenizam i konsolidaciju crnogorske nacije.

Nije od značaja pitanje da li ga je tajkunski sindrom naveo na ideološki i moralni “kopernikanski obrt” ili je samo razotkrio ono što je on bio od početka. Malo poslije Referenduma 2006. godine počeo se obrtati  od crnogorskog suverenizma prema velikosrpstvu, četništvu i svetosavlju. Mnoge je dugo uspijevao zavaravati, jer je obrt prikrivao stvaranjem iluzije da iskreno kritikuje devijacije vladajuće nomenklature s pozicije svoga nepokolebljivog suverenizma, “evropejstva” i “građanske orijentacije.”

Iluzionističku predstavu koja je trebalo da prikrije njegovo potpuno okretanje protiv suverenizma i crnogorske ideje kao takve, sam je profesor računa demaskirao svojom “medijskom politikom,” jer se sve više udaljavao od novinarstva u smjeru anti-novinarstva!

Prvo je u svoju “medijsku politiku” unio vulgarnu smutljivost, tendencioznost i malicioznost. Ubrzo je dospio do razvojnog stadijuma skandalizatorskog “novinarstva.” Iz nje je zakonomjerno slijedilo učvršćivanje njegove “medijske” manufakture za proizvodnju tzv. moralne panike. Potpuni medijski i moralni sunovrat postigao je “likvidatorskim novinarstvom.”

Na oba fronta – ideološkom i medijskom – nastupao je račundžijski, ali se to nastupanje zakonomjerno pretvorilo u tešku psihopatologiju kritikantstva ili kritizerstva. Uz nešto objektivne kritike – koja je pogađala političke anomalije društva koje se tegobno pokušavalo uspostaviti kao savremeno društvo – svoje medije prepunio je zlonamjernim, tendencioznim, malicioznim, neargumentovanim i destruktivnim kritikantstvom.

Nije ono bilo kritika radi kritike ni kritika “radi povećanja tiraža.” Nije bilo ni kritika kojoj je stalo do opštih i plemenitih društvenih svrha. Naprotiv, profesora računa stalno je vodila računica da kritikanstvom što više finansijski i politikantski profitira, po cijenu nanošenja ogromnih šteta kako suverenističkom povijesnom procesu, tako i samoj Crnoj Gori!

Profesor računa nemilice je svom silinom udarao u vitalne tačke opstojanja Crne Gore i Crnogoraca! Meta njegovog kritikantstva bio je svako ko je oslonac suverene Crne Gore. Golim okom bilo je vidljivo da on iz dubine duše zavidi, pa zbog toga i mrzi te sumanuto kritički napada bitne nosioce suverenističke ideologije i prakse. Njegovu strasnu kritikantsku mržnju interiorizovali su i njegovi medijski “vojnici,” da bi je dalje kao mentalne kliconoše sijali po narodu.

Sve crnogorsko, emancipatorsko i suverenističko postalo je predmet njegove kritizerske omraze. U “medijsku politiku” ugradio je najviši stupanj netrpeljivosti prema suverenističkoj ideologiji, crnogorskoj povijesti te svjetovnoj i sakralnoj kulturi Crne Gore. Mrziteljskom kampanjom “proslavio” se u borbi protiv norme crnogorskog jezika i institucionalnog utemeljenja montenegristike.

No, u njegovoj kritikantskoj sumanutosti itekako je bilo sistema! Od njegovog kritikanstva trajno i potpuno bile su amnestirane “prosrpske partije.” Nije mu smetalo što su protiv crnogorske države i nacije ni što rade na destrukciji Crne Gore. Nije mu smetalo ni što ih velikosrpstvo koristi kao Petu kolonu u borbi protiv Crne Gore. Nije mu smetalo ni što se četništvo naveliko rehabilituje i počinje glorifikovati. Pravio se nevješt pred kancerogenim prodorom Crkve Srbije u živo tkivo Crne Gore. Od njegove kritike nije se morao bojati niko ko negira crnogorsku opstojnost!

Nije mu smetao velikosrpski nacionalizam! Spominjao ga je samo kao praznu kritikantsku figuru. Propagirao je podlačku anti-ideologiju „građanske“ ekvidistancije prema „dva nacionalizma.“ Ujedno je tako sebi ovjeravao „pravo“ da – kao kakav okupacioni kaplar beogradskog režima – može sve žešće colukati i nabijati na bajonet „crnogorski nacionalizam!“ Svoju „medijsku imperiju“ izgradio je na anticrnogorskoj ideologiji loše prikrivenog velikosrpstva i svetosavlja.

Kako je profesor računa providnom „medijskom politikom“ u službi svojih izvitoperenih ambicija, velikosrpskih interesa i interesa Crkve Srbije mogao steći poveliku moć u medijskoj sferi, u javnoj svijesti pa i u političkoj sferi crnogorskog društva?

