Zaustavi se, Nole

Piše: Nebojša Redžić

Jedva da se sjećam Olimpijade u Minhenu 1972. godine. Bio sam tek dijete. Više od Igara, u memoriji mi je ostao lik Mate Parlova koji je osvojio zlatnu olimpijsku medalju u boksu. Mate je 1974. godine bio i svjetski prvak, dvostruki šampion Evrope, osvojio je u svojoj kategoriji sve što se osvojiti moglo. Bio je momak za primjer, šampion, ličnost, ljudina.

Kada su početkom devedesetih željeli da ga uvuku u vode politike i nacionalizma, Mate im je odbrusio: „Kako da budem nacionalista, ja sam prvak svijeta“.

Olimpijada koja je u toku, nenadano se našla u sijenci tenisera Novaka Đokovića i njegovog velikog sportskog uspjeha – osvajanja zlatne medalje u tenisu. Kada Olimpijada prođe, kada se zatvore borilišta i počnu sumirati rezultati, Novak će biti prvo na što će mnogi pomisliti kada se sjete Pariza 2024. godine. I biće u pravu, jer je Đoković vrhunski sportista sa nestvarnim učinkom koji može sporiti samo neko ko ima problem sa brojkama.

No, kada su još prije skoro dvije decenije nacionalisti došli po Novaka, vrata su im bila širom otvorena. Ni on, ni njegov otac, ni crkva koja mu je duhovna inspiracija, ni Deretić kao omiljeni pisac, ni srpski nacionalizam kao pokretačka snaga njegovih uspjeha, ni projekat „srpski svet“ u kojem je pronašao sebe i svoju ulogu – baš niko nije stao u odbranu sportske veličine  Novaka Đokovića. Umjesto da ostane šampion, gromada, kompletna ličnost, Novak je omeđen u lokalne granice mitomanije i kleronacionalizma.

Za neke sportiste kažu da treba da govore samo na terenu. Kamo lijepe sreće da momak rođen u Beogradu nikada nije progovorio van terena. Osim identitetske konfuzije koju je ostavio svojim obožavaocima pominjući hrvatske, crnogorske i ko zna čije korijene, Novak nikada nije plijenio govorništvom. Njegova izgovorena emocija, naime, uvijek je inat prema „ostatku svijeta“ zbog kojeg je želio postati šampion. Njegova pokretačka snaga redovno je bombardovanje za koga krupno laže kada kaže da ga je proživio sa sedam godina. Njegova ideologija – ako je on uopšte svjestan svoga činjenja – jeste imperijalna, hegemonistička logika kojom hrani povampireni projekat velikosrpske politike gdje se ne libi da uvrijedi zemlje u regionu, a posebno najbrojniji narod države koju, kako reče, smatra svojom – Crne Gore.

Jer, Novak je objasnio da mu je osnovna motivacija da se bavi tenisom – bila želja za osvetom. Pred publikom u Vimbldonu, kada je ušao u finale, kazao je „da je kao sedmogodišnjak, tokom bombardovanja Srbije, gledao Vimbldon i rekao sebi da će postati šampion Vimbldona jednog dana“. Matematika mu nije jača strana. On je sedam godina imao 1994. godine, dok je bombardovano Sarajevo, prethodno Dubrovnik i Vukovar. Kada je bombardovana Srbija (1999.) Đoković je imao 12 godina. Čak ni te, 1999. godine, nije mogao gledati Vimbldon dok padaju bombe, jer je NATO intervencija trajala od 24. marta do 10. juna, a turnir u Londonu počeo je te godine 21. juna.

