Popis kao završni čin asimilacije

Piše: Nebojša Redžić

Tvrdnje srpskih političara da će naredni popis stanovništva – kad god se desi – biti „prvi fer popis nakon 1941. godine“ nijesu tačne po više osnova. Prvo, netačno je da u vrijeme socijalističkog samoupravljanja nije bilo moguće izjasniti se kao Srbin. Drugo, manipuliše se podacima iz popisa 1909. godine kada je u knjaževini Crnoj Gori bilo 85,38 % stanovništva koje se „izjasnilo Srbima“, a Crnogoraca, kažu, nije ni bilo. Treće, ispada da danas teče med i mlijeko kada je demokratizacija društva u pitanju, pa se svak može izjasniti onako kako mu srce kaže.

Kakva gomila nebuloza! No, da nije tako, teško da bi ostrašćeni srpski nacionalista, bivši predsjednik „SR Jugoslavije“, književnik Dobrica Ćosić ikada napisao da je „laž srpski državni interes“. A ovi crnogorski instant Srbi, politička kategorija nastala brižljivo planiranim procesom asimilacije Crnogoraca – lažu, čim zinu.

Najprije o tezi da su komunisti, sve brinući o crnogorskom identitetu, branili Srbima da budu „to što jesu“. Kao neko ko je u kući imao etničkog Srbina, tj. Srpkinju (Vojvođanku), svoju majku, svjedok sam da niko nikada pod kapom nebeskom, nije u vrijeme SFRJ izašao kao popisivač iz naše kuće, a da u spisima nije uredno zapisao činjenično stanje – da je moja majka Srpkinja. Tako je bilo i 1971. kada je Srba u Crnoj Gori bilo 7,46%, tako je bilo 1981. godine kada ih je bilo 3,32%, pa i 1991. kada ih je, u jeku žestokog velikodržavnog, asimilatorskog nasrtaja na Crnu Goru, bilo 9,34%.

Naravno, Srbi koji su u Crnoj Gori živjeli od 1945. do 1991. godine bili su etnički Srbi koji su iz različitih razloga iz Srbije doselili u Crnu Goru (brak, posao, tajne službe…). Svi ostali stanovnici Crne Gore bili su potpuno slobodni da iskažu svoj nacionalni osjećaj, posebno što u tim vremenima, taj podatak nije imao značaj i konotaciju koju ima danas. Uzgred, prigovarati crnogorskim komunistima da su Srbima branili da se tako nacionalno izjasne, isto je kao i tvrditi da su ti isti komunisti predano radili na reafirmaciji Crnogorske pravoslavne crkve, nasilno ukinute 1920. godine. A nijesu. Ni jedno, ni drugo.

Na istom fonu je i tvrdnja da su u vrijeme knjaževine Crne Gore u našoj državi živjeli sve sami Srbi i nešto muhamedanaca. Gluposti! Taj popis iz 1909. godine bio je isključivo vjerskog karaktera, baš kao što je i odrednica „Srbin“ i tada i dugo nakon kralja Nikole, imala isključivo vjersku konotaciju. U nacionalno mješovito sredini, Bijelom Polju, gdje sam rođen i učio školu, naučio sam od oca da je „srpstvo“ sinonim za pravoslavlje i da smo mi nacionalno Crnogorci, a po vjeri Srbi. Svako drugačije tumačenje tadašnjeg vremena, danas je bezobrazna i – što je još važnije – netačna tvrdnja. Bolje reći – manipulacija.

O tome u kakvim će se uslovima održati prvi naredni popis stanovništva u Crnoj Gori, suvišno je trošiti riječi. U državi u kojoj su za samo dvije godine vladavine nove većine urušene sve, ionako sićušne, institucije sistema, gdje vlada pravno-politički haos i gdje neka čudna manjina vlada na katakombama svjesnog urušavanja crnogorskog identiteta i hiljadugodišnjeg trajanja, moguće je sve – pa i da se premijer u tehničkom mandatu proglasi za papu.

Jednako u takvim uslovima se može, čak, desiti da sa pozicije antiustavne, nelegitimne vlasti, neki Aškalija ili posrbljeni Albanac dekretom proglasi da Crnogorci više ne postoje i da vrhovna instanca koja odlučuje po žalbi nekog preživjelog Crnogorca na takvu odluku – bude niko drugi do Aleksandar Vučić.

Popis nije međunarodna obaveza

U nizu drskih laži koje se plasiraju ovih dana, a kojima čak i Roćenovi mediji pridaju veliku pažnju i stavljaju to u pompezne naslove – jeste i ona koju je izrekao izvjesni Dejan Đurović iz DF-a, da je „sprovođenje popisa naša međunarodna obaveza“. Netačno.

Njemačka na popisu stanovništva ne pita niti za naciju niti za jezik, kao niti Francuska, u kojoj pri izradi te demografske statistike nijesu zainteresovani ni za vjersku pripadnost građana.

Sličnom praksom vode se mnoge druge evropske zemlje, pa Italijanima, Dancima, Šveđanima, Holanđanima…, pitanje o naciji nije dio popisa. Amerikance, Ruse, Kanađane…, ne interesuje vjerska pripadnost stanovništva, a jezik je mnogima od njih najmanje bitan.

No, prema svemu sudeći, taj dio svijeta je za Balkan daleko po mnogo čemu, pa i po onome što predstavlja popis stanovništva, koji kod nas, zavisno od inteziteta identitetskog i asimilatorskog nasrtaja na Crnu Goru, ima drugačiju dimeziju.

