Za koga igra Kristofer Hil?

Piše: Nebojša Redžić

Stariji čitaoci sjetiće se dana kada je Predrag Bulatović saznao šta je to IT ton. Dok je sjedio na kanabetu Slobodana Miloševića sa još nekoliko merioneta velikosrpske politike porijeklom iz Crne Gore, jasno se čuje da ga šef pita šta to, zaboga, čekaju sa organizacijom protesta protiv DPS vlasti.

Mislio je Peđa do toga dana da se na TV-u može čuti ton samo ako mu neko poturi pod nos onaj veliki i teški mikrofon, dok kamerman oštri objektiv usmjeren ka njemu. Ali, nije tako. U onih početnih par minuta koji su kamermanima po protokolu dozvoljeni da snime neki susret, Sloba je svoje crnogorske poslušnike – tek što su sjeli – ukorio da predugo čekaju sa organizacijom protesta. U Podgorici obično glasni i bučni Peđa, kao đačić prvačić pognuo je glavu i nešto nemušto odgovorio. No, ostala je za istoriju beščašća ta tužna slika crnogorskih izroda na kanabetu svog nalogodavca.

Šta se u međuvremenu promijenilo u odnosu zvaničnog Beograda prema Crnoj Gori osim imena protagonista izdaje? Milošević se danas preziva Vučić, Bulatović je Abazović, a SNP se zove URA. Sve je naizgled drugačije, samo je podaništvo ostalo konstanta.

Dogodi li se danas neko međunarodno ili svesrpsko okupljanje na kome učestvuju srpski predsjednik i crnogorski mu podanik, djeluje otužno – čak i za Dritanove standarde snishodljivosti – ona slika kada Abazović nešto šapuće Vučiću, a ovaj mu sa svojih visina (mislim na centimetre), ni za jotu se na sagnuvši, uputi onaj prezrivi pogled načinom na koji svaki gazda tretira svoga slugu. Nešto nalik vlasniku pudlice za koju misli da je poslušna, ali da on, kao gazda, ipak ima neke propuste u njenom procesu dresiranja.

Osim podaništva, još nešto je ostalo konstanta u relaciji beogradski diktator(i) – crnogorski poslušnici. Naime, baš kao i nekada, opet je jasno da kad služiš, nikad nijesi dovoljno dobar. Na kraju će, uprkos izdajničkim učincima Dritana Abazovića u cilju zadovoljenja svojih beogradskih gospodara, ona Bećkovićeva da će ga u srpskoj prijestonici “nositi na ramenima”, veoma brzo biti zaboravljena, pa će v.d. premijer na Terazijama biti nazvan onako kako oni tamo jedino i umiju: on će za njih tada biti samo običan “šiptar”.

Hil kao Vučićev čovjek

Ima u tim političkim savezništvima gdje se prepliću sluganstvo i izdaja nekih nepisanih pravila: recimo, jedan saveznik za prljave poslove postaje manje potreban ili nepotreban onda kada se pojavi drugi, značajniji ili korisniji od njega.

Abazovića je već neko vrijeme u Vučićevoj percepciji uticaja na prilike u Crnoj Gori zamijenio niko drugi do američki ambasador u Beogradu Kristofer Hil. Zaista je teško razumjeti da je jedan visoki zvaničnik vašingtonske administracije otišao tako daleko da čini mnoge stvari suprotne od onoga što mu nalaže zvanična politika SAD. No, u ovom trenutku draže mi je da povjerujem kako se Hil odmetnuo od svoje centrale, nego da je zvanični Vašington okrenuo leđa Crnoj Gori. Istina, u prilog tvrdnji da DC ne gleda istim očima Crnu Goru kao prije 10 ili 15 godina dokaz je i ponašanje ambasadorke koja nekim čudom još stoluje u Podgorici – Džudi Rajzing Rajnke. Ipak, recimo da su njih dvoje “izolovani incidenti”, a da je činjenica da je Eskobar okrenuo leđa Abazoviću, dokaz da zvanični Vašington smatra da stvari u Crnoj Gori ne idu u dobrom pravcu.

Naime, Hil je neko ko se približio Vučiću u mjeri da gotovo otvoreno radi na posrbljavanju Crne Gore podsticanjem Abazovića da potpiše veleizdaju čije je drugo ime “temeljni” ugovor sa SPC. Navodno, on je tada obećao omalenom Dritanu da potpis na taj akt izdaje neće izazvati nikakve posljedice. No, računica mu je bila pogrešna, jer je upravo zbog tog akta, njegova Vlada pala nekoliko sedmica kasnije.