Nije lijepo lagati prefinjenu, gospodsku, vimbldonsku publiku. Jer, od umjerenog nacionaliste, momak je postao šovinista, a ta anomalija zna da pomjeri vremenske granice, ponekad i za par vijekova. U Novakovom slučaju, šarm i duhovitost ustuknuli su pred krvoždernom facom koja psuje publiku, sudije, svoj boks… pa u kombinaciji sa izjavama van teniskog terena stvara utisak da se radi o osobi sa mentalnim problemom, oboljeloj od mržnje, šovinizma i potrebe da vrijeđa sve pred sobom. A mogao je, da je umio, zbog svojih sportskih uspjeha, čak i svoju fizičku ružnoću pretvoriti u prednost.

Niko ga ne voli

Nijesu mi jasni ljudi koji se pitaju zbog čega publika, na 90% terena gdje igra, zviždi Đokoviću i pokazuje neskriveni animozitet. Kako to da igrač koji je osvojio najviše titula u ovom sportu, nije ljubimac čitavog svijeta, zašto ga ne vole i navijaju za sve njegove suparnike? I zašto Novaku Đokoviću bijeli sako nakon neke velike pobjede i ceremonije dodjele pehara, nikada ne bi mogao stajati kao gospodstvenom, velikom Rodžeru Federeru? Nije to samo zbog rivaliteta.

Da bi neko bio sportista, da bi bio šampion i osoba za divljenje, treba da bude i kompletna ličnost. Da je veliki i van terena, da šalje poruke ljubavi, da se rukovodi univerzalnim vrijednostima, da bude iznad situacije… Novak to nije.

Kada zapjeva hegemonističku pjesmicu „Veseli se srpski rode“, Novak vrijeđa najmanje dvije države i narode koji žive u njima. Ajde što atakuje na Kosovo i Prizren – kakav bi to bio Srbin ako bi se pomirio sa gubitkom Kosova – ali, pominjanjem Rumije, on svjesno navlači srdžbu najbrojnijeg naroda u Crnoj Gori, kidiše na naš suverenitet i provocira sukob. On bi morao da zna da Petrovići nijesu srpska dinastija, iako su makar dvojica od njih ostavili i opskurnim likovima kakav je izvan terena Novak, da za svoje anticrnogorske stavove mogu naći dovoljno materijala. Mogu da prihvatim da sve to Novak nije znao kada je prvi put zapjevao tu popevku. Ali, neko mu je mogao reći, naučiti ga, posavjetovati… Bez obzira na oskudno obrazovanje i nepoznavanje opšte kulture, on bi morao naučiti gdje treba da se zaustavi.

Nije on bilo kao. Kao šampion, vrhunski sportista i idol mladih, on bi morao da vodi računa o svakoj izgovorenoj riječi. Morao bi znati da njegova riječ ima težinu, da se ljudi poistovjećuju sa njim, povode za njegovim porukama…

Ali, umjesto da teži univerzalnom, on svjesno odlazi u tor napogubnije ideologije koja se ne ovim prostorima pojavila u posljednjih 100 godina – velikosrpstva. On ne preza da promoviše proizvode sa likom zlikovca i izdajnika, saradnika okupatora Draže Mihailovića. On se u Crnoj Gori druži sa talogom civilizacije kakvi su Bato Carević i Marko Kovačević. On svjesno negira sve crnogorsko i trudi se da bude najglasovitiji saučesnik u projektu asimilacije Crne Gore i njenog državnog i nacionalnog nestajanja.

Da nije tako, Novak ne bi finansirao crkvu tuđe države u Crnoj Gori. Ne bi nam sa bilborda, za vrijeme popisa stanovništva, poručivao da mi ne treba da budemo mi, nego neko drugi. Ne bi se miješao u naše unutrašnje probleme i naše zađevice rješavao porukama koje idu u prilog asimilovanim, plaćenim janjičarima.

