Ipak fusnota?

Piše: Nebojša Redžić

Nije lako ovih dana biti Milojko Spajić. Čovjek više ne zna odakle mu puca. Pritiskaju ga i zapadni zvaničnici i Beograd, opkolili su ga svi činioci “srpskog sveta” i ne daju mu da diše, nagazili su ga i Jevrosima i Radinka, a bogami i Jakov iz vlastite stranke. Obrazloženja su im različita, ali je cilj ataka na Milojka – bio jednodušan: da sastavi vladu po mjeri Aleksandra Vučića. I Milojko im je – a što će on jadan – izašao u susret. Uvjeren da je on podvalio njima, a ne oni njemu. Jer, zaboga, on je evropljanin, a oni rusofili i srboljubi. Pa je njegova ideja superiorna. Tako im je poturio da potpišu papir gdje su postali sve ono što zapravo nijesu, te prihvatili da će se zalagati za sve ono protiv čega su i srcem i dušom, a bogami i Vučićevim dinarskim i deviznim podsticajima.

Tamo piše da su se “učesnice obavezale da se vanjskopolitička orijentacija Vlade temelji na punoj posvećenosti integracijama i ubrzanom procesu pristupanja EU, članstvu u NATO, i razvijanju prijateljske saradnje sa svim državama priznatim od strane Crne Gore”.

To bi trebalo da znači da Vlada neće donosti odluke kojima bi se dovodila u pitanje nezavisnost Kosova, sankcije Rusiji zbog invazije na Ukrajinu, ali i obaveze prema NATO-u. Iako svi znaju i niko ne krije da će u budućoj Vladi dominirati stranke čije pristalice ne priznaju nezavisnost Kosova, koje su na strani Rusije u ratu protiv Ukrajine i protive se sankcijama Moskvi. A bogami bi i NATO suturali u mutnu Maricu koliko danas – samo da im može biti.

E sad, gdje je u svemu tome Milojko? Još krajem avgusta posvetio sam mu kolumnu stavljajući ga pred dilemu čije argumente da prihvati i kojem carstvu da se privoli. Pitao sam se hoće li u istoriji biti zabilježen kao poglavlje ili fusnota. I doslovce mu poručio sljedeće (citiram sebe):

“Ono što je izvjesno, jeste da Milojko Spajić ima priliku da uđe u političku istoriju Crne Gore ako sastavi Vladu iz svoje glave i svojom voljom. Jer, istorija pamti samo one koji imaju petlju i spremni su da se izdignu od svojih prethodnika. Spajić će – ako odoli uticajima sa strane, ako ih markira i jasno im kaže NE – biti neko ko će ostaviti trag satknan od samosvojnosti. Za njega će u tom slučaju biti rezervisane ključne stranice i boldovana slova. Poglavlje! Jer, najlakše je biti izdajnik državnih interesa, poput Dritana ili njegovog partijskog kolege Milatovića. Takvi u udžbenike istorije ulaze samo kao fusnota ili antrfile.”

Milojko je, izgleda, odabrao da bude fusnota. Ili nije? Jer, nekako mi klimavo djeluje ova vlada, da mi se čini kako ni bijeg na posve drugačiji politički pol nije nemoguća misija. Ono što je nesporno, to je da ovako sastavljena vlada nije iz Milojkove glave. Tu je neki zapadnjak dobrano umiješao prste, a već po prvim potezima naslutiće se i ko. Rekoh već, Milojku nije lako i osjeća se kao škorpija u tramvaju prepunom znojavih i nervoznih ljudi. Jedino ne znam da li je to linija koja vozi ka Zvezdari.

Milojkov osmijeh

Od svih zala koja su udarila u njegovu japijevsku figuru i nikada uredno obrijano lice, Mickey je odlučio da se brani osmijehom. Čovjek se smijulji i kada ponižava novinare i kada drsko odbija da pročita eskpoze i kada polemiše sa Dritanom malim i kada ne umije da odgovori odakle mu lova za Evropa sad 2 i kada je zasio u fotelju. Naprosto, riješio je da se od svega osmijehom brani. I sve mu je smiješno – od Crne Gore u koju se vratio da brani srpsku crkvu, do podsjećanja na Indonežanku muslimanku i Japanku budistkinju, koje su bile samo recke ka uspjehu. Njegov osmijeh je, zapravo, nešto kao pareza facialis, zaleđeni izraz lica u obliku osmjehom obasjanih usana čak i kada bi plakati htio.

Samo je njemu znano što je prethodilo odluci da ishod prevagne na srpsku stranu, jedino on zna kako mu je bilo dok je prolazio kroz (navodni) pritisak evropskih i američkih partnera da ne koalira sa obožavaocima Vladimira Putina. I opet, samo je njemu poznato što je prevagnulo i ko ga je ohrabrio da odabere društvo retrogradnih, antievropskih snaga.

Jer, stvari izgledaju mnogo lošije ako oni koji su donedavno činili DF zaista, kako to Sporazum previđa, uđu u vladu do kraja naredne godine. Pogledajte: čak i bez njih, Vladu čine (liše Albanaca) partije koje bi da ukinu sankcije Rusiji, koje ne priznaju nezavisnost Kosova, koji su protivnici članstva Crne Gore u NATO, negiraju genocid u Srebrenici. O tome da bi gotovo svi najradije ukinuli i Crnu Goru, a pogotovo sve što je crnogorsko, suvišno je trošiti riječi.

