FISKALNA ILUZIJA: Kako Vlada objašnjava rast duga, pad standarda i budžetsko tumbanje

Dok Vlada kroz Programske dokumente i saopštenja uvjerava javnost da Crna Gora ulazi u fazu „kontrolisanog i stabilnog“ upravljanja javnim finansijama, brojevi pričaju potpuno drugačiju priču. Ne onu koja se uklapa u optimističke grafikone, već onu koja pokazuje da se dug gomila, standard pada, a budžet se okreće kao centrifuga – bez jasnih pravila i odgovornosti.

Zvanična verzija glasi ovako: Crna Gora je 2020. godine imala oko četiri milijarde eura duga, u međuvremenu je otplatila skoro tri milijarde, a danas duguje „skoro“ pet milijardi. U prevodu – dug je veći nego ikad, ali se javnosti objašnjava da je to zapravo dokaz uspjeha. Ako vam ova računica djeluje nelogično, niste jedini.

Prema Programu ekonomskih reformi za period 2026–2028, javni dug bi 2026. godine trebalo da dostigne vrhunac od gotovo 5,95 milijardi eura, odnosno 69,4 odsto BDP-a. Ministarstvo finansija tvrdi da nema razloga za zabrinutost, jer se radi o „strateškom manevru“ – akumuliranju depozita kako bi se unaprijed obezbijedila sredstva za otplatu euroobveznica od 750 miliona eura koje dospijevaju 2027. godine.

Ministarstvo finansija tvrdi da nema razloga za zabrinutost, jer se radi o „strateškom manevru“

Drugim riječima, država se dodatno zadužuje danas da bi pokazala da će imati novca sjutra. Bruto dug raste, ali se javnosti nudi pojam „neto duga“ kao psihološki anestetik. Problem je što se računi plaćaju iz bruto, a ne iz narativa.

Istovremeno, Vlada uvjerava građane da su tekuće obaveze pokrivene iz tekućih prihoda i da postoji suficit tekuće potrošnje. No, dok se na papiru govori o fiskalnoj disciplini, u praksi se dešava nešto sasvim drugo.

U decembru je kroz tekuću budžetsku rezervu potrošeno čak 65 miliona eura, uz ozbiljne indicije da su prekršeni Zakon o budžetu i Zakon o fiskalnoj odgovornosti. Novac se prebacivao iz fonda u fond, iz ministarstva u ministarstvo, pa nazad – u krug. Fondovi su uplaćivali sredstva u budžetsku rezervu, da bi im se zatim vraćala višestruko veća sredstva, često bez jasnog obrazloženja i van logike namjenskog trošenja.

Fond za zdravstveno osiguranje, Fond PIO, Zavod za zapošljavanje i Ministarstvo poljoprivrede istovremeno su i „donatori“ i „primaoci“ budžetske rezerve. Uštede se simbolično uplaćuju, a zatim se iz iste kase izvlače desetine miliona eura za „nedostajuća sredstva“. To nije upravljanje finansijama – to je tumbanje.

U decembru je kroz tekuću budžetsku rezervu potrošeno čak 65 miliona eura, uz ozbiljne indicije da su prekršeni Zakon o budžetu i Zakon o fiskalnoj odgovornosti

A dok se na vrhu sistema vrte milijarde, prosječan građanin osjeća samo jedno: pad kupovne moći. Prema podacima Fidelty consaltinga, u posljednjih 12 mjeseci prosječna neto zarada porasla je za svega 10 eura, dok je inflacija pojela oko 40 eura. Neto rezultat? Građani su mjesečno siromašniji za oko 30 eura, bez obzira na sve priče o rastu plata i stabilnim makroekonomskim pokazateljima.

Sve zajedno liči na pažljivo režiranu fiskalnu iluziju: dug raste, ali se zove stabilnost; zaduženje se povećava, ali se zove strategija; budžetska improvizacija se zove fleksibilnost; a pad standarda – statistički zanemarljiv detalj.

Na kraju, ostaje ključno pitanje: ako je ovo „zlatno pravilo“ upravljanja javnim finansijama, koliko će nas tek koštati njegova primjena?

Jer jedno je sigurno – matematikom se može manipulisati, ali se stvarni život ne može ušminkati grafikonima.

L.P.Đ.