Nastojeći da ukaže na te standarde savremenog svijeta i da ponudi neku vrstu izlaza iz stalnih sukoba oko etničke pripadnosti i zloupotrebe tih brojki za nacionalno nadjačavanje, Centar za demokratsku tranziciju Crne Gore prošle je godine predložio da se slična praksa počne primijenjivati i kod nas. Ponudili su ideju da na predstojećem popisu stanovništva, koji se od pada vlade Demokratske partije socijalista Mila Đukanovića nametnuo kao pitanje koje izlazi daleko van demografskih okvira, uopšte ne bude pitanja o naciji, vjeri i jeziku.

Stav CDT-a je da bi takav popis bio u skladu sa budućim crnogorskim obavezama prema EU-a, koje predviđaju isključivo registracioni pristup, a ne izjašnjavanje građana.

Ta ideja dočekana je “na nož”, jer su prosrpske stranke, zajedno sa svojim nalogodavcima izvana, odavno projektovale da rezultat popisa treba da bude kruna višedecenijske politike demografskog inžinjeringa po kojoj će Crnogorci, prestajući da budu ono što jesu i pišući se kao Srbi, biti izjednačeni po broju sa svojom ”odbeglom braćom”. Ili čak manje brojni od njih!

Opet “oslobađaju” Srbe

Trebalo bi mnogo prostora da se nabroji što je sve, od Nečertanija (1844. godine) do danas, učinjeno da realizaciji tog “programa spoljašne i nacionalne politike Srbije” koji je postavio cilj da “radi na oslobađanju” pravoslavaca i ostalih Slovena na pripajanju oblasti Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Sjeverne Albanije (Kosova).

Nije to ništa novo u situacijama kada se neka država nađe pored male. Baš kao u prirodi, gdje vlada “zakon jačeg”, kao i morskim dubinama gdje velika riba jede malu, tako je Srbija, još dok se oslobađala iz 500-godišnjeg otomanskog ropstva, kidisala na Crnu Goru kako bi svoju rupu u istoriji i svoje ropstvo, nadomjestila crnogorskom istorijom i slobodom.

Čak je ono čemu se možda treba diviti, upravo opstojnost crnogorskog naroda – da traje i da se održi pod takvim intenzitetom asimilatorskog nasrtaja, kakvom ne bi odoljeli ni mnogo veći i brojniji narodi. Ono, međutim, što nikako ne ide u prilog dijelu etničkih Crnogoraca jeste neobjašnjiva potreba za samoponištavanjem i odricanjem od sebe, koja već decenijama ide u zagrljaj nastojanju velikosrpskih ideologa da posrbe Crnu Goru.

U takvoj situaciji, popis stanovništva nije ništa drugo do diplomski ispit srpskog sveta koji bi trebalo da postane kruna višedecenijskih napora da se ponište i unize Crnogorci i da se, nakon otimanja njihovog sakralnog blaga, istorije i kulture, dobije legitimitet za nasrtaj na našu teritoriju i izlazak na toplo more. Naravno i za Otvoreni Balkan kao supstitut za EU integracije. Da je takav cilj iniciran iz Rusije i sprovođen preko Beograda, tzv. SPC i uslužnih srpskih stranaka u Crnoj Gori, pokazala je nedavna akcija ANB-a koju je smjenama obustavio Vučićev namjesnik za Crnu Goru Dritan Abazović.

Govorimo li o zaslugama za proces posrbljavanja Crnogoraca i oduzimanja njihovog istorijskog pamćenja, osim neizostavno najvažnije uloge Crkve Srbije i srpskih stranaka konektovanih na zvanični Beograd, teško je prećutati sav onaj doprinos jedinstvenog DPS-a u prvim godinama saradnje sa Slobodanom Miloševićem, SANU i Amfilohijem Radovićem. Naravno i onog DPS-a koji ga je naslijedio i koji je zanemarivanjem identitetske politike i potenciranjem “građanštine”, omogućio profilaciju svih nacionalnih zajednica koje postoje u Crnoj Gori, osim Crnogoraca!

Popis stanovništva će, rekoh, biti završni čin politike Velike Srbije, alijas srpskog sveta prema Crnoj Gori. Nije prvi put da asimilatorska politika ima podršku u institucijama sistema Crne Gore. Sve alatke zvaničnog Beograda, od medija do popova, opet će biti usmjerene na bitku za posrbljavanje – do potonjeg Crnogorca. Ne uspiju li u naumu da se broj nacionalnih Crnogoraca i Srba makar poravna, sav novac i sav trud uložen u Srpsku kuću, DF, Dritana Abazovića i ostale aktere veleizdaje Crne Gore, biće smatran promašenom investicijom.

Nažalost, u toj borbi, etnički Crnogorci koji nijesu podlegli svakovrsnim pritiscima da budu ono što nijesu, biće prepušteni sebi. Nema ni institucije, ni političke organizacije, u koju se u odbrani svoga prava na opstanak mogu pouzdati. U takvoj situaciji, preostaje da se uzdaju u samosvijest, u svoje istorijsko pamćenje i bogatu istoriju neuspjelih srpskih ataka na Crnogorce. Naravno, tu će pronaći i duge periode u kojima bi asimilatorska ideja znala, naizgled, odnijeti pobjedu. No, ni “bijeli teror”, ni ravnogorski pokret, ni Amfilohijevo “zakivanje Dukljana” za Vezirov most – nijesu potrli nacionalno biće hiljadugodišnjeg naroda. Valja vjerovati da će i ovoga puta, projekat koji sada vodi posrbljeni etnički Albanac, udariti u zid.

Konačno, konstatujemo li da uprkos svim nastojanjima da se prekine naše istorijsko trajanje, Crnogorci i dalje postoje, možemo komotno stići do jedne pitalice: što bi tek bilo da je neko sa pozicije vlasti, svih ovih decenija dok prepušteni sebi odolijevamo svim asimilatorskim utvarama, radio na afirmaciji crnogorskog nacionalnog identiteta?!