Vaskršnje farbanje Crkve Srbije

Piše: Nebojša Redžić

Nekako mi čudno kad vidim Porfirija i Joanikija dok služe liturgiju i traže riječi kojima će vjernicima čestitati Vaskrs. Dok pozivaju narod da se pričesti, dok čitaju 12 jevanđelja o stradanju Hristovom, dok iznose plaštanicu koju vjernici cjelivaju, dok pričaju o postu… Djeluju usiljeno, ne stoji im. Ali, ne izdrže dugo. Čim se vrate na teren politike, odmah se vidi da je to njihova prirodna pozicija i da se tu najbolje snalaze. Sakriveni iza Boga i dok govore u njegovo ime, oni nesporno imaju ogroman uticaj na svoje sljedbenike u Crnoj Gori i to je nešto sa čime se bivša vlast nije blagovremeno suočila.

Jer, srpskoj crkvi u Crnoj Gori možete štošta zamjeriti, okarakterisati je ovako ili onako, ali morate priznati nespornu činjenicu: da su oni svoju misiju ovdje uglavnom realizovali. I tu se, naravno, neće zaustaviti.

Neko će reći da je Crkva Srbije u nas interesna skupina, neko će ih označiti kao sektu, ima onih koji će dokazati da zloupotrebljavaju narod u političke svrhe, a ima i onih koji misle da stvarno vjeruju u Boga.

A oni će sebe, ne obazirući se na zamjerke, opet nazvati popovima i neće odgovoriti na pitanje naivnog posmatrača sa strane koji se pita kako su te spodobe u crnom jedan dio ponosnog naroda uspjeli da bace na koljena?

Odgovor na to pitanje nećete dobiti ni od bivše vlasti, koja se nije obazirala dok je Srpska crkva, u 30 godina njihove vladavine, njegovala terensko-operativni rad, stizala u svako selo, razgovarala sa ljudima, “edukovala” našu djecu, uzdizala svetosavski mit i činila sve ono što obično radi asimilatorski mehanizam koji je u našem slučaju bio zadužen za posrbljavanje Crnogoraca i oduzimanje našeg istorijskog pamćenja. Efekti su nesporni: broj Srba na popisima stanovništva, rapidno je rastao, pa je od 3,3% koliko ih je DPS zatekao kada je došao na vlast, narastao na 32% na popisu 2003. godine, sa tendencijom da bude još veći. I zaista, ništa tu nije slučajno. Dok se vladajuća struktura uljuljkana u blagodetima prisvajanja društvenog bogatstva nadmetala u hedonističkom ispoljavanju njihovih eksponenata, popovi su na vrijeme shvatili da 100 puta ponovljena laž može postati istina. Da mit može zamijeniti istorijske fakte. Da se organski Crnogorci ipak mogu preobratiti u Srbe.

Kulminacija se dogodila uoči izbora 2020. godine kada se tzv. SPC direktno uključila u izborni proces pozivom vjernicima da ne glasaju za tadašnju vlast. Krajem 2019. godine pokrenuli su masovne antivladine proteste, parekselans političke, zbog usvojenog „vjerskog zakona“, lako ubijedivši stado da neko želi da im „uzme svetinje“. I da moraju da šetaju, neumorno šetaju, dok se otimačina crnogorskog kulturnog i sakralnog bogatstva ne legitimizuje. Potom su svojim sljedbenicima sastavili liste za izbore, sa njima proslavili pobjedu, formirali im Vladu, počeli da kreiraju kompletnu kadrovsku politiku – od one po dubini, pa sve do vrha.

Crkva Srbije u Crnoj Gori, nesporno parapolitička, obavještajna i militantna organizacija, danas, na veliki vjerski praznik, ima čemu da se raduje. Ostalo je tako malo posla, pa da proglase konačnu pobjedu nad Crnom Gorom. Svoju eksteritorijalnost uspjeli su da sačuvaju do posljednjeg dana vladavine prethodne, navodno im nenaklonjene vlasti. Baš kao što su sačuvali fakat da ne priznaju pravni poredak države Crne Gore i svakim svojim potezom demonstrirali odnos prema ovoj državi kao privremenoj tvorevini kojoj će oni, svakako, doći glave.

Neznanje i primitivizam

SPC konačno može da smanji količinu naoružanja u vjerskim objektima u Crnoj Gori. Može komotno da smanji i broj prestupnika i kriminalaca koji u cilju zaštite otetog, već dugo borave u crnogorskim svetinjama. Ne zato što im prijeti opasnost da će vladajuća većina poslati policiju da im pretrese objekte i uhapsiti ih. Oni mogu da odahnu, jer je posrbljeno stado kleknulo na koljena i u čoporu pošlo za njima slijedeći zov asimilatorskih truba.