Ipak, Aleksandru Vučiću nije nimalo zasmetao pad Abazovićeve Vlade, jer i dalje smatra da je daljinski upravljač u njegovim rukama, dok god može računati na staru većinu od 30. avgusta 2020. godine. U tu svrhu odabrao je najbolje pravnike koji su, kršeći i svjesno omalovažavajući najviši pravni akt Crne Gore, naučili Abazovića kako da vlada u v.d. stanju, lažno ga informišući da – bez obzira na izglasano nepovjerenje – ima mandat za donošenje krupnih odluka u cilju razdržavljenja Crne Gore.

Zamjena Abazovića Hilom, u Vučićevoj predstavi ima još jedan krupan razlog: on je uvjeren kako će Hil ispuniti obećanje i izdejstvovati da u zamjenu za Kosovo, Srbija dobije Crnu Goru. Sad, koliko Hil to radi vođen sopstvenom idejom rješenja problema na Balkanu, a koliko je to stav administracije u Vašingtonu, moglo bi se diskutovati.

Čeka se reakcija Vašingtona 

Čudne su se stvari izdešavale u američkoj spoljnoj politici nakon “upada” kadra Donalda Trampa u dugovremenu ravnu liniju kada je u pitanju odnos SAD-a prema Balkanu. Dok je Amerikancima Crna Gora bila potrebna kako bi ušla u NATO, danas su se stvari umnogome promijenile. Vapaj američkih diplomatskih predstavnika iz Crne Gore i njima odanog nevladinog sektora da je DPS odradio posao zbog kojeg je imao njihovu podršku, te da je ta družina predugo na vlasti i ogrezla u nekim rabotama koje se na Zapadu ne tolerišu (osim kada je u pitanju ulazak u Alijansu), učinio je da ad hoc podršku dobiju proruske, nedemokratske, antizapadne partije.

Kada su takve snage odradile posao da vlast učine smjenjivom, na scenu je stupio Gabrijel Eskobar i napravio prekompoziciju političke scene koju je označio projektom manjinske vlade. Okupio je Eskobar predstavnike dvije najznačajnije crnogorske partije i sa njima dogovorio da podrže Vladu Dritana Abazovića kako bi se Crnoj Gori otvorio blokirani put ka Evropi.

Nakon što je Vlada izglasana neprirodnim savezom Ure i SNP-a sa DPS-om, SDP-om, Bošnjacima i Albancima, Eskobar je očekivao da će uslijediti realizacija dogovora u pojedinostima. No, osim što je realizovan dio dogovora da se zaposle bračni drugovi Eskobarovih sagovornika, na scenu je stupio Dritan Abazović i izigrao sve preostale dogovore. Uključujući onaj da Milica Pejanović Đurišić bude ambasadorka Crne Gore u Vašingtonu! O potpisivanju “temeljnog” ugovora sa Crkvom Srbije, u tim dogovorima nije bilo ni riječi.

Ono što je uslijedilo, bio je Abazovićev dolazak u Vašington i uviđanje da mu je Eskobar, razočaran njegovim učinkom, otkazao saradnju. Tako je Kristofer Hil postao dvostruki džoker. Naime, Abazović je Eskobara zamijenio Hilom, baš kao što je i Aleksandar Vučić, umjesto Abazovića, za završetak posla u Crnoj Gori odabrao Hila!

I dok zvanični Vašington još ćuti, “neznaveni” se pitaju šta je zapravo američka zvanična politika prema Balkanu i Crnoj Gori?

Za to vrijeme, Abazovićeva Vlada koja je izglasana zahvaljujući DPS-u i SDP-u (za koje je glasalo blizu 90% etničkih Crnogoraca), istjerala je iz svog sastava jedine crnogorske zastupnike u manjinskoj Vladi – Ranka Krivokapića i Raška Konjevića. Tako, sada svjedočimo najvećem apsurdu: Vlada koju čine par Albanaca, par Bošnjaka i sve sami Srbi, nastavlja da nakon “temeljnog” ugovora temeljno urušava državu Crnu Goru, sve prkoseći sa pozicija u v.d. stanju de će, ako zatreba, donijeti paralelni Ustav po mjeri Aleksandra Vučića.

Crna Gora posljednjih mjeseci sve više liči na Vučićev model vladavine: imamo autokratiju, kontrolu medija i pravosudnih organa, netransparentne finansije, široko polje za otimačinu novca iz budžeta i kreditnih linija, kao i građane nesklone borbi za svoja prava.

Sve to vide zvaničnici EU i SAD, ali ne reaguju. Bolje reći – tolerišu takvo stanje. Biće da su opet u pitanju neke geopolitičke igre, kako bi se pridobio Vučić i spriječio da se približi Rusiji ili Kini.

Zato, ako recimo zvanični Vašington već u narednim sedmicama ne zaustavi Kristofera Hila, onda neće biti teško da se zaključi kako je Stejt department ipak odlučio da državnost Crne Gore, kojoj je kumovao, pokuša pustiti niz vodu.