“Deda mi je negde iz okoline Cetinja”

Piše: Nebojša Redžić

Priča o dvojnom državljanstvu u izbornoj kampanji uoči podgoričkih lokalnih izbora djeluje sasvim propagandistički i smišljena je da učvrsti biračko tijelo bivšeg DF-a, kaže jedna od teorija kojom se želi objasniti zašto je važno da beba Milana Kneževića, bez da je imao priliku da je pita za mišljenje, treba da kao i tata bude i Crnogorac i Srbin. Ili da ima dva pasoša, pa kad ulazi u Srbiju, da pokaže srpski, a u suprotnom smjeru crnogorski. Niko srećniji od Pipuna – dijete, tek što je kročilo na sumornu političku scenu Crne Gore (on je uveo) dobilo bi tako prvi veliki poklon od tate. Andrija Mandić nema sličnih želja kada su bebe u pitanju, ali bi dvojno državljanstvo svakako bilo kruna njegovog bavljenja politikom. Ali, čudi da njih dvojica, uprkos 30-avgustovskoj vjerujućoj većini, u toj storiji djeluju nekako usamljeno.

Zaista, da nije repova koji se o ovoj temi vuku već duže vrijeme, recimo predizbornog obećanja Jakova Milatovića uoči predsjedničkih izbora da se zalaže za dvojno državljanstvo – Andrija i Milan djelovali bi kao sirak tužni bez nigđe nikoga. Neutralan posmatrač mogao bi lako da izvede zaključak kako će sve to ostati čist populizam, smišljen zarad kojeg srpskog glasača više.

No, uozbiljimo li se i stvari sagledamo iz više uglova, nije uopšte sporno da je projekat dvojnog državljanstva dugo i pažljivo pripreman u velikosrpskim kuhinjama Akademije nauka u Beogradu, u crkvi Srbije i ekspertskim krugovima oko Aleksandra Vučića. To što je postao dio predizborne kampanje u Crnoj Gori, samo je jedna od stepenica koji vodi ka realizaciji dugo pripremane agende.

Projekat dvojnog državljanstva, ukoliko se realizuje, bio bi završni čin porobljavanja Crne Gore i njenog faktičkog svrstavanja u okvire srpskog sveta. Bio bi to posljednji klin koji bi se zabio u kovčeg nezavisne i samosvojne Crne Gore. To bi označilo potpunu pokornost zvaničnom Beogradu, te preduslov za izmjenu kompletne demografske, nacionalne i političke slike Crne Gore. Ljudi koji žive u Srbiji, a porijeklom su iz Crne Gore (čak i oni: „deda mi je negde iz okoline Cetinja“) po ubrzanom postupku bi stekli biračko pravo, a vlast bi se doslovno birala u Srbiji.

Gomila detalja, pa i onaj da bi novopečeni državljani Crne Gore dobili pravo da glasaju „tek“ za dvije godine, govori da se na projektu radilo dugo i temeljno, te da je autor strpljiv u odabiru puta ka potpunom potčinjavanju Crne Gore. Možda se kapitulacija ne bi proglasila za godinu ili dvije, kako to žele nestrpljivi i konflikata željni velikosrbi, ali za pet godina bi sve bilo gotovo.

U takvoj situaciji ne bi više bilo onih koji zagovaraju evropski put Crne Gore, jer bi ta priča istovremeno sa izglasavanjem dvojnog državljanstva već bila adaktirana. Osnovno pitanje postalo bi koliko će još trajati Crna Gora i njena nezavisnost.

Nik i Ervin bi se malo naljutili

Za sada, u životu nas drži jedino stav poslanika Evropskog parlamenta koji tvrde da bi usvajanje prava na dvojno državljanstvo „moglo imati teške i dugoročne posljedice na procese donošenja odluka i identitet zemlje“. Nekolicina evropskih parlamentaraca čak su od visokog predstavnika EU za spoljnu politiku Žozefa Borelja tražili i konkretnu reakciju u vezi sa spornim izmjenama Zakona o crnogorskom državljanstvu.

