Kad “srpski svet” udari u zid

Piše: Nebojša Redžić

“Srpski svet” u Crnoj Gori očigledno je došao do zida. Nije Berlinski, ali je za neke ovdašnje Srbe jednako visok i nedokučiv kao onaj prije 1989. godine. Kakav treba da bude naredni korak, hoće li se popeti i preskočiti ga, udariti glavom u njega ili ga pokušati srušiti, raspravljaju ovih dana svi crnogorski Srbi uz brižan pogled Aleksandra Vučića i ostalih rakovića iz Beograda.

Neću sad o propuštenoj prilici crnogorskih Srba iliti posrbljenih Crnogoraca da, gradeći svoj novi identitet, pokušaju svojoj politici dati novu ideološku ili vrijednosnu odrednicu. Tu lekciju oni nikada neće savladati iz prostog razloga što ne odstupaju od lažne teze da su oni ovdje konstitutivni narod i da su zapravo oni, a ne Crnogorci, stvarali Crnu Goru. Ta neistina i kod njih vremenom lagano bliedi i vjerujem da u to više ni sami ne vjeruju.

Ali, da su zagospodarili Crnom Gorom, da su nakon 2020. godine preuzeli sve poluge vlasti i da su se dokopali svake pore društva – u to nema nikakve sumnje. Uz sve nedostatke vođenja države koje su svakim danom sve očiglednije i uz sve razlike koje postoje između stranaka vlasti koje su, je l da, sve – srpske. Čak se i Bošnjaci, kada – praveći se nevješti – glasaju u 90 odsto slučajeva za interes “srpskog sveta” – neodoljivo liče na Srbe i daju podstrek onoj tezi koju o svom porijeklu zastupa Emir Kusturica.

Tu lekciju oni nikada neće savladati iz prostog razloga što ne odstupaju od lažne teze da su oni ovdje konstitutivni narod i da su zapravo oni, a ne Crnogorci, stvarali Crnu Goru

Za razliku od ranih 90-tih kada je u regionu vladala floskula o neslozi među Srbima („Daj Bože da se Srbi slože“), koja se reflektovala i u Crnoj Gori, trodecenijska vladavina DPS-a pomogla im je da zbiju redove i odlučno krenu ka ostvarenju svojih ciljeva, naravno uz logistiku zvaničnog Beograda. Ujedinjeni kao nikada, na antidržavnim litijama pokazali su homogenost kakvu više nema ni pokret za nezavisnost Katalonije. Vrsna hijerarhija, odlična propagandna mašinerija, veliki novac i logistika, nevjerovatan odziv naroda – sve generisano i potpomognuto iz Beograda – oduvali su DPS-ovsku vlast kao kad podgorički sjever očisti vazduh u Glavnom nam gradu. Sve je djelovalo idilično. Još kada im je „albanski faktor“ dao vjetar u leđa, ni astrolozima nije bilo teško da zaključe kako će „ovo trajati duže nego što mislite“.

A onda su se dokopali vlasti. Počeli dijeliti funkcije. I shvatili što znači biti na montenegrinskoj vjetrometini gdje ne znaš da li kad donosiš odluke poslušaš Brisel, Beograd ili sebe samoga. Izgleda da je na kraju prevagnuo stav Brisela pa – iako je prva srpska vlada u nezavisnoj Crnoj Gori formirana pod Ostrogom – ispada da su njeni kreatori preveslali i mudrog i nimalo politički neiskusnog Andriju Mandića.

I vlast je, jednog po jednog, počela da ih kvari. Padali su kao zrele kruške miljenici Zapada: najprije vjerski fanatik Zdravko Krivokapić, pa posrbljeni Dritan Abazović, na kraju i bezlični Milojko Spajić, samo mu još to niko nije rekao.

