Trajaće ovo još dugo

Piše: Nebojša Redžić

Revidirati se može svašta. Kad nešto revidiraš, znači da ga prepravljaš, preispituješ, ponovo kontrolišeš, ponovo pregledaš. Revidirati se može i glagol o kome pišem. Pa tako, ako si Srbin u Crnoj Gori, instrukcija je da kažeš revidovati! Samo da ne bi zvučalo hrvatski, jer je ono prvo, vele, previše kroatizovano.

Neki me đavo nagna da ovaj tekst pišem dok sa tv ekrana slušam zvuk sa fudbalske utakmice Crna Gora – Lihtenštajn, gdje čujem da se može revidirati i fubalska istorija. Pa tako, sve što je nekada stvarao Zlatko Cico Kranjčar, kada je Crna Gora bila 14. na svijetu, drugi, ovoga puta posrbljeni Hrvat Robert Prosinečki doveo je na nultu tačku, revidirao, uništio do te mjere da se bez velike muke ne može pobijediti čak ni 204. reprezentacija sa FIFA-ine rang liste, sa novim selektorom Mirkom Vučinićem.

U Crnoj Gori za pet posljednjih godina, revidirano je svašta. Pardon, revidovano. Prije svega njen antifašistički karakter. Potom i državna politika, pravac kojim idemo, vladajuća ideologija, građanski karakter… Zločinci su postali heroji, patriote su sada izdajnici, ugledni građani – kriminalci… Profesori su najretrogradnija snaga društva, akademici su već tradicionalno ćutolozi, pisci su više nego ikada dvorski, a najplaćeniji novinari, tvrde tužioci, rade za mafiju…

PES se ofirao kao revizionistička, četničko-bjelaška partija

Pa zašto onda ne bismo još jednom revidirali istoriju i ustvrdili sa pozicije vlasti da aneksija Crne Gore 1918. godine nije bila nasilna?!

Poslanici Pokreta Evropa sad Gordan Stojović i Miloš Pižurica, podnijeli su u Skupštini Crne Gore Predlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o statusu potomaka dinastije Petrović Njegoš. Predložene izmjene uključuju promjenu formulacije u članu 1, uključujući brisanje riječi „nasilna“ u kontekstu aneksije iz 1918. godine.

Evo, da bi patriotskoj Crnoj Gori bilo lakše, PES je svoju prinovu, zvanu Gordan Stojović gurnuo da bude inicijator ovakve istorijske inovacije. Bješe to nekada uzoran Crnogorac, čovjek koji je sa liste DPS-a odletio u Argentinu da tamo bude naš ambasador, a doletio tako što je preletio u Spajićevu partiju. Ne znam tačno šta je Gordan, osim što je crnogorske iseljenike tamo bodrio da ostanu Crnogorci, radio još u Argentini. Možda se usput bavio gramatikom srpskoga jezika. Pa dokučio da je izraz “nasilna aneksija” – pleonazam. Jer, ako je nešto aneksija, onda je valjda i nasilno, iako nužno ne mora biti. Tako kažu i pravnici. Ako je to motiv da bude predlagač, neka mu je prosto. Neka i on nešto revidira kako četničkom PES-u paše. Pardon, reviduje.

E sad, da bi Gordan zvučao evropski, iako ne znam koliko se evropejstvo uči u Argentini, zajedno sa Pižuricom, predložio je da “tradiciju dinastije mogu nastaviti i ženska djeca”. Korektno. Tako će Petrovići dobiti mnogo više nego što im je dao DPS. Žene Petrovićke pogotovo. Eh, da je tu Milena Nikolina, pa da u nasljednike uvrsti i braću Vukotiće koji su, baš kao i oni koji će glasati za ove izmjene, izdali Crnu Goru.

I srpska je vojska ušla u Cetinje nenasilno

Nijesam, ipak, od onih koji će kukati ako se dogodi (a dogodiće se) da se aneksija Crne Gore 1918. godine pomene bez odrednice nasilna. Uostalom, čuli smo mi već kako je ulazak srpskih trupa u već ranije oslobođeno Cetinje bio oslobodilački čin, pa pretekosmo.

Po “oslobodiocima” srpska vojska je “oslobodila” Cetinje

Htjedoh reći da aktuelna vlast, nizom ovakvih i sličnih akcija zateže ono klatno o kojem je govorio Milovan Đilas – do pucanja. Iako je tezu o klatnu izmislio kako bi probao pojasniti podvojenost crnogorskog identiteta, sve više sam dojma da je Đido bio u pravu. Baš kao što nije bio u pravu mnogo puta dok je objašnjavao srpsko porijeklo Crnogoraca.