Njihov saveznik nijesu bili samo mit, obmana i laž. Oni su se čvrsto uzdali u neznanje, primitivizam i lakovjernost vjernog naroda. Koji, uzgred rečeno, o vjeri ne zna ništa. Pa čak ni to da Veliki Petak nije razlog da se proglasi neradni dan, da to nije dan koji treba čestitati, da ga ne treba slaviti, i da valja prihvatiti činjenicu da je to najtužniji dan u hrišćanstvu.

Jer, ako elementarno znanje o vjeri nema ni oksfordski đak, čovjek koji je neprasno zavrijedio podršku većine glasača i treba da zasjedne u stolicu predsjednika Crne Gore, kako tako nešto očekivati od običnog puka?! Nije Jakov Milatović, koji svojim sljedbenicima čestita Veliki Petak, tek običan građanin koji će uskoro da se zakune u sekularnost Crne Gore i povuče poteze koji će zaustaviti njenu klerikalizaciju. Ne, on je prononsirani kadar upravo te Crkve, njen izdanak, čovjek koji je dobio njihovu podršku u hodu ka poziciji koju je tako čvrsto i ljubomorno čuvao Milo Đukanović.

A kada Jakov Milatović u samo jednoj rečenici demonstrira vlastito neznanje o vjeri, o pravoslavlju i običajima koje mora poštovati i prosječan vjernik, onda nije teško zamisliti koliko takvog znanja sobom ponese tipični ovdašnji litijaš kada krene odlučnim korakom da spasi svetinje od tamo nekog Mila koji umalo crnogorske manastire i crkve nije vratio Crnoj Gori. Dan kada je Pontije Pilat osudio Isusa koji je potom razapet na Golgoti, žrtvujući se za sve ljude i spasenje svijeta, postao je ove godine definicija tipičnog vjernika Crkve Srbije u Crnoj Gori.

Neki istinski vjerujući čovjek mogao bi se, nakon svega, pomoliti Gospodu – da spasi i pamet odrođenih Crnogoraca koji bi danas da svoju staru državu predaju na pladnju projektu ”srpskog sveta”. Ali Isus će ih svakako spasiti, on je tako milostiv.

Pomirenje u izvedbi svetosavaca

Lagano, vladavina neukih, površnih i nedobronamjernih, postaje naša realnost. Sa njom se mirimo baš kao i sa činjenicom da su takvi većina u ovom društvu, da su posustali pred snagom asimilacije i pristali da za mrvicu prividne životne lagodnosti (za dvEsta eura veće plate), prihvate tuđe ime i ono što nijesu.

No, sada ovaj vjerski praznik, najradosniji hrišćanski, nije vrijeme za slavlje, već crvena linija preko koje će asimilatori Crne Gore upravo preći. Do kada i sa kakvim posljedicama, možemo samo da naslućujemo.

Govorio je o tome u svojoj vaskršnjoj poslanici i srpski mitropolit Joanikije koji je pozvao na “svenarodno pomirenje”, sa ciljem “da se prevaziđu stare, najčešće vještački izazvane podjele i razdor u našem narodu”. On je pozvao “najistaknutije i najodgovornije ljude da se zauzmu za prevazilaženje rečenih podjela i bratsko pomirenje” u čemu će ih, veli, podržati “ogromna većina naroda Crne Gore i sve vjerske zajednice koje u njoj djeluju”.

A upravo tu leži “kvaka”. Jer kada pominje pomirenje, to suštinski znači potrebu da se preostali Crnogorci pomire sa činjenicom da ih uskoro više neće biti. Kada pominje “razdor u našem narodu”, tu proziva one koji su se usudili da kažu kako je Crnogorska pravoslavna crkva nosila luču slobode, sve dok je oni nijesu pripojili sebi 1920. godine. Ili one koji tvrde da crnogorska nacija nije ničija izmišljotina, već notorna činjenica koju bi oni svojim djelovanjem da ponište.

Dalje, kada pominje “slobodu vjere”, tu on misli na sve koji smiju biti to što jesu, osim na pravoslavne Crnogorce. Kada pominje “unutrašnju stabilnost i harmoniju”, jasno je da bi po njemu najharmoničnija, pomirena i nesklona podjelama bila ona Crna Gora u kojoj bismo svi kleknuli na koljena i priklonili se ”srpskom svetu”. Dobro – i Otvorenom Balkanu. Što mu dođe na isto.

I zato ovaj vjerski praznik, najradosniji hrišćanski, nije vrijeme za slavlje, već crvena linija preko koje će asimilatori Crne Gore upravo preći. Do kada i sa kakvim posljedicama, možemo samo da naslućujemo.

Priznajem da nijesam oprimista, jer optimizam je – dokaz površnosti. I vidim ponešto što većina neće, ili ne želi da vidi. Ćute i prave se mrtvi. Samo se bojim da će im buđenje biti bolnije nego što misle.