Za sve to vrijeme, kao softver i hardver srpskog sveta u Crnoj Gori, Andrija Mandić je strpljivo gradio svoju poziciju, čekao da se sve tri vlade uruše same od sebe i predstavljajući se kao njihova podrška, neopaženo stavljao klipove u njihove točkove. Nekada zajedno sa Milanom Kneževićem, nekada shvatajući da mu je Milan samo balast kojeg će kad tad morati da se oslobodi.

Neko će reći da je aktuelni razlaz u njihovoj koaliciji isuviše veliki da bi grupacija Za budućnost Crne Gore opstala. Drugi će rezonovati da ova dvojica samo fingiraju sukob i glume razlaz kako bi prikupili i više i manje tvrde Srbe nakon sljedećih izbora. Tek, činjenica je da Andrija Mandić danas okuplja najviše srpskog biračkog tijela i da je politikom očekivanja da se nejaki Milojko i ostali sami od sebe uruše, pogodio tačno u metu.

Djeca “srpskog sveta”

“Srpski svet” u Crnoj Gori ima svoje izvođače i podizvođače. Nešto slično situaciji kada se gradi autoput. Ne zovu se CRBS nego Koalicija za budućnost Crne Gore i bez njih posao ne bi ni mrdnuo sa početne tačke. Ali, muka je što podizvođači (PES, Demokrate, BS…) obično pokupe kajmak. Kao Bemax na autoputu od Smokovca do Mateševa. Podijele funkcije, imaju pristup fondovima, zapošaljavaju po dubini, nesmetano grade svoj imidž i učvršćuju renome na očigled izvođača. U zbiru su svi zadovoljni, samo što izvođači ponekad ostanu kratki za neku blagodet zajedničkog projekta.

Suštinski, svi su oni – htjeli da se tako deklarišu ili ne – djeca Srpskog sveta. Aduti Rakovića, Marića, Informera, Jovane Jeremić i ostalih ćaci promotera Srpstva u regionu. Ipak, mora se priznati da je vlast i činjenica da su spoznali kako je ugodna uloga državnika, promijenili strukturu i stremljenja nekih Srba. To sam prognozirao još prije mnogo godina kada sam napisao: ako budu u prilici, oni će obesmisliti državni identitet Crne Gore, prisvojiti njenu istoriju i tradiciju, ukrasti sakralno blago i kulturnu baštinu, rasturiti njene prirodne i privredne resurse kako bi nam nametnuli mantru da ne možemo bez pomoći Beograda – učiniće sve, ali nikada neće dati granice Crne Gore. Njima je Crna Gora potrebna kao prazna forma bez suštine, ljuštura bez sadržaja, teritorija bez duše u kojoj su još samo bitni naše more i naša istorija, ali i njihove fotelje. Jer, bez fotelja i granica, oni su opet niko i ništa, bez fotelja su samo predsjednici mjesnih zajednica u nekoj od 27 srpskih izbornih jedinica, bez fotelja su sirak tužni bez igđe ikoga.

I rekoh: sada kada su došli do zida koji liči na onaj Berlinski, samo će neki – poput Milana Kneževića – poželjeti da u njega ubiju glavom, dok će većina koja glumi Evropljane, lako shvatiti da je bolja opcija da se zid sruši i zagazi evropskim stazama boljeg kvaliteta života i snažnijih institucija. Tu zapravo leži suštinska razlika između dugogodišnjih saboraca Andrije Mandića i Milana Kneževića i njihove ZBCG, kontra onih koje označih kao podizvođače radova Srpskog sveta.

Davno sam napisao da Srpskom svetu u Crnoj Gori ne nedostaje strpljenja. I dok se u ovakvim situacijama – kada se na provjeri nađe budućnost Srpstva u Crnoj Gori podizvođači obično povuku – Andrija Mandić svakim novim potezom pokazuje da su širina koju posjeduje, mudrost u promišljanju i donošenju važnih političkih odluka i povratak biračkog tijela njegovoj politici, logičan slijed događaja. To što bi Milan Knežević da na temeljima botunskih fekalija, iz srdžbe sagradi i normira srpski identitet, zapravo je ona priča o udarcu glavom u zid. U brzopletosti koja mu je često imanentna, botunski junak bi na neistinama o većini potrebnoj za „dopune“ Ustava, izgradi svoju poziciju lidera žestokih Srba. No, Milanče toliko nevješto laže o ustavnim promjenama, da bi ga i djeca iz osnovne škole u Botunu sigurno ispravila i savjetovala mu da se na vrijeme zaustavi.

