Kuda ide Crnogorska pravoslavna crkva?

Piše: Milenko A. Perović

Crnogorska pravoslavna crkva nalazi se u dubokoj institucionalnoj krizi. Činjenice ukazuju da se osnovni izvor krize nalazi u njezinom vođstvu, u prvom redu u mitropolitu Mihailu kao njenom duhovnom poglavaru.

Nije kriza u Crkvi prolaznog karaktera, nego je rezultat akumulacije brojnih pogrešnih odluka u njenom vođenju. O tome javno svjedoče oni koji to najbolje znaju i koji su najpozvaniji da to kažu – vladika Boris i vladika Simeon!

Zašto je CPC dospjela u ovu situaciju?

Potonjih godina u njoj je provođen svojevrsni tihi crkveni puč! Puč najčešće znači državni udar radi protivustavne i protivzakonske smjene nosilaca vlasti. Puč izvodi dio vlasti da bi se dokopao cijele vlasti, uz očuvanje formalnih okvira države.  No, puč se može izvršiti i u drugim institucijama, pa i u crkvi. Obično se izvodi „odozgo,“ od vrha vlasti, kad on nezakonito prigrabi svu vlast u instituciji.

CPC je žrtva takvog unutrašnjeg puča. Proveo ga je mitropolit Mihailo s ljudima koji nemaju ustavnih ovlašćenja da odlučuju o bitnim pitanjima Crkve. Protivno Ustavu CPC, mitropolit je uspostavio autokratski sistem odlučivanja, jer je onemogućio rad Sinoda i Mitropolitskog savjeta.

Od trojice vladika – koji s njim čine Sinod – mitropolit je s dvojicom potpuno prekinuo službene i neslužbene odnose. De facto, on je Sinod isključio iz upravljanja Crkvom. Već nekoliko godina Sinod se nije ni sastajao u punom sastavu. Isključio je i Mitropolitski savjet, jer se on godinama ne sastaje. Ignorisao je kritička mišljenja većeg dijela svještenstva i većine crkvenih odbora o unutrašnjim pitanjima Crkve. Između sebe i većine vjernika CPC načinio je neprelaznu barijeru. Rječnikom političke teorije, on je uspostavio „režim lične vlasti“ u Crkvi.

Mihailo je stupio na mitropolitsku dužnost 1998. godine u vremenu krajnje teškom za državu Crnu Goru, za egistenciju crnogorske nacije i za sâmo postojanje CPC. Nažalost,  pokazao je da nema viziju institucionalne i kadrovske izgradnje CPC. Pokazao je da nema ideju kako CPC vratiti na ono mjesto koje bi joj moralo pripadati u savremenom crnogorskom društvu.

Nije on imao ambicija, energije ni volje za ove velike zadatke. Posebno se to pokazivalo u njegovom odnosu prema političkim vlastima, prema uzurpatorima crnogorskog sakralnog duhovnog i materijalnog nasljeđa te prema ukupnom crnogorskom nacionalnom korpusu. Što je bio neprimjetniji u javnom životu Crne Gore, snažnija je bivala njegova želja da autokratski protivustavno upravlja Crkvom i da se okruži ljudima koji ne misle dobro ni njemu ni Crkvi!

Glavne posljedice njegovog unutarcrkvenog puča vrlo su vidljive! Rad Crkve je u dobroj mjeri paraliziran, kako u unutrašnjim odnosima, tako i u odnosu s društvom, vjernicima i simpatizerima. Nije se teško dośetiti kome odgovara postojanje anemične CPC! Lako je shvatiti kome bi sve smetala ozbiljna, dobro organizovana, angažovana i autoritativna CPC. Zna se ko strahuje od moćnog glasa iz CPC koji bi zahtjevao da se Crnoj Gori vrati cjelokupno pravoslavno sakralno blago koje joj je opljačkano!

Kako sačuvati CPC od pučističkog udara koji joj je nanio mitropolit Mihailo?

Prvo. Razboriti ljudi apelovali su da čelnici CPC nađu valjano rješenje. Neki od njih su išli kod mitropolita s takvom molbom i prijedlogom. Dočekivao ih je rezolutnim odbijanjem dogovora, pomirenja i kompromisa.

Drugo. Ugledni ljudi su u neposrednim razgovorima s mitropolitom ili u svojim javnim stavovima istupali s molbama da se povuče u mirovinu, a da mu se u potpunosti očuva dostojanstvo mitropolita sa svim privilegijama koje mu pripadaju. Odlučno je odbijao tu ideju.

Treće. Dobronamjerni ljudi tražili su legalističko rješenje, misleći da se ono nalazi u striktnom držanju pri slovu i duhu Ustav CPC. Nažalost, oni Ustav nijesu dobro prostudirali! Nesvjesno su predlagali rješenje koje nije ništa drugo nego u pseudo-legalni lavirint bez izlaza. Ustav CPC iz 2009. godine nema pravnu snagu. Po članu 68., kad je napisan, trebalo ga je objaviti u listu Lučindan da bi postao pravosnažan. To nije učinjeno! Legalistički gledano, CPC nema važeći Ustav!  On je fantom nastao omaškom ili svjesnom namjerom da se u Crkvi otvori put autokratiji.

Četvrto. Čak i da se prenebregne ogromni problem s validnošću Ustava CPC, iskrsava jednako težak problem u pitanju o ingerencijama Sinoda kod postavljanja i razrješavanja mitropolita. Članom 64. Ustava u ovo se pitanje unosi potpuna konfuzija: „Sva pitanja vezana za izbor poglavara (…) podrobno će se razraditi u crkveno-pravnim zakonima, podzakonskim aktima, propisima, kao i drugim pravnim dokumentima i ostalim uredbama obavezujućeg pravnog karaktera.“

Peto. Blokadom svih crkvenih instituta, mitropolit Mihailo je de facto onemogućio primjenu bilo koga legalnog mehanizma kojim bi pred Crkvom, Sinodom, Mitropolitskim savjetom, svještenstvom te vjernicima i simpatizerima mogao biti pozvan na odgovornost za svoj rad.

Šesto. Dobronamjerni ljudi predlagali su sazivanje „Sinoda u proširenom sastavu“ koji bi riješio krizu u CPC. Međutim, taj institut ne postoji u CPC niti postoji ustavni osnov da se on ad hoc formira.

Šta je onda legalno i legitimno rješenje krize u CPC?

Odvajajući se od svih organa CPC, od njegovog svještenstva i vjernika mitropolit je sebe faktički umirovio, bez obzira da li je on toga svjestan i da li je spreman da prihvati njene konzekvencije! Njegovu odluku treba konstatovati i prihvatiti. Najviše pravo da njegovu odluku prihvati s najvišom legitimnošću ima tradicionalni Opštecrnogorski zbor.

Od vremena Crnojevića Opštecrnogorski zbor je bio specifična crnogorska etnarhija ili res publika. Bio je izraz neposredne demokratije, srodne onoj starohelenskoj. Vijekovima je imao najvišu legitimnost odlučivanja u državnim i crkvenim pitanjima.

Opštecrnogorski zbor je obnavljanju Crnogorske pravoslavne crkve 1993. godine dao najvišu legitimnost. Zbor je za prvoga mitropolita izabrao Antonija Abramovića. Mihaila Dedeića je Opštecrnogorski zbor izabrao za mitropolita CPC 1998. godine. Koliko je legitimnosti bilo kad ga je izabrao, toliko je legitimnosti u pravu Zbora da prihvati njegovu odluku o umirovljenju! On ga je izabrao, on potvrđuje njegovo umirovljenje! Zbor mu je dao dostojanstvo mitropolita; Zbor će mu ga i potvrditi!

Na kome je pravo da zakaže Opštecrnogorski zbor?

S punom legitimnošću ovo pravo pripada svještenstvu CPC. Ono je zabrinuto za sudbinu institucije kojoj se obavezalo na duhovnu i životnu vjernost. Zakazuje ga ono s punim moralnim i duhovnim pravom. Svještenstvo, vjernici i simpatizeri CPC imaju apsolutno pravo da na čelu ove slavne institucije imaju poglavara koji neće paralizirati Crkvu, nego će se svim silama boriti da je razvije, osnaži i učini bitnim dijelom savremene egzistencije Crne Gore.

Opštecrnogorski zbor ima legitimno pravo da izabere novoga arhiepiskopa cetinjskog i mitropolita crnogorskog. Ima pravo da ga izabere među najviđenijim Crnogorcima koji su obukli vladičansku robu, koji su dokazali svoj duboki crnogorski patriotizam, kao i sposobnost da vizionarski i s ogromnom energijom vode Crkvu.