Milanče, volim te…

piše: Željko Vukmirović

Oduvijek je politička ljubav između Raja i Milančeta vukla na sadržaj latino sapunice. Predodređena za rasprodaju tople ljudske priče u svijetu bez ljubavi, svaka nova epizoda ovih partnera tjerala je suze na oči. Ponekad su to bili razasuti šatori po glavnoj ulici, baš oni u koje nisu mogli ni klošare iz obližnjeg parka da naćeraju da uđu, ponekad kasnovečernji odlasci avionom za Beograd, pa mučni povratak i gnjavaža vozom. Bilo je tu uvijek tuge koja je slamala srca. 

A onda, ni intriga nije nedostajalo. Čak, nijednog trenutka nije isključeno da se Rajo na početku sklapanja „jednog divnog prijateljstva“ i sopstvenog političkog proboja, u stvari, nije više ložio na bliske odnose sa iskusnim doajenom profesionalnog srBstva, Peđom Bulatovićem. Baš kao u onoj španskoj seriji gdje se čuveni Melesio zapravio pržio na Esmeraldinu babu Domingu. Tek poslije je uletio Milanče, zapravo mlađana Esmeralda. Eh, sve još miriše na nju…

Istina je da je sadašnji predsjednik Skupštine Andrija Mandić još prije 15 godina figurirao kao lider prosrpskih i proruskih stranaka u Crnoj Gori. A i da je već onda ostvario kontroverzne kontakte sa diplomatskim predstavnicima, te slovio za „prozapadnog srpskog nacionalistu“ raspoloženog da zemlju uvede u NATO. Istina je i da mu je još tada politički kredibilitet zaglavio u ćorsokaku, ali i da ga je garantovanog puta u podsmijeh i zaborav spasila obnova projekta „srpskog sveta“, te otvaranje blagajne pod Vučićevim pokroviteljstvom. Nešto u vezi kulturne saradnje i na ovom podneblju neizostavne i neiscrpne „ugroženosti srpstva“. 

Milančetu su pripale dramatičnije epizode. Malo vike i prijetećih poruka sa Vrhovnom komandom, te raspoloživih pošalica prijemčivih za gomilu, garantovale su prođu rasprodaje jednog političkog angažmana koji je ostavljao prostor za svakakve nevolje. I tako sve do trenutka kada se zaigrao, pa umislio da je zaista važan i da zaslužuje više. 

Zato sada Rajo može ‘ladno da prospe foru kako se sa žaljenjem osvrće na kraj veze sa Milančetom. Zapravo, veoma iskusno je u svom televizijskom nastupu stavio do znanja da se sa Milančetovim odlaskom u opoziciju otkazuje i koalicioni dogovor koji su potpisali. U prevodu, nema više ništa s njim. Tako je oslobodio svake obaveze i formalnog premijera Spajića. A onda će već on i Spajke sasvim legitimno da se dogovore oko upražnjenih mjesta. Obrt ravan renomea jedne španske serije…

Milanče je ugašen. Taj prekidač je škljocnuo. I gotovo da ne postoji politička karijera koja je sa svojim okončanjem provocirala toliko podrugljivosti. Rang Joka Tinjalice i Dajka Srbina. A ona provala sa nepriznavanjem Kosova na teritoriji opštine Zeta biće do kraja samo provala gluposti i ništa više od toga. Baš kao i svaka uspomena na ono licemjerno valjanje po Botunu i navodna briga za seljane. Ruganje će, bez sumnje, zasigurno zadržati svoj prostor. 

Tako je jedna viđena topla ljudska priča zatvorila vrata za sobom. Doduše, zadnjim dijelom leđa. Daleko od vlasti, daleko od srca. To je, valjda, u maniru „bratskih i prijateljskih“ dogovora koje su ovi predstavnici prosrpskih stranaka vodili nedavno. I slavodobitno trubili o tome. Uz nekoliko riječi za tužan kraj serije. Kamen da proplače. 

Milanče, volim te…