Vrijeme je za rješavanje statusa Pravoslavne crkve u Crnoj Gori

Piše: Tijana Lopičić

Čini se da je došlo ono pravo vrijeme za rješavanje crkvenog statusa, posebno kada pojedinci poput  Zdravka Krivokapića, bivšeg premijera i deklarisanog vjernika, javno dovedu u pitanje postupke i ulogu vrha Crkve Srbije. 

“Iako sam imao i brojnije informacije o izboru Patrijarha Srpske pravoslavne crkve, sada imamo jasno svjedočanstvo o nečastivom djelovanju koje je projektovao „Gospodar svih Srba“.

Uvijek treba biti u istini i reći: onaj koga nije izabrao Sveti Duh – nije dostojan.

„Ne može se služiti Bogu i mamonu.“

Stoga treba odmah povratiti Odluku iz maja 2006. godine kojom je definisana Pravoslavna crkva u Crnoj Gori.”, napisao je Krivokapić na X mreži.

Zdravko Krivokapić

Podsjetimo se da je Zdravko Krivokapić bio dovoljno svjestan da odbije potpisivanje tzv. Temeljnog ugovora, čija ustavnost nije utvrđena do današnjeg dana, što neupitno ukazuje na činjenicu da smo država bez vladavine prava.

Iako predstavlja jedan od najvećih izazova XXI vijeka za Crnu Goru, ovo pitanje ima i svoje moguće kompromisno rješenje: vraćanje naziva Pravoslavna crkva u Crnoj Gori i obnova njene autokefalnosti.

Razlozi za ovakav pristup su sljedeći:

Prvo, tradicionalna autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva, nakon što je kralj Aleksandar Karađorđević platio 1,5 miliona franaka, ušla je u sastav današnje Crkve Srbije, koja je potom dobila tomos Vaseljenskog patrijarha Meletija IV i Svetog sinoda Vaseljenske patrijaršije u Carigradu 19. februara 1922. godine. Da je Crnogorska pravoslavna crkva imala status autokefalne crkve potvrđuje činjenica da je u Tomosu iz 1922. godine navedena kao autokefalna.  Njena autokefalnost dodatno je potvrđena i u katalogu autokefalnih pravoslavnih crkava Atinska Sintagma iz 1855. godine, koju je objavila Vaseljenska patrijaršija. Zavedena je pod rednim brojem 9.

Dio Atinske sintagme u kojoj se Crnogorska pravoslavna crkva navodi kao autokefalna

Ne samo što je Tomos iz 1922. godine prestao faktički da važi nakon priznavanja autokefalnosti Makedonske pravoslavne crkve 5. juna 2022. godine, nego i sa činom obnove nezavisnosti Crne Gore 2006. godine. Po 17. kanonu sa IV Vaseljenskog sabora (Halkidonski) i 38. kanonu Trulskog sabora crkveno-administrativne granice moraju pratiti državne i političke granice.

Stoga je, nakon obnove nezavisnosti Crne Gore, Vaseljenska patrijaršija imala i kanonski osnov i moralnu obavezu da Crnogorskoj crkvi povrati, odnosno formalno potvrdi, njenu vjekovnu autokefalnost.

Drugo, koliko god da bi bilo poželjno očuvati tradicionalno ime crkve, odluka iz 2006. godine, nakon obnove nezavisnosti, u velikoj mjeri je definisala smjer da bi to trebalo biti Pravoslavna crkva u Crnoj Gori.

Pravoslavna crkva, u skladu sa kanonima, ne treba i ne smije baštiniti etnofiletizam (podređivanje crkvene organizacije nacionalnim i političkim interesima) i treba biti dostupna svim vjernicima bez obzira na nacionalnu pripadnost. Etnofiletizam je kao pojava osuđen i zabranjen na Saboru u Carigradu 1872. godine, kada je proglašen nekanonskim i suprotnim jedinstvu Pravoslavne crkve. 

U tom smislu, naziv Pravoslavna crkva u Crnoj Gori mogao bi predstavljati kompromisno rješenje između onih koji zagovaraju povratak crnogorskoj i tradicionalnoj crkvenoj tradiciji, i onih koji insistiraju na očuvanju tekovina uspostavljenih 1922. godine tokom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Pravoslavna crkva, u skladu sa kanonima, ne treba i ne smije baštiniti etnofiletizam 

Treće, postojeće stanje dovodi u pitanje osnovna ljudska prava crnogorskih vjernika, jer se u ambijentu koji je pod upravom Crkve Srbije, promovišu ideologije i prakse koje odstupaju od crkvenih kanona, dok se istovremeno stvara osjećaj da Crnogorci nijesu dobrodošli u manastirima i crkvama koje pripadaju njihovom istorijskom i kulturnom nasljeđu. 

Takozvanim Temeljnim ugovorom istorijska i sakralna imovina, crkve i manastiri koje su gradili preci Crnogoraca, a čine neraskidiv dio crnogorskog kulturnog i istorijskog nasljeđa, faktički su otuđeni i stavljeni u funkