Kraj političke narikače i iluzije o „slobodi“

Piše: Balša Knežević

Srbi su veoma specifičan narod kada je u pitanju politika, preciznije – njihov urođeni politički diletantizam. Taj diletantizam i infantilnost kada je u pitanju percepcija političkih promjena najbolje dolazi do izražaja nakon završetka određenog izbornog ciklusa.

Tako je bilo i 25. oktobra, kada je Studentska lista razvlastila autokratski režim oličen u Aleksandru Vučiću.

U zapadnim zemljama kada se završe izbori, pobjednici proslave, izlože skicu planova djelovanja u budućnosti, poraženi priznaju da su izgubili, zatim se svi raziđu i život ide dalje. U Srbiji to nije slučaj – nakon što vlast izgubi na izborima danima se igra, slavi po ulicama, govori o nekoj božijoj volji koja se manifestovala kroz izborni rezultat, egzaltirano se propovijeda o korjenitim promjenama koje će da uslijede. Ali najviše se priča o SLOBODI!

Razočaranje kao pravilo

Međutim, realnost je poprilično drugačija, jer se obično desi da se za nekoliko godina isti ti ljudi koji su slavili po ulicama razočaraju u one koje su doveli na vlast. Nakon toga ciklus nezadovoljstva i novih društveno-političkih turbulencija može ponovo da počne.

Stigla “sloboda”

Tako je bilo još od pada komunizma i dolaska Slobodana Miloševića, kojem su kada je došao na vlast pjevali „Slobo slobodo“. Samo nekoliko godina nakon početne euforije postalo je jasno ko je Milošević, pa je dobio nadimak „Balkanski kasapin“, a umjesto skandiranja „Slobo slobodo“, uslijedilo je ono čuveno „Slobo Sadame“.

Slično se desilo i nakon pada Miloševića, kada je većinska Srbija slavila 5. oktobar i dolazak „slobode“. Ali po istoj matrici oni iz DOS-a koji su nakon smjene Miloševića bili oličenje “slobode”, za koju godinu su postali „žuti lopovi“.

To političko nezadovoljstvo iskoristili su navodno reformisani puleni Šešeljeve Srpske radikalne stranke (SRS) predvođeni Tomom Nikolićem i Aleksandrom Vučićem. Zloupotrebljavajući nagomilano nezadovoljstvo naroda preko demagoških predstava na temu borbe protiv korupcije, radikali prerušeni u naprednjački kostim, zajahali su na vlast. I to je u početku bilo dočekano kao neka pozitivna promjena, jer „Aca Srbin“ više nije govorio o velikoj Srbiji ili „o 100 muslimana za jednog Srbina“, već o razvoju zemlje, ekonomskom prosperitetu i o zaštiti nacionalnih interesa.

I ta epizoda završila se po istom principu kao i u prethodna dva slučaja sa Miloševićem i DOS-om – posljednjih par godina na vlasti Aleksandra Vučić postao je „čelnik kriminalnog režima“, „Aca Šiptar“, „peder“ „ćaci“…

Po gore pomenutom pravilu nakon smjene omraženog autokrate 25. oktobra krenule su bajke o „slobodi“, „pisanju istorije“ i ostale fantazije koje se nekako same od sebe manifestuju među srpskim građanstvom nakon izbornih promjena. 

Međutim, pitanje je da li Srbija ima zbog čega da se raduje, jer obrazac po kome se dešavaju političke promjene, po svemu sudeći, je zasnovan na izreci „sjaši Kurta da uzjaše Murta“. 

Zaostavština političke narikače

Ako uzmemo u obzir što je iza sebe ostavio nedavno smijenjeni „Kurta“ – Aleksandar Vučić, trebaće godine napornog rada da bi se anuliralo sve negativno što su on i njegov režim uradili. Naravno ako uopšte bude istinske političke volje za to s obzirom da Srbijom decenijama upravlja okoreli nacionalističko-hegemonistički sistem koji je urastao u bezbjednosno-obavještajni, intelektualni i vjerski segment društva.

Aca Srbin!

A Srbija je za vrijeme Vučića duboko zaglibila.

Dok je bio na vlasti Vučić je predstavljao tipični primjer egomanijakalne političke plačipičke, sa javnim nastupima karakterističnim za plaćenu narikaču razapetu između mnoštva suprotstavljenih strana, kako na unutrašnjem tako i na spoljnopolitičkom planu. Vlast je koristio između ostalog i za liječenje kompleksa i frustracija.

Budućim generacijama ostaće da analiziraju njegove manijakalno-patetične medijske nastupe, koji su bili svakodnevni, a u određnim prilikama i češći. Omiljena politička taktika autokratske političke kukavice bila je da izigrava žrtvu koja se bori za dobrobit globalnog srBstva.

Njegove tabloidno-propagandne ispostave svako malo su sa velikom brigom objavljivale da se sprema novi atentat na njega od strane crnogorskih kriminalaca, i to samo zato što je previše posvećen očuvanju Srbije i srpstva. 

