Mrkla noć nad Singapurom

Piše: Nebojša Redžić

Juče do podne nijesam imao pojma kako ću početi ovaj tekst o stanju u sektoru bezbjednosti. Onda sam se nenadano pojavio u gradu oko 15 sati i pogleda zalutalog negdje daleko, dok sam na pješačkom prelazu čekao zeleno svjetlo, vidio da mi neko maše iz džipa ulcinjskih tablica. Pogledah bolje, kad ono Dritan. Podigao ruku, pozdravlja me i gleda pravo u facu. Mahnuh i ja jer su me tako kući učili kad sam bio mali: kad ti neko nazove “dobar dan”, ma kakva fukara bio, uzvrati.

Počeh se smijati u sebi, tek toliko skriveno da me ljudi okolo ne vide i pomisle ko zna što o meni. Što sad da mislim o ovom, u globalnim razmjerama nevažnom događaju, a meni veoma indikativnom?! Dođoh do tri moguća zaključka:

a) Mora da Dritan uopšte nije čitao gomilu mojih tekstova o njemu, pa se još sjeća da smo se lijepo ispričali uoči konstitutivne sjednice parlamenta, nakon što je 2020. godine pobijedio na izborima;

b) Ima obraz kao đon (kao Miško Perović), pa mu ono što sam napisao o njemu uopšte ne smeta (i Miško mi se javio u parku nakon teksta gdje sam ga nazvao ništicom);

c) Mora da mi prkosi zbog rečenice da “kada padne sa vlasti, neće slobodno moći da se kreće ulicom”.

Ako je ovo potonje najrealnija pretpostavka, tu opet skrivena u nekom kutu leži činjenica da Dritan ima zakonom predviđenu pratnju tri mjeseca po prestanku funkcije. Ili šest, ne sjećam se više. Svejedno. Što se mene tiče, nijesam više siguran ni kako bih reagovao da smo se sreli oči u oči. Koji dan nakon “temeljnog”, siguran sam da bih mu ponudio dvoboj na Trgu (kao Slavko Perović 90-tih tadašnjem ministru policije Nikoli Pejakoviću nakon što su policajci pretukli dvojicu muslimana). Danas, teško da bih ga poprijeko pogledao.

Jer, pogledajte ovo: da je Crna Gora onakva kakvu je u polusnu zamišljam, na ulici bi sjutradan nakon potpisa popa Porfirija i omalenog Dritana – bilo 100 hiljada ljudi. Na javi, bilo ih je samo dvadesetak. Po tome ispada da je Abazović toga dana, uz grobove naših predaka, mogao popu Periću komotno prepisati cijelu Crnu Goru – reakcija bi bila ista. Tj. reakcije ne bi bilo.

Uostalom, to je bio moj stil koji sam upražnjavao kroz vascijelu karijeru. Dok Sloba Milošević nije pao, napisao sam stotine tekstova o njegovoj zločinačkoj politici. Kada je pao – više nijedan. I o Milu sam ponekad pisao loše za njegovog dugog političkog trajanja. Od kada je pao – prestao sam. Tako je i sa Dritanom. Štoviše, siguran sam da za nikoga u mojih 35 godina bavljenja novinarstvom nijesam upotrijebio toliko nepristojnih i na prvo čitanje, “bezbobraznih” termina. I zaćutao istog dana kada je Abazović otišao u političku istoriju. U suprotnom, sve bi ličilo na političku nekrofiliju o kojoj nam je tako lijepo na IV godini Pravnog fakulteta (o nekrofiliji) pričao profesor Bato Kuliš. A prema nekrofiliji imam nultu toleranciju. Baš kao i prema pedofiliji.

Je li i Marković nečiji?

E sad, koliko ona teza o Abazovićevom obezbjeđenju i nakon prestanka funkcije “pije vodu” zbog toga što je bezbjednosni sektor iz njegove ere ostao uglavnom netaknut, za dublju je analizu. Tek, borba za prevlast u sektoru bezbjednosti trajala je još od famoznog 30. avgusta 2020. godine, traje i trajaće dok god je onih koji smatraju da je politička domanacija u toj oblasti važnija od standarda građana, ili BDP-a po glavi stanovnika.

Već su početkom novembra lani, nakon konstituisanja nove Vlade premijera Milojka Spajića, najavljene smjene u vrhu sektora bezbjednosti Crne Gore. Dio novopostavljenih ministara još tada je sumnjičio čelnike javne bezbjednosti i tajne policije da su zloupotrebljavali pozicije u političke svrhe, a neke i da su radili za interese zemalja koje nijesu članice NATO-a.

U ovim optužbama prednjačio je ministar pravde, Andrej Milović. I ostao dosljedan u optužbama, uz nedefinisan i nejasan odnos premijera Milojka Spajića prema njegovoj borbi. Zanimljivo, Pokret Evropa sad iz kojeg dolazi Milović ima 10 od 23 člana nove Vlade, ali niko od preostalih devet nije tako bučan i istrajan u ispravljanju bezbjednosnih “krivih Drina”.

Ono što je bitnije od svega, jeste da PES ipak, nema čelne pozicije u resorima koji kontrolišu sektor bezbjednosti! Previd u rasporedu snaga po resorima, višak povjerenja u Demokrate ili smišljena igra ambasada koje su “pomogle” u formiranju Vlade, pitanje je sad.

Rekoh već: ministar unutrašnjih poslova i potpredsjednik Vlade zadužen za bezbjednosnu politiku su iz Demokrata, glavnog koalicionog partnera Evrope sad. Na čelu bezbjednosnih službi i dalje je kadar izabran za vrijeme prethodne Vlade. Abazovićev, liše Kurtija i Filipa Adžića.

Podsjetimo, premijer Spajić se u novembru oštro suprotstavio da URA uđe u Vladu, zbog loših političkih odnosa sa Abazovićem, koji su kulminirali u predizbornom periodu. Demokrate su, pak, lobirale za ulazak URA-e u Vladu. Borba za kontrolu nad bezbjednosnim sektorom među koalicionim partnerima, uglavnom se odvijala “iza zatvorenih vrata”, a o njoj je javnost znala ponajviše zahvaljujući izjavama ministra pravde. Sve do sjednice Odbora za bezbjednost.

Ono što je izvjesno, borba neprestana traje za pozicije direktora Uprave policije i Agencije za nacionalnu bezbjednost, kao i za mjesto šefa Specijalnog policijskog tima koji je u službi Specijalnog tužilaštva za organizovani kriminal i korupciju.

Što je prevagnulo u borbi za Vrhovnog državnog tužioca, saznaćemo tek naknadno. Mada bi bilo najbolje da ne saznamo i da se ispostavi da je Marković zaista “ničiji”.

Ako se, pak, ispostavi da je Abazovićeva struja i tu pustila pipke, onda će zaključci o tome ko kontroliše sektor bezbjednosti u Crnoj Gori, postati rebus u kojem će biti teško dokučiti što je tu domaći, a što inostrani rad.  Pa ako je inostrani, onda da li je američki ili ruski?!

Spajić uključuje Amere?

Izvjesno je da se borba za prevlast u sektoru bezbjednosti više neće voditi na način na koji se odvijala na famoznoj sjednici Odbora za bezbjednost i odbranu crnogorskog parlamenta, koju je čak i premijer Spajić uporedio sa “muškom svlačionicom u nekoj srednjoj školi”. Ona će se sada preseliti u neke tamnije odaje koje su gluvlje čak i od one skupštinske “gluve sobe”.

Naravno, primat u kadrovskim postavljenjima preuzeće neke zapadne ambasade, a naši izvori kažu da je to čak i želja premijera Spajića. Premijer bi da iz igre izbaci Demokrate nakon što je, tvrdi naš izvor, saznao da ministar vojni Dragan Krapović ima namjeru da postavi “svog” šefa vojne obavještajne službe, dok Bečić i Šaranović imaju favorita za prvog čovjeka ANB-a! Uostalom, u koalicionom sporazumu o formiranju vlasti, dogovoreno je da Demokratama pripadne rukovođenje Ministarstvom unutrašnjih poslova, ali i vodeća uloga u kompletnom sektoru bezbjednosti.