Mogao je, jer je bio zaštićen kao bijeli međed od zapadnih kuratora i finansijera. Štitili su ga kao svoju investiciju, na temelju naopake predstave da je glavni borac za slobodu medija u Crnoj Gori. Štitila ga je vladajuća nomenklatura, jer joj je bio slika i prilika! Šefovi velikosrpstva su ga podržavali, jer korisnijeg „igrača“ za svoje interese u Crnoj Gori nijesu imali.

Kakvu je, dakle, „slobodu medija“ on donio Crnoj Gori?

Donio joj je naopaku i krajnje štetnu „medijsku“ djelatnost kojom je sticao materijalnu i političku moć. Iz korijena je moralno kvario društvo i pripremao četničko-popovsku kontrarevoluciju! Sve je to mogao, jer su mu zaštitnici omogućavali da neometano stoji iznad zakona, morala i ljudskih obzira!

Postao je tako gazda „likvidatorskog“ novinarstva, vlasnik „medijske“ batine kojom se obračunava, odstranjuje i uklanja (lat. liquidare) sve što se nađe na putu njegovih interesa i  izvršavanju ranije preuzetih zadataka.

Uspio je najprije likvidatorskom „medijskom politijom“ likvidirati sâmo novinarstvo! Do

temelja je razorio imperativ istine kao nezaobilazni uzus medijskih sloboda. Inaugurisao je poluistinu, neistinu, vulgarnu laž, tendencioznost, smutljivost, malicioznost i zle namjere kao glavni posao svojih medija. Godinama je stimulisao svoje „vojnike“ da proizvode surogate istine, a publiku navikavao na njih.

Poput kakve fabrike koja u najbližu rijeku izliva otrovni i kancerogeni otpad, godinama je u društvenu svijest izlivao „medijski“ otrov pakosti, zlomislenosti, zlovolje, zluradosti, podlosti i  abnormalne slike zbiljnosti.

Dakako, trebalo mu je vremena da potpuno razvije zlo „likvidatorskog novinarstva.“ Kad je promijenio ideološke, političke i poslovne kompanjone, nedugo poslije Referenduma 2006. godine, počeo je provoditi krajnje tendencioznu „medijsku politiku,“ s upornim ocrnjivanjem crnogorske zbiljnosti.

S prerastanjem njegove žudnje za materijalnim bogaćenjem u krupne političke ambicije „napredovao“ je do skandalizatorskog „novinarstva“. S korijenom u socijalizmu, počelo je to „novinarstvo“ od AB kontrarevolucije izrastati u podebelo stablo. Profesor računa bogato ga je razgranao. Uz pomoć svog profesionalno uvježbanog medijskog bašibožluka sve više je sablažnjivao narod stalnim „medijskim“ blaćenjem svega suverenističkog i crnogorskog.

„Vojnici“ su mu se izvještili u zloj nauci izmišljanja i naduvavanja najrazličitijih „skandala.“ Odigravajući „duple pasove“ s grantožderima, četnicima, popovima i beogradskim „medijskim“ i udbaškim galiotima – a sva je prilika i s „licima iz kriminogenog miljea“ – držali su stalno otvorenom sezonu skandalizatorskih hajki na ljude. Neumorno su ružili i bručili svakoga ko se im smetao. Četnici i svetosavci nijesu mogli imati bolje partnere od njih u Crnoj Gori.

Profesor računa stigao je tim putem i do razvojne faze psihopatologije medija koja se imenuje kao proizvodnja „moralne panike“ (engl. moral panic). U društvenu svijest sistematski je plasirao zlobom zasoljene informacije i iskonstruisane dezinformacije o opačinama vladajuće nomenklature.

Svoje „vojnike“ i sebe prikazivao je kao moralno besprekorne javne djelatnike („moralne preduzetnike“) koji su zabrinuti sa bitne vrijednosti društva. Na taj način, širio je nepovjerenje i omrazu prema suverenizmu i pripremao uslove za četničko-popovsku kontrarevoluciju.

Tendencioznost, skandalizatorstvo i proizvodnju moralne panike uzdigao je napokon u najviši stadijum kao “likvidatorsko novinarstvo.” Ne samo da mu je dao svrhu da pojedinim ljudima nanese veliku političku, profesionalnu i ličnu štetu, nego i da ih trajno ukloni iz javnog života.

Do visokog profesionalizma doveo je “novinarstvo” koje počiva na perfidnim manipulacijama, vještim inscenacijama, surovim obračunima s ljudima te proizvođenjima glasina koje treba da zgrome nesretnike koji na svojim životnjim sudbinama iskušavaju apsolutno amoralnu medijsku moć!

Otrovnu hranu takvoga “novinarstva” godinama je kusala crnogorska javnost! Jedan njen dio se neizlječivo otrovao njenim teškim lažima, potrebama za izvitoperenom percepcijom zbiljnosti, zlobom, zlovoljom, podmuklošću i pakošću.

Od Marijinog bezgrešnog začeća veće bi se čudo zbilo kad bi u profesoru računa progovorio unutrašnji glas savjesti koji bi ga naveo na pokajanje pred samopoznanijem zla koje je nanio Crnoj Gori!