Za srpstvo se borio protiv čitavog fizičkog svijeta, ali i demonskih sila oličenih u „trulom zapadu“, kojeg je javno prezirao, a tajno koristio svaku priliku da mu se dodvori, nudeći zapadnim zemljama maltene sve – pa i da od Srbije naprave koloniju za eksploataciju litijuma. Administraciji Donalda Trampa nudio je zgradu generalštaba, a stiče se utisak da je bio spreman da ponudi i lijevi bubreg samo da bi se američki predsjednik udostojio da se sa njim rukuje. 

Predstavljao se kao prijatelj Rusije i veći rusofil od samog Vladimira Putina, dok je u dogovoru sa „trulim zapadom“ prodavao municiju Ukrajini. 

U spoljnoj politici nije bio snishodljiv i razapet samo između Vašingtona, Brisela i Moskve, već je morao da podilazi i Kinezima kojima je maltene poklonio istok Srbije da tu rade što im je volja. Najviše da kopaju razne rude i rijetke metale…

Nedavač Kosova

Predstavljao se kao zakleti zaštitnik kosovskog zavjeta i čuvar teritorijalnog integriteta Srbije, dok je u isto vrijeme neformalno učinio sve da učvrsti nezavisnost Kosova kao države – od priznavanja kosovskih tablica, pasoša, zatvaranja srpske pošte, ukidanja dinara…

Uostalom, Vučićev doprinos „odbrani Kosova“ ostao je zabilježen kroz razne međunarodne sporazume sa evropskim zemljama kao što su Francusko-njemački i Ohridski. Koji će morati da se poštuju.

Aleksandar Vučić – zakleti rusofil koji prodaje municiju Ukrajini da ubija Ruse

Najgore kod Vučića je što iako je faktički priznao nezavisnost Kosova, nije imao hrabrosti da to javno kaže. Mogao je da bude državnik koji je konačno odlučio da predoči istinu o državnom statusu ove nekadašnje srpske pokrajine i Srbiju oslobodi velike hipoteke. Umjesto toga odlučio se za laži, licemjerje i nastavak agonije kada je u pitanju srpski odnos prema Kosovu, koji se svodi na samozavaravanje i mitomaniju.

Kriminalna država i regionalni destabilizator

Kada je u pitanju unutrašnje stanje države, gotovo svi njegovi kritičari i relevantni mađunarodni poznavaoci prilika u Srbiji saglasni su da je od države napravio kriminalnu jazbinu, zasnovanu na nepotizmu i kijentelizumu. Najznačajnije funkcije u državi preuzeli su opskurni partijski uhljebi, starlete i sitni kriminalci koji su politički avanzovali samo zbog slijepe poslušnosti vođi. 

Ekonomija se zasnivala na sumnjivom zaduživanju i brojnim infrastrukturnim projektima koji su dogovarani prije svega zbog provizije, pa onda zbog svega ostalog. Pad nadstrešnice u Novom Sadu je samo najeksplicitnija posljedica takvog koruptivnog djelovanja, čije pune razmjere tek treba da budu otkrivene.

Regionalni odnosi za vrijeme Vučića bili su na najnižem nivou još od ratova devedesetih godina. Za smijenjenog autokratu Hrvati su bili ustaše, Bosnu i Hercegovinu gledao je da destabilizuje preko Republike Srpske u svakoj prilici, a Crnu Goru je posmatrao samo kao teritorijalni plijen sa izlazom na more. 

Čitava ta velikosrpsko-hegemonistička mašinerija sa bezbjednosno-obavještajnim službama, propagandnim centrima i operativnom polugom u vidu crkve Srbije, bila je stavljena u puni destabilizatorski pogon za vrijeme Vučićeve vladavine. 

Vučić i crnogorski ćaci

Kada je u pitanju Crna Gora dovoljno je samo prisjetiti se „bitke za Nikšić“ i izbornog turizma koji je partijama profesionalnih Srba garantovao dobar rezultat na izborima. A podanika u Crnoj Gori mu nije falilo – Dritan Abazović, Jakov Milatović, Milojko Spajić, Andrija Mandić gledali su ga kao u ikonu, dok im je krojio političku sudbinu i direktno ili indirektno davao naloge.

Nakon pada sa vlasti spao je na izraubovane političke lakrdijaše kao što su Milan Knežević i Vladislav Dajković, što i nije baš neka utjeha…

Nerealne bajke

Kada uzmemo u obzir ovaj kratki opis autokratsko-koruptivne vladavine čiji je simbol bio Vučić, ali i obrasce koji su se po pravilu odvijali nakon smjene vlasti u Srbiji, bajke o „slobodi“ i „istorijskom uspjehu“ 25. oktobra postaju apsolutno nerealne. 

Jer Aleksandar Vučić je samo posljednje svjedočanstvo o srpskoj političkoj tragediji u kojoj svaka nova vlast, rastrojena između istoka i zapada, emancipacije i klerofašizma, korupcije i želje za pravdom, vodi Srbiju u još dublji mrak neizvjesnosti.