Tragovi sluzi ”Srbina janičara”

Piše: Balša Knežević

Rijetko se dešava da javnost svjedoči pojavi koja ima moć da aktivira čitav spektar emocija koje variraju od sramote, blama, sažaljenja, preko potpune zbunjenosti i zatečenosti, pa sve do osjećanja dubokog sarkazma i tragikomedije.

Da bi pojava mogla da izazove takav dijapazon intenzivnih osjećanja mora da bude zaista moćna u svom jadu, patetici i melanholičnom samosažaljenju, uz to oslobođena i trunke osjećaja sramote.

Ipak, juče smo imali rijetku priliku da svjedočimo takvoj moralno grotesknoj pojavi, kada je široj javnosti postao dostupan video uradak protjeranog ambasadora Srbije – Vladimira Božovića.

Ovaj tužni izliv patetike i samosažaljenja od strane čovjeka sa hroničnim nedostatkom samopoštovanja, zabilježen je na pješačkom mostu koji se nalazi na nekih 200 metara od Srpske kuće u Podgorici. Božovićev video-uradak (ne zna se kad je tačno sniman) dospio je u javnost samo dva dana nakon što je  ministar unutrašnjih poslova Filip Adžić potpisao odluku da se protjeranom ambasadoru zabrani ulazak u Crnu Goru.

Iz video uratka bivšeg Crnogorca, dalo se zaključiti da je osim što je tradicionalno ogorčen na vlasti Crne Gore, razvija sve veće nezadovoljstvo i prema zvaničnom Beogradu.

Ugroženi velikosrbin

Božović se žalio na ministra spoljnih poslova Srbije Nikolu Selakovića, zatim je u stilu pravog tradicionalno ”ugroženog” veljesrbina kukao kako je “izložen najvećem mogućem progonu i opasnosti”. Kako se dalo zaključiti, Božovića je najviše zaboljelo to što mu je oduzeto službeno vozilo, pa će sad, po sopstvenom priznanju, morati da po Crnoj Gori ”obija pragove” pješke ili će morati da iskusi najveću nepravdu – da se vozi privatnim vozilom i sam plaća gorivo!

Rashodovanom ambasadoru ipak ostaje utjeha to što, iako je prije skoro dvije godine proglašen za ”personu non grata” u Crnoj  Gori, od majke Srbije sve vrijeme prima ambasadorsku platu od oko 4.400 eura.

Najnoviji ispad jeftine patetike snimljen u blizini Srpske kuće, predstavlja samo kontinutitet postupaka koji idu u prilog tvrdnji da je konvertit Božović, postao krpa za jednokratnu političku upotrebu, koja i zvaničnom Beogradu služi samo za povremenu jeftinu provokaciju usmjerenu prema Crnoj Gori.

Iako su ga crnogorske vlasti protjerale, on konstantno luta po Crnoj Gori, razdiran frustracijama i jadom u javnosti fantazira da je i dalje ambasador Srbije, ali da funkciju obavlja iz Beograda.

To je pokazatelj da Božoviću, kao uostalom svim izdajnicima i konvertitima, ne smeta da se konstantno ponižava i bruka. Od omalovažavanja ne može da se sakrije ni u Beogradu, niti u Podgorici, pa pogubljen, nepotreban i beskoristan kao treći bubreg, u centar pažnje može da dospije samo putem morbidnih video-uradaka i bestidnih ispada.

”Srbin janičar”

Da bi se makar približili spoznaji koja bi nam omogućila da shvatimo razloge ovako devijantnog i sramnog ponašanja protjeranog amabasadora sa hroničnim nedostatkom samopoštovanja, moramo sagledati sledeće okolnosti:

Božović  je  rođen u Nikšiću gdje je završio osnovnu i srednju školu, da bi nakon toga otišao u Beograd, tačnije u Zemun i upisao Višu školu unutrašnjih poslova. Ali kao i mnogim Crnogorcima koji odu na školovanje u Beograd, obrazovanje i diploma su samo jedan neznatan segment nečega što može da se nazove ”indoktrinacija u postupku fabrikovanja Srbina janičara”.

Janičari su važili za najbolje, može se reći i elitne jedinice turske vojske od XIV do početka XIX vijeka, a obično su regrutovani od hrišćanske djece otete ili po drugim osnovama, oduzete od roditelja, najčešče sa područja Kavkaza i djelova Balkana. Prelaskom na islam imali su pravo pripadnosti janičarskim jedinicama.

