Da li je Crna Gora moneta za potkusurivanje?

Piše: Milenko A. Perović

Crnogorski suverenizam živi s noćnom morom da se Crnoj Gori ne ponovi 1918. godina. Donijela je ta kobna godina velikosrpsko hegemonističko uništavanje Crne Gore. Ne bi sloma Crne Gore moglo biti bez interesa, pristanka i presudne pomoći zapadnih sila.

Od nestanka u kupoprodajnom odnosu zapadnih država i Srbije nije je spasila ni činjenica da je suverena, nezavisna i međunarodno priznata kraljevina, ni što ima dinastiju i kralja koji je na ustavni način upravljao državom.

Opstanku joj nije pomoglo ni što je u Prvom svjetskom ratu ratovala na strani država pobjednica. Zapadni saveznici su je cinično prodali i predali beogradskim imperijalistima. Nije joj od koristi bilo ni što je u Evropi imala veliki ugled zbog viševjekovne uporne borbe za slobodu.

Fascinacija Zapadnjaka crnogorskom borbom za slobodu, uopšte, fascinacija Crnogorcima nestala je kao magla uz planinu pred silom geopolitičkih interesa. Rušitelji Crne Gore 1918. godine nijesu marili za njenu hiljadugodišnju državotvornu tradiciju. Još manje ih je brinuo otpor najvećeg dijala Crnogoraca uništavaju njihove države. Nijesu saośećali s tragedijom Crne Gore i Crnogoraca, jer politika ne trpi ośećanja ni saośećanja!

Crna Gora je postala roba u trgovačkoj raspodjeli moći i uticaja na balkanskom prostoru poslije Prvog svjetskog rata. Propašću četiri carstva propao je i njihov uticaj na Balkanu. Dalo je to dugo pripremanu i željenu priliku zapadnim silama (u prvom redu, Britaniji i Francuskoj, a indirektno i Americi) da na Balkanu načine relativno veliku državnu strukturu „Versajske Jugoslavije.“ Ona je trebalo da bude instrumentum za održanje njihove političke dominacije na Balkanu. Još od Garašaninovog Načertanija „pijemontski“ instrumentalni zadatak stožera te državne tvorevine namijenili su Srbiji.

U zadatku se krila karakteristična dvosmislenost da li će to biti država Jugoslovena ili država Srba nad ostalim Jugoslovenima. Ova je dvosmislenost izložila jugoslovenske narode stalnom pritisku srpskog hegemonizma i potrebi da se stalno moraju braniti od njega. S druge strane, dovela je srpski narod u dijaboličnu povijesnu poziciju da zbog nametnutog hegemonističkog zadatka – koji su, po nesreći, sve političke i intelektualne elite Srbije od Garašanina do danas rado prihvatale – živi u permanentnim sukobima s okolnim narodima!

Crna Gora je bila osuđena na nestanak u britansko-francuskom nakaznom „uređivanju“ balkanskom političkog prostora. Jednim je potezom učinjena državom kojoj je istekao rok trajanja. Cinizam kojim je uništena, prepokriven je mudrijašenjem o završetku njene „istorijske misije.“ Svedena je na monetu za potkusurivanje kojom se namiruju stari velikosrpski osvajački apetiti pod kodnim imenom „obnove Dušanovog carstva.“

Koliko je danas u Crnoj Gori opravdan strah da će joj se ponoviti užasna povijesna sudbina iz 1918. godine? Ne svode li je „saveznici“ opet na monetu za potkusurivanje u računicama zapadnih sila kako da postignu i trajno očuvaju svoju političku dominaciju na Balkanu? Hoće li politički Zapad – kao i 1918. godine – opet žrtvovati Crnu Goru, mudrijući da nije „održiv sistem?“

Koliko je opravdana suverenistička crnogorska zebnja da bi Zapad (Amerika, prije svega) opet mogli naćerati Crnu Goru da se „prisajedini“ Srbiji, da u njoj utopi svoj politički subjektivitet i odrekne se države suverenosti i nezavisnosti? Hoće li Amerika „po starim navikama“ Crnom Gorom nahraniti beogradski imperijalizam i kompenzirati mu gubitak Kosova?

Nije teško dokazati da Zapad od osamostaljenja Crne Gore 2006. godine nije činio ništa bitno – osim je primio u NATO pakt – da je brzo integriše u svoj svijet. Nije joj pomagao, nego je više odmagao u učvršćivanju države, u postizanju političke stabilnosti te u izgrađivanju građanskog društva u njoj.

Zapadni kuratori – s razlogom, bez razloga i s namislima koje su imale duplo dno – nad vladajućom nomenklaturom, kao i nad cijelim suverenističkim procesom u Crnoj Gori stalno su držali kritičku batinu. Svijest o njoj nanosila je veliku štetu političkom i opštem stanju u Crnoj Gori. U godinama poslije Referenduma izazivala je ozbiljnu sumnju u pogledu toga šta su krajnje namjere zapadnih „partnera“ s Crnom Gorom!