Odlučio sam da tu tezu saopštim trenutno vodećem crnogorskom političaru, predsjedniku Skupštine Andriji Mandiću kada ga naredni put vidim. Da mu rečem: revidirali ste što ste revidirali, revidovali ste što ste revidovali, preimenovali ste što ste mogli, preformulisali ste sve što ste htjeli, navalili sa ćirilicom kao da ćirilica nije i crnogorsko pismo, posrbili što ste mogli posrbiti. Zaustavite se malo! Đe ste krenuli, kuda ste navalili? Pući će! Ko? Pa, klatno!

Milovan Đilas je bio izričit da ukoliko crnogorsko klatno pomjerate previše ka srpstvu, ono će se vraćati ka crnogorstvu. I obrnuto. Nije li DPS Zakonom o slobodi vjeroispovijesti 2019. godine ne samo promašio tajming, nego i zategao klatno na crnogorsku stranu – do pucanja? Sada to radi i aktuelna vlast! Na srpsku stranu, naravno. Što se mene tiče, neka radi.

Ima tu jedan problem o kojem malo ko govori. Kada je početkom novog milenijuma zajednica Srbije i Crne Gore svakim danom sve više pokazivala da je nefunkcionalna, znao sam da će se tzv. SRJ sama urušiti. To je bio i plan svih nas koji tada nijesmo imali svoju partiju, ali smo željeli nezavisnu državu i znali da je takav ishod – neminovan. No, nijesmo bili spremni da takav dan i dočekamo. Tako je i danas. Vlast u kojoj je Andrija Mandić jedini političar, a svi ostali lideri – mali ili veliki kalkulanti i prevaranti, neminovno će se – nastavi li ovako – urušiti. Problem je sličan kao i 2006. godine: ne postoji snaga koja će takav ishod dočekati spremna i sposobna da preuzme vlast i gradi drugačije društvene odnose.

Andrija Mandić, iako svjestan da ima odgovornost i obavezu da spriječi zatezanje klatna do mjere da mu prijeti pucanje i vraćanje ka crnogorstvu, ne mora da briga. Jer, skoro da sam siguran – crnogorstvo još nije spremno za to! Tjeraš li, Andrija, Crnogorce da postanu Srbi, neće biti povoljnog ishoda, već će sve više oni, shodno klatnu, postajati građani i graditi taj novi, DPS-ovski građanski identitet.

A crnogorske partije nema pa nema!

U 30-avgustovskoj, oslobođenoj Crnoj Gori, dakle, ništa novo. Srpski nacionalizam teži uspostavljanju Crne Gore kao srpske nacionalne države, romantizujući je kao Srpsku Spartu, sa rusofilskom spoljnopolitičkom vizijom, ima negirajući stav prema crnogorskoj nacionalnoj posebnosti, odnoseći se antagonistički prema manjinskim narodima, a njihovim liderima dijeleći fotelje. Ovaj nacionalizam odlikuje istorijski revizionizam, posredstvom kojeg pokušavaju crpiti sopstveni tradicijski legitimitet kroz rehabilitaciju ratnih zločinaca i kolaboranata iz perioda Drugog svjetskog rata.

Srpske nacionaliste to ne brine, ali se crnogorske patriote sada pitaju što bi se desilo kada bi u pokušaju da pojede tradicionalnu Crnu Goru, srpski nacionalizam pojeo sam sebe?!

Odgovor se, siguran sam, ne bio dopao onim iskonskim crnogorskim patriotama koji su sada više zabavljeni teškim optužbama kojima tužilaštvo tereti formalne ili neformalne opozicione lidere i njima odane portale. Ali, kada bi se malo pozabavili sobom i pretpostavljenom situacijom da broj Crnogoraca koji se dozivaju pameti počne rapidno da se povećava, shvatili bi da ne bi ko imao ruke da raširi i prihvati ih u svoje okrilje. DPS je građanski, ostale crnogorske partije odveć male i kukavne da bi mogle nositi taj teret. Tako će biti sve dok podanici njima omiljenih Viber političara, između građana i Crnogoraca biraju građane. O izboru između kriminalaca i Crnogoraca čistih ruku, nećemo ovoga puta. U svakom slučaju, povratak Crnogoraca sebi, ne bi imao ko da dočeka.

I onda moram priznati da Andrija Mandić, znajući za ove stvari, neće stati. Sve i da 13. jul umjesto Danom državnosti, nazove danom Pavla Đurišića i Baja Stanišića (obojica su učestvovali u ustanku). Drugim riječima, Andrija je napravio dobitnu kombinaciju za dugo trajanje vlasti: on kao ideolog i misleće biće, koalicioni partneri kojima je zadnjica jedina ideja vodilja ka Evropi, taster poslanici kao neophodni elemenat većinske podrške i puk koji funkcioniše po principu “daj mu 20% na platu i tvoj je za vazda”.

Vjerujte vi meni, trajaće ovo još dugo.