Spajić je stoga skovao plan da to osujeti, a namjera mu je da u predstojećoj rekonstrukciji Vlade napravi čistku Demokrata i pozove u pomoć Bošnjačku stranku! Navodno, to je već dogovorio sa zapadnim partnerima, koji su saglasni da Demokrate u Vladi mogu da zamijene i Bošnjaci.

Ima onih koji tvrde da je Spajiću, čak, sugerisano da sa mjesta šefa parlamenta skloni i Andriju Mandića i umjesto njega postavi Milana Kneževića, ali to je za sada manje vjerovatna varijanta.

Izvjesno je samo da će doprinos SAD u kadrovskim rješenjima ubuduće biti intenziviran, posebno nakon što je nemuštog i kompromisima sa poraženim snagama iz prošlosti sklonog Gabrijela Eskobara, po svoj prilici potpuno potisnuo pomoćnik državnog sekretara SAD za evropska i evroazijska pitanja Džejms O’Brajen.

Ako je do sada ministar pravde Andrej Milović bio taj koji je imao ulogu vjesnika promjena u sektoru bezbjednosti, onda će biti interesantno hoće li se ministrovo “proročanstvo” iz decembra odvijati bržim tempom nego do sada. Naime, Milović je tada problematizovao ulogu trojke kojoj je poželio da vidi leđa: radilo se o direktoru Uprave policije Nikoli Terziću, kojeg je označio čovjekom Ure, Predragu Šukoviću iz SPO zbog afere Do Kvon, te direktoru ANB-a Borisu Miliću koji je, tvrdio je, bio nijemi saučesnik u svemu što je “Abazovićev kabinet napravio PES-u” tokom vladavine. Za sada – a prošla su tri mjeseca – otišao je jedino Terzić i to zbog presude Upravnog suda, a ne Milovićevog umijeća u kadriranju. Šuković i Milić i dalje čvrsto sjede u svojim foteljama, uprkos Milovićevim naporima da pogotovo ovog prvog kompromituje i natjera na odlazak.

Jasno je zašto je intenzitet borbe za prevlast u bezbjednosnom sektoru tako žestok: sektor bezbjednosti ima najveća zakonska ovlašćenja koja mogu i da se prekorače, ima monopol nad upotrebom sile i mogućnosti za prekomjerno prikupljanje podataka. Prikupljeni podaci se i prodaju i koriste za pritisak, ucjenu, ličnu korist i upravljanje političkim i društvenim procesima. Sektor pokriva cijelu državnu teritoriju, ima neograničene mogućnosti za zapošljavanje, napredovanje, usluge, veze i intervencije čime se stanovništvo drži zahvalno, zadivljeno silom i u podređenom položaju. Partije ne kriju koliko im je privlačno da zavladaju tim ogromnim resursom.

No, ne sjećam se da su u predizbornoj kampanji učesnici u borbi za vlast glasačima obećavali da će baš njihov čovjek biti na čelu ANB-a ili vojne obavještajne službe. Biće da su im obećane veće plate i penzije, bolji život i evropski Singapur. Nije mi što od toga za sada nema (skoro) ništa, nego je Spajić i u razgovoru sa O’Brajenom ponovio da će Vlada “ispuniti obećanje da će Crna Gora biti Singapur Evrope”.

Ne znam je li gospodina O’Brajena neko uputio u vrijednost i održivost balkanskih bajki za laku noć, ali mi se nešto čini da izbijanjem sve ozbiljnijeg sukoba u bezbjednosnom sektoru u prvi plan, Crna Gora bespovratno tone u mrkli mrak u kome će joj sa Singapurom biti zajednički jedino Mjesec i zvijezde koje će nam u lažnom kripto okruženju obasjavati put bez povratka.