Na ruku nam idu i brojne međunarodne konvencije, a na prvi pogled i stavovi državnih zvaničnika koji su saopštili da nijesu pristalice uvođenja dvojnog državljanstva. No, kako vjerovati jednom Milojku Spajiću koji će već nakon prve Mandićeve ucjene – da će mu srušti Vladu ne bude li glasao – vjerovatno se ponovo pravdajući da ne zna o čemu se tu radi, podići ruku i staviti još koju ciglu u građevinu ”srpskog sveta”.

Uostalom, nije li upravo Milojko Spajić, nedavno komentarišući pojedine odredbe budućih izmjena Zakona (da oni koji dobiju državljanstvo moraju provesti šest mjeseci godišnje u Crnoj Gori, a da pravo glasa stiču nakon 10 godina), implicitno prihvatio dvojno državljanstvo kao poželjan model?!

To što on danas tvrdi da će „prihvatiti samo ona rješenja koja garantuju punu nezavisnost Crne Gore“, još jedna je od Milojkovih šarenih laža od kojih bi Pinokiju, na koga sve više liči, još i još porastao nos. Uostalom, čak i takav stav, samo ide u prilog tezi da ”srpski svet” ima strpljenja kada je u pitanju trenutak konačnog pokoravanja Crne Gore. Jer, u konačnoj projekciji, niko nikada neće dovesti u pitanje granice Crne Gore i njenu državnost. Cilj je da se ona podrije iznutra, da se i faktički i formalno ponizi, da joj se oduzme pravo da upravlja sobom, da vodi unutrašnju i spoljnu politiku, da suvereno odlučuje, a prije svega da ekonomski razorena, pomoć za egzistenciju svojih građana obavezno potraži u Beogradu. Otprilike po modelu Zetske banovine nakon okupacije 1918. godine. Što se tiče kulture, duhovnosti, medija… sve je već uveliko podređeno Beogradu. Okvir bez slike, granice bez nacionalnog sadržaja i dostojanstva. Lutke na koncu.

Ne znači baš ništa ni poruka ministra za ekonomski razvoj i potpredsjednika Vlade za ekonomsku politiku Nika Đeljošaja Andriji Mandiću da se radi o „šovinističkom projektu“ i projektu „srpskog sveta“, kao ni njegov poziv „da Albance više ne pominje u tom kontekstu“. Uostalom, Đeljošaj je kivan na Mandića što je iznevjerio nekakav potpis, ali to u konačnici opet ne znači ništa jer u pitanju je samo običan unutarsrpski sukob koji će se lako riješiti – prvom prilikom kada se treba ujediniti protiv nečega crnogorskog.

Od Bošnjačke stranke Ervina Ibrahimovića takođe ne treba očekivati mnogo. On je svoju potonju rekao kada se udružio sa sljedbenicima ravnogorske ideologije, pa od kada je otišao u četnike, još nije pokazao znake kajanja, ni razočaranja družinom. Ministaska fotelja godi, a Ervin bi najradije u mutni Ibar bacio i priču o 100 godina od genocida u Šahovićima i mogućnost da po Andrijinom modelu par stotina hiljada muslimana porijeklom iz Crne Gore koji žive u Turskoj – dobiju i crnogorsko državljanstvo.

Konačno, da l‘ zbog izbora il‘ zbog Crne Gore, tek oglasio se i DPS. Predsjednik stranke Danijel Živković smatra da bi uvođenje dvojnog državljanstva značilo kraj Crne Gore. Poručio je da „DPS i opozicija neće dozvoliti akte koji nanose štetu državi“. Na sve što se dešava, veli, „treba odgovoriti i u Skupštini i van nje“. Udarajući u izjavi po manjim, tek formiranim crnogorskim strankama, on kaže da je „cilj otupiti ili oslabiti jak građanski otpor da bi se na kraju došlo do izmjene Ustava i uvođenja dvojnog državljanstva što bi bio i kraj Crne Gore“. I još tvrdi da „DPS to neće dozvoliti“.

Ne reče jedino mlađani Živković sa koliko ljudstva, tenkova i višecjevnih raketnih bacača raspolaže taj njegov DPS i šta je za ove četiri godine opozicionarenja učinio da zaustavi zvanični Beograd u svom  naumu. Šta je učinio u prethodnih 30 godina, bolje da ovoga puta preskočimo.