Srpska prijestonica je za Crnogorce sa kompleksom niže vrijednosti uvijek bila ne samo ”El Dorado” za ispunjavanje megalomanskih poriva, već i obećana zemlja gdje se dolazi na izvor političkog svetosavlja i uz obrazovanje prima pozamašna doza indoktrinacije velikosrBstvom.

Uz to se dobija vakcina protiv Crne Gore i crnogorstva koja se sastoji iz laži i propagande po čemu je svetosavska i velikosrpska ideologija čuvena u istoriji. Nakon naprednog višegodišnjeg intelektualno-ideološkog silovanja, kandidat se pretvara u – ”Srpskog janičara” – najbolju vrstu Srbina za parapoplitička, subverzivna i propagandna djelovanja protiv Crne Gore. Takav janičar je nesumnjivo Vladimir Božović.

Dostojan Amfilohija

Osim Božovića, postoji čitava plejada ovakvih konvertita i ”Srba janičara” ”poreklom” iz Crne Gore, koji su i te kako aktivni na teritoriji naše države. Najbolji primjer koliko ”Srbin janičar” mrzi svoju domovinu i svoje neupitno crnogorsko porijeklo, koje je naučen da mrzi, je pokojni Amfilohije Radović.

Nijedan Srbin iz Šumadije, Banata ili centra Beograda ne bi mogao da mrzi Crnu Goru i Crnogorce kao što je to mogao pokojni Radović. Božović, porijeklom iz Miločana, je konvertit dostojan Amfilohija, i blistavi produkt velikosrpske indoktrinacije. Srbin janičar za ”primer”!

‎Opus njegovih nepočinstava prema Crnoj Gori i narodu od kojeg je potekao, je zaista impresivan kada se uzme u obzir da je samo nešto više od pola godine bio legitimni ambasador u Podgorici.

Od Božovića je zatraženo da napušti Crnu Goru, 28. novembra 2020. godine kada ga je Ministarstvo vanjskih poslova (MVP), proglasilo za ”persona non grata”, zbog ”dužeg i kontinuiranog miješanja u unutrašnje stvari Crne Gore, ponašanja i izjava nespojivih sa uobičajnim prihvatljivim standardima obavljanja diplomatske funkcije”.

Spisak Božovićevih brljotina je dug, ali ovom prilikom navešćemo samo neke.

Nelegitimnu Podgoričku skupštinu 1918. nazvao je ”oslobođenjem” i ”slobodnom voljom crnogorskog naroda”.

Božović je 11. novembra 2020. bio na razgovoru u Ministarstvu vanjskih poslova (MVP), nakon najave da će položiti vijenac na Spomen ploču ispred Starog grada Budve na ”dan oslobođenja”. Božoviću je tada skrenuta pažnja na istorijske činjenice, da je Budva već bila oslobođena prije nego što je srpska vojska ušla u ovaj grad, podsjetivši ga da je Crna Gora 1918. okupirana od iste te vojske, kojom prilikom je ostala bez države i dinastije.

Božović je i 12. maja 2020. imao razgovor u MVP sa državnim sekretarom, ambasadorom Vladimirom Radulovićem nakon što je na Facebooku pozivao da se utvrdi profesionalna i disciplinska odgovornost novinara na Javnom servisu, zbog emitovanja pjesme Marka Perkovića Thompsona na Radio-televiziji Crne Gore. Suvišno je podsjećati da utvrđivanje odgovornosti ove vrste nije dio mandata ni ambasadora Srbije, ni ambasadora bilo koje druge zemlje.

Pao na dno

Božović je od ambasadora-provokatora sa punim mandatom, zahvaljujući svojim brljotinama i dubokim frustracijama Crnom Gorom i Crnogorcima, pao na dno i postao predmet gnušanja i gađenja, ne samo u Crnoj Gori, već i u Srbiji. Jer izdajnik nikad ne može očekivati da bude prihvaćen – ni u državi koju izda, a još manje u onoj za čije interese je izdao svoju zemlju.

Za kraj se treba prisjetiti riječi bivšeg ministra pravde (1909—1910) i ministra finansija (1912—1913) u Kraljevini Crnoj Gori Sekule Drljevića koji je opisao “karakter” onih koji su od 1918. Crnu Goru prodali i predali Srbiji.

“Niko nikoga ne mrzi tako kao izdajnik izdanu domovinu i isključena je mogućnost pomirenja izdajice s izdanom domovinom”.

To se u slučaju Božovića potvrdilo kao surova istina koja mu ne dozvoljava da miruje, već ga nagoni da produbljuje jamu beščašća i poniženja u koju je upao.