Trenutno su gradovi u Crnoj Gori puni bilborda sa likom ovog Srbina koji se sa njih smijulji sa zastavom Mahmuda II i ko zna čijim (samo ne crnogorskim) grbom, svjesno šaljući poruku da je pristao biti akter u pokušaju asimilacije preostalih Crnogoraca. A od aktera nakaradne, anticivilizacijske politike, lako se postaje klovn. Takav ne mođe biti ponos Crne Gore. Problem nastaje kada znamo da za tu ulogu Đokovića niko nije mogao platiti, nego da to čini iz vlastitih potreba, mržnje ili ko zna kakve frustracije prema Crnogorcima. Tu opet, kao olakšavajuću okolnost, moramo uzeti njegovo oskudno obrazovanje i nedostatak savjetnika koji bi mu ukazali da je nisko pao u očima onih koji Crnu Goru još smatraju svojom jedinom državom.

Jer, kada afirmiše četnike, Novak bi morao znati koliko je Đokovića stradalo od četničke ruke, kada pjeva o Rumiji morao bi znati da su upravo njegovi politički saborci preknuli vjekovnu tradiciju suživota pored te svete planine, kada se pojavi na anticrnogorskom bilbordu, treba da bude svjestan da priziva zlo.

Idol odrođenih Crnogoraca

Kako, konačno, okarakterisati sve one crnogorske nesreće koji ovu prostačinu i mrzitelja civilizacije, tretiraju kao idola, postavljaju mu bilborde i šalju čestitke sa državnog nivoa? Za razliku od Novaka, koji se makar može dičiti svojim rezultatima, takvi su tek obične vucibatine, polusvijet i šizofreni ljubitelji tuđeg.

Kako samo isprazno djeluju ti odrođeni Crnogorci koji su prihvatili novi identitet i odrekli se svojih predaka i slavne istorije, zarad mrvica sa Gazdinog stola, pokušavajući da uvlačenjem Đokovića u svoj prljavi posao, okončaju misiju zvaničnog Beograda? Ne pokazuju li nesrećni Spajić i Milatović svojim čestitkama Đokoviću da im, ne samo ne smeta hegemonistička pjesmica koju pjeva, nego čak podupiru projekat srpskog sveta u kome su Rumija i Petrovići srpski? I da – Novak Đoković je ponos upravo takvih „crnogoraca“. I takve „Crne Gore“.

Tužna je sudbina tih crnogorskih nesrećnika koji su se odrodili, pljunuli na majčino mlijeko i ponudili se kao posluga onima „tamo daleko“, gdje stoluje identitet koji ne postoji ni dva vijeka. Takvi ne znaju ko su, falsifikuju istoriju, kradu nam kulturu i žele da sve ono što nemaju, postane njihovo. Za tako nešto, nijesu im bile dovoljne veličine Matije Bećkovića i njemu sličnih, odrođenih od vlastitog krša i porijekla, pa su priliku vidjeli u nespornom teniskom šampionu koji se, očito, nije mnogo nećkao da u tome učestvuje.

Ali, uzalud. Nemanje, Murati i Bonaparte adaktirani su još dok je Njegoš bio živ. Danas bi veliki pjesnik tom spisku pridodao sve one koji su 1918. godine kidisali na Crnu Goru, pa one koji su to pokušali 1942. – 1944, pa junake AB revolucije, zaključno sa ovim aktuelnim izrodima koji posrbljavanje Crne Gore žele postaviti na pijedestal vrline. Ali, ne ide. Ne da se Crna Gora, makar nas to koštalo još jednog Vučjeg dola.

No, što činiti sa zabludjelim Novakom? Što će biti s njim kada uskoro prestane da igra tenis i posveti se nekim aktivnostima čije naznake ne slute na dobro? Hoće li ostati tek bezvrijedni pravoslavni Ajatolah, lažni Srbin koji bez znanja o istoriji podupire projekat srpskog sveta, neshvaćeni filozof, antivakser, ravnozemljaš…? Konačno, hoće li njegovi sportski rezultati biti dovoljni da neznavenima i za 10 godina pomognu da u njemu vide šampiona, a ne jednu anticivilizacijsku i anticrnogorsku pojavu?