Čak i prije nego što se nešto od svega toga dogodi, mnogi posmatrači domaćih političkih prilika su u dilemi: ko će zapravo biti komandant (ili, ne daj Bože vojvoda) ove nove političke pestokupljevine: Andrija Mandić ili Milojko Spajić? Jer, pogledajte: prvi je u parlamentu dobio 49, a drugi 46 glasova. Za Milojka, čak, nijesu glasali ni neki članovi njegove stranke koji su tako najavili da neće (kada već nijesu ekspoze) podržati nijedan potez buduće Vlade.

Da je Andrija Mandić (a time i AV) već uzeo dirigentsku palicu u svoje ruke, bilo je jasno kada je najavio odlaganje popisa za 30. novembar, što je Spajić nakon sastanka sa liderima opozicije – samo potvrdio.

Uostalom, davno sam napisao: Andrija Mandić vjeruje u ono što govori. To je njegova ideologija, to su njegovi svjetonazori, to je njegov životni cilj. Spajić, baš kao ni većina čelnika i sljedbenika mnogih parlamentarnih stranaka, nema ideologiju. Ako izumemo novac. I zato će Mandić uvijek koračati barem metar ispred njega, koliko god ga deklarativno kao sagovornika odbijali naši zapadni “saveznici”.

Odluka o odlaganju popisa za mjesec, dakle, nije ustupak Crnogorcima i strankama koje sticajem okolnosti predstavljaju najbrojniji narod u ovoj državi, nego izlaženje u susret strankama manje brojnih naroda koje su tražile da se popis odloži upravo za mjesec.

Ko je zapravo šef?

Ako izuzmemo crkvu Srbije kao kohezioni faktor i centar okupljanja činbenika nove Vlade, teško je definisati što to okuplja njene sastavne djelove. Reklo bi se da je “faktor Milo” još veoma živ u glavama onih koji i dalje svoje saveze i koalicije formiraju po principu kontriranja bivšem neprikosnovenom lideru Crne Gore. Mimo toga, teško je naći riječ, ideju ili viziju koja bi mogla okupiti tako raznorodne snage. Nije to, naravno, ni Spajićeva Evropa sad 2, jer ekonomija već odavno nije (ako je ikada i bila) motiv koji bi ujedinio naše ionako egoistične lidere. Pogotovo tako maglovit i prepun fino upakovanih šarenih laža program u koga, bez nekog zaduženja sa devet nula, ne vjeruje ni njegov autor.

Pođimo onda od nominalnog određenja da je Spajićeva stranka evropska, da su Demokrate “građani” (svi znamo da nijesu), a da su oni Mandićevi – putinofili. Ako je zaista tako, ako o sudbonosnim odlukama po državu treba da odlučuju evropljani i antievropljani, onda ni ova Vlada neće potrajati. Ali, svi znamo da kod nas ne važi ona “nomen est omen” (ime je znak). Uostalom, sve naše stranke nose zvučne odrednice – sve su “demokratske”, “socijalistčke”, “evropske”, “narodne”… a opet svi znamo o čemu i o kome se tu zapravo radi.

Ako u svemu, kada je u pitanju nova Vlada, postoji nešto dobro, to je saznanje da nikada više nećemo morati da titulišemo državnom funkcijom beogradskog asimilatorskog pajaca čije je ime Dritan Abazović. Njegovo teatralno napuštanje zgrade Vlade, nadati se, samo je prvi korak ka poziciji običnog građanina kojeg će neminovno stići “ruka pravde” za sva zla i za sve perverzne cirkuske predstave koje je priredio Crnoj Gori. A materijala za njegovo krivično gonjenje – čuli smo to i u polemici sa Spajićem – ima dovoljno. No, to je posao za Tužilaštvo i pravosuđe.

Za to vrijeme, Milojko Spajić će imati mnogo svog posla. Onaj prioritetni je dokazivanje da neće igrati po taktovima Andrije Mandića, još manje da ideologija Mandićeve stranke neće (p)ostati vladajuća u državi. Ako tako ipak bude, onda je jasno u kojem će smjeru ići i ekonomski procesi, ali i sve one reforme koje bi Crnoj Gori trebalo da obezbijede evropsku budućnost. Varijanta po kojoj je moguće da će se Andrija evropeizovati, da će prestati da pominje kosovski mit i pogubnost članstva u Alijansi, manje je vjerovatna.

Ono što je nesporno, jeste da Spajić uspio već na startu da pogazi Ustav, par zakona i skupštinski poslovnik. Ako ne reaguje Ustavni sud, njemu i njegovim ministrima treba dati 100 dana za provjeru kojim putem će nas voditi. Ako je suditi po činjenici da se 30-avgustovska većina za kojom mnogi danas vape – beznadežno osipa, a da litijaška energija danas ne bi mogla okupiti ni trećinu onih koji su nekada šetali ulicama naših gradova, onda je jedina nada konstituenata nove Vlade mogućnost da stranka Evropa sad donese neke nove vjetrove na ovdašnju političku scenu. Da se prikaže kao partija diskontinuiteta. Počnu li se pozivati na svoje učinke i zasluge u Krivokapićevoj Vladi i crpiti politički i ekonomski pravac iz njenih postignuća – ne piše nam se dobro.

Spajić je, rekoh već, odabrao da bude zapisan u nekoj fusnoti istorije Crne Gore. No, budući da je on ipak aktuelni premijer, a da je politika nepredvidiva rabota, nikada ne treba isključiti mogućnost da izvršna vlast zaista krene nekim evropskim putem. U Evropu se ne ide bez Evropljana. A njih je za tako veliki posao u aktuelnoj Vladi sasvim malo. Kako onda, crni Milojko?