Connect with us

Politika

Od srpske crkvene vedete do protraćene vegete

Published

on

piše: Željko Vukmirović

Dug put je prešao trenutni crnogorski predsjednik Jakov Milatović. Trebalo je suštinu jedne prevare valjano pripremiti. A onda je i zaogrnuti, dovesti do neprepoznavanja, sprovesti do cilja na kvarno. 

Radila je tu i željeznica i autobusi, pljuštale su dnevnice, nije se štedjelo. Još se i svojski poradilo na promociji slobode izražavanja koja je jednu običnu otimačinu dokazano isplativog kulturnog nasljeđa spakovalo u slogan „ne damo svetinje“. Oholost se prosipala pred noge, mnogi su zagazili. I niko ne može sporiti srpskoj crkvi da se nije svojski potrudila da, nešto kasnije i po pokretački obavljenom poslu, iskopa kadrove koji bi joj poslužili u njenom naumu urušavanja Crne Gore. Velika muka, višedecenijske frustracije, puno posla. 

A predsjednik Milatović je stoički dočekao svoj trenutak. Bez obzira što je sve ispalo kao iznuđeno rješenje, tek kompromisna solucija nakon zavođenja regionalnog političkog reda sa Vučićevom arogancijom u finišu. Ne može Spajke. Dajte ovog Džejkoba. Ovog Spajketa ćemo za druge stvari. O tome kako je i ta kombinacija zaigrala, sada je već suvišna svaka projekcija. 

I sve bi još i prošlo prilično bezazleno da se od jedne moguće bezbrižne, gotovo protokolarne funkcije nije istakla sasvim legitimna mogućnost kontrolne i upravne uloge. To je već bilo previše. 

Predsjednik Milatović je imao sjajnu priliku da se uvjeri u svoju političku ulogu na vanrednim izborima u Podgorici. O tome kako nije imao nadmoć ni u društvu nekolicine navodno lojalnih kadrova, sada je već predmet podsmijeha. Sve je okončano u dometu prazne puške. Bezvrijedno, čak i za sferu pukog podsjećanja. 

A onda je, nedavno, stiglo i petljanje sa odlukama jednog kućnog savjeta, opušcima, mirisom prženih krompirića i tome sličnim nevoljama. Još malo traljavog angažmana, još malo podsmijeha. 

I đe će, što će…

Daj da vidimo taj Botun, to je izgleda sve što se ima na stolu. Bar za bilo kakav istaknutiji učinak u doprinosu konkretne destabilizacije. Pa, makar bilo i nešto kao dodatak jelu koje niko ne bi ni primirisao. 

Izgradnja kolektora je postavljena kao problem samo u koncepciji prosrpske vlasti u Crnoj Gori. I to je trenutno sve od kapaciteta jedne nakaradne politike koja sakuplja provokacije, servira revizionizam i pričinjava očiglednu materijalnu štetu državi. Od resora do resora. A za to se već nijedno postrojenje za sakupljanje i prečišćavanje otpadnih voda ne može smatrati svrsishodnim. Ne pomaže tu ni jak šmrk, ni četka ribaća. 

I tako je predsjednik Milatović uzeo učešća u promociji problema nametnutog od strane ovdašnjeg uslužnog Vučićevog osoblja. A i jednoj jadnoj podmetačini koja se ozbiljno poigrava i sa građanima i sa infastrukturnim benefitima i sa materijalnim sredstvima Evropske unije. 

Prava je šteta što povodom izgradnje kolektora nije prisutna samo institucionalna moć. Ona, jedina fali. I od podsjećanja na tu činjenicu svi umješani politički faktori zaziru. Svi ostali su, posebno galamdžije sa duboko oštećenim javnim učinkom, na broju. Predsjednik Milatović se tek pridružio tom skupu. U prilog svakoj tvrdnji da je teško za ozbiljno prihvatiti taj angažman. 

I to bi bio taj dug put trenutnog crnogorskog predsjednika. Relevantnost ne živi ni blizu te adrese. Samo je pređena kilometraža od srpske crkvene vedete do protraćene vegete. 

Svejedno, ukus je nikakav.

Click to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Advertisement

Najčitanije