Nijesu zapadni „partneri“ imali isti kritički odnos prema ideologiji, politici i djelima velikosrpskih unionista. Njegovi politički predstavnici obično su bili potpuno nijemi pred destruktivnim velikosrpskim radom protiv države Crne Gore. Oni su najdirektnije omogućavali, čak i podsticali stvaranje i održavanje političke nestabilnosti u državi. Ni od samih sebe nijesu bili u stanju ili nijesu željeli čuvati spoljašnji i unutrašnji suverenitet Crne Gore!

Oni su u Crnoj Gori djelovali najčešće potpuno suprotno proklamovanim  svjetonazornim, ideološkim i političkim principima svojih država, suprotno slovu i duhu liberalne demokratije! Djelovali su dvolično!

Tražili su „dlaku u jajetu“ u radu vladajuće nomenklature. S druge strane, s potpunom indiferencijom – prepokrivanom frazama o liberalizmu, demokratiji, pluralizmu, slobodi tržišta i slobodi medija – prelazili su preko više nego uočljivih činjenica  o radikalnom i destruktivnom antizapadnjaštvu prosrpske opozicije. S hladnokrvnošću cinika prešli su preko činjenice da su strane službe – uz pomoć domaćih izdajnika iz parlamentarnih klupa – pokušale na teroristički način oteti vlast u Crnoj Gori 2015. i 2016. godine!

Nije poznato da je nekad neko od zapadnih političkih zvaničnika – koji je po zadatku „skrbio“ nad sudbinom Crne Gore – izrazio protest zbog klerofašističkih stavova brojnih prosrpskih političara ni zbog četničkih napada na ljude po Crnoj Gori ni zbog njihovog divljačkog govora mržnje ni zbog prijetnji da će u krvi okupati Crnu Goru!

Receptori „ambasadora Kvinte“ nijesu bili programirani da „hvataju“ te talase. Oni su brinuli samo da ko ne ucvijeli kakvoga četničkog „političara“ ili „novinara.“

Žmurili su „abmasadori Kvinte“ i njihovi šefovi pred stalnom agresijom Crkve Srbije na sekularno crnogorsko društvo. Nije ih se ticalo što ta vjerska organizacija – potpuno protivno duhu zapadnog, ali i crnogorskog sekularizma – nastoji da provede totalnu desekularizaciju društva i države. Pravili su se nevješti pred činjenicom da – protivno principu moderne demokratije – ta Crkva hoće da zagospodari cjelinom političkog prostora, da se stavi iznad parlamentarizma, iznad principa podjele vlasti, iznad pravnog sistema Crne Gore!

Nikad se ambasadori nijesu glasnuli o pitanju klerikalizacije i fašističkim istupima srpskih popova. Još manje ih je brinula milenijumska pohara crnogorskog sakralnog kulturnog blaga. Toliko su držali do proklamovane liberalističke „svetinje svojine!“

Ambasadori i njihovi šefovi pravili su se da ne primjećuju kako je medijskim prostorom Crne Gore zagospodarila grupica opasnih tipova koja je nametnula likvidatorsko „novinarstvo.“ S teškom hipokrizijom, odbijali su da uoče da je Crna Gora izložena svojevrsnom „medijskom“ terorizmu! Pravili su se da ne shvataju da su pojedini „mediji“ najpatogeniji dio današnjeg crnogorskog društva i da najdirektnije rade protiv postojanja države Crne Gore i crnogorske nacije!

Ćutali su ambasadori pred činjenicom – vidljivom i s udaljenih galaksija – kako je dotadašnja politička opozicija – uz golemu inostranu političku, finansijsku i obavještajno-špijunsku pomoć – uspjela nelagalno i nelegitimno oteti vlast od dotadanje vladajuće nomenklature. Zapadne države nijesu časa časile da priznaju više nego problematične izborne rezultate 2020. godine.

Dvije „demokratske“ Vlade svim silama su se trudile da politički, ekonomski i duhovno razore Crnu Goru s više nego jasnih i vidljivih velikosrpskih pozicija. „Ambasadori Kvinte“ pravili su se da ne primjećuju tu destrukciju.

Licemjerno frazirajući o korupciji kao glavnom problemu „zapadno-balkanskih“ država – dakle, i Crne Gore – zapadni kuratori su vrlo svjesno mistifikovali pitanje o najvažnijim uzrocima svih političkih nesreća država bivše Jugoslavije!

Unazad i unaprijed  – dok im je to u interesu – amnestirali su velikosrpski nacionalizam, njegove militarističke pretenzije i spremnost da ponovi zločinačke ratove iz devedesetih godina. Amnestirali su ga od krivice za uništenje Jugoslavije, ali i od pretenzija da pod imenom „Otvorenog Balkana“ ostvari stari ideal „Homogene Srbije.“ Amnestirali su ga od zla koje je nanosio i koje ima namjeru nanositi Crnoj Gori.

Imala je Crna Gora „saveznike“ 1918. godine. Ima ona i danas iste „saveznike.“ Ako im ga geopolitički račun tako iznese, proći će Crna Gora s njima kao i 1918. godine!

Suverenistička Crna Gora nema pravo da se nada u bilo koga “do u Boga i u svoje ruke!“