To što bi Milan Knežević da na temeljima botunskih fekalija, iz srdžbe sagradi i normira srpski identitet, zapravo je ona priča o udarcu glavom u zid

Koalicija koja je skladno funkcionisala cijelu deceniju, sada je zrela za reformu, a Mandić sigurno neće dozvoliti sebi da se vrati na ulicu ili, ne daj Bože, valja u botunskom blatu kako bi ostvario svoje ciljeve. Sa Kneževićem ili bez njega, “srpski svet” sigurno neće odustati od dvojnog državljanstva, normiranja srpskog jezika kao službenog i ostalih odrednica kojima bi crnogorski Srbi htjeli da zaokruže svoj identitet.

Kad posrbljeni Crnogorci postanu Evropljani

I kao što se autoput ne može sagraditi bez podizvođača, tako se i stremljenja “srpskog sveta” ne mogu postići bez PES-a, Demokrata i Bošnjaka. Problem nastaje kada ovdašnji Srbi shvate da su sljedbenici i lideri te tri stranke – iako nesporno spremni da daju doprinos nestanku tradicionalne Crne Gore – nešto više ili mnogo više kooperativni sa Briselom. Tako će oni radije upregnuti svoje snage da zatvore još neko poglavlje na putu ka EU, nego da političku energiju potroše na traženje većine za ustavne „dopune“. Utoliko će Milanu Kneževiću biti teže da zaustavi svoj maleni brod koji prijeti da će se zaglaviti (a možda i potonuti) u botunskom blatu. Jer, gledano realno, u perspektivi će se „tvrdim srbovanjem“ baviti jedino on i poneki amater ranga Dajkovića, Andrije Miloševića ili Vlada Georgijeva. Čak su i oni profesionalni Srbi sa Terazija, tipa Matije Bećkovića, naprasno zaćutali.

Onoliko pučine, onoliko naaaroda koliko je izveo Amfilohije Radović za vrijeme litija, ovdašnji Srbi nikada više neće moći da izvedu

Jer, pogledajte im sudbinu: više od 150 godina identitetski razjedaju Crnu Goru. Propale su im ofanziva iz 1918. godine, ona iz 1943. godine, ona iz 1989. godine, a na očigled svih nas, propada i ova iz 2020. godine. Srbi iz stranaka podizvođača radova “srpskog sveta”, a od nedavno i Andrija Mandić kao izvođač, shvatili su da je ugodnije i isplativije biti Evropljanin. Tako će Milanče ostati sam, kao list na vjetru u srbovanju teške kategorije.

To, naravno, ne znači da se stranke vlasti neće opet ujediniti prvom prilikom kada se bude usvajala neka anticrnogorska norma ili glasovima potvrđivala još neka krađa crnogorskog identiteta. Ali, jedno je sigurno: onoliko pučine, onoliko naaaroda koliko je izveo Amfilohije Radović za vrijeme litija, ovdašnji Srbi nikada više neće moći da izvedu. Ma, ni trećinu od onoga. Prevarili su ljude, razočarali ih. I tu više nema popravnog.

A Crna Gora se i dalje brani sama. Nesretnica, nema ni opoziciju, ni višecjevne raketne bacače. Fizički je može porobiti i Društvo mrtvih četnika. Na čelu sa kipom Pavla Đurišića. Ali, duh nekako opstaje. Traje. I trajaće još dugo. I znajte da nije do (ne)upornosti Srba. U pitanju je etos. A on je u crnogorskom slučaju nepotrošna „roba“.