Ima i dobrih strana

Umalo da zaboravim: kad se premijer Milojko Spajić još dok nije bilo izborne kampanje izjašnjavao o dvojnom državljanstvu, rekao je da se prema aktuelnim odredbama toga akta „Crna Gora odriče svoje djece“. To je ona situacija od prije nekoliko mjeseci, kada se pola sata kasnije oglasio Spajićev kabinet i nespretnog premijera dopunio „pojašnjenjem“ da će se u izmjene Zakona o crnogorskom državljanstvu ići „tek nakon što se obezbijede svi zaštitni zakonski mahanizmi, te da su preduslov za takva rješenja ustavne promjene“.

Tu, pomalo idiotsku tezu, o „odricanju Crne Gore od svoje djece“ ponovio je prije dva dana i Milan Knežević. Zapravo, to što je izgovorio Spajić, a sada papagajski ponavlja Knežević, moglo bi da se po analogiji uklopi u onu koju je izgovorio još Džon Kenedi: „Ne pitaj što tvoja zemlja može da učini za tebe, pitaj što ti možeš da učiniš za nju“.

E pa, ako govorimo o crnogorskoj „deci“ koji su životnu sreću potražili u Beogradu i Srbiji, onda bi svaka, makar i površna analiza dala odgovor da se Crna Gora nije odrekla svoje djece, ali da ta djeca jesu – nje. Zar i kralj Nikola nije objasnio da je crnogorsku đecu često slao u svijet i da su se „odsvud vrtali kao Crnogorci, jedino iz Srbije ka izdajnici“?!

Dovoljno je pogledati podatke o popisu stanovništva u Srbiji pa vidjeti kako je iz decenije u deceniju opadao broj nacionalnih Crnogoraca u Srbiji. Danas ih je šest puta manje nego prije 30 godina, a preostalo je svega 20,238 onih koji su imali hrabrosti da ostanu ono što jesu. Izgleda da ne postoji evropski narod poput Crnogoraca koji tako olako podliježe procesu asimilacije i neke, teško objašnjive potrebe da bude neko drugi, da se utopi u tuđi identitet.

I sve ovo govorim da bismo shvatili koja je to „vojska“ kojoj bi Mandić, Spajić, Milatović i Knežević da daju crnogorski pasoš i dozvole da za par godina opredjeljuju sudbinu Crne Gore! Gomila (čast izuzecima) posrbljenih, odrođenih, beskičmenih mrzitelja majčinog mlijeka koji bi, pod zvucima zvona popa Porfirija i zaslijepljeni Vučićevom politikom mržnje prema svemu crnogorskom, da otpjevaju samrtnu pjesmu Crnoj Gori!

Mogu samo da zamislim kakav bi to stampedo bio kada bi na prvim narednim izborima nakon proteka roka od dvije godine, ka Crnoj Gori jurnuli oni koji su ekavicu progovorili čim su se dočepali Brodareva, oni koji se ježe na pomen crnogorskog krša i imaju nagon za povraćanjem kada vide našu državnu zastavu ili čuju taktove himne, a ipak hoće da odlučuju o našoj sudbini. Pa i ovih 3300 koji glasaju već za par dana, a žive u Srbiji i BiH, odašilju vonj nemorala i neljudskosti, da je pomisao na, kažu milion, a zvanično 150.000 koje bi Pipun rado upisao u birački spisak, identična sudnjem danu.

Specijalni rat koji Srbija vodi protiv Crne Gore, nastavlja da se zaoštrava. Cilj je da se Crna Gora izbriše sa karte suverenih država, da se potpuno podredi Srbiji što bi rezultiralo nestankom elemenata državnosti i crnogorske nacije.

Ako postoji nešto lijepo u cijeloj priči, onda je to činjenica da bi se i u Crnoj Gori ponovo mogla čuti pjesma povodom ispraćaja u vojsku. Naime, svi mladići iz Crne Gore koji bi poželjeli da imaju državljanstvo Srbije, postali bi vojni obveznici u toj državi koja uskoro vraća obavezno služenje vojnog roka. Pa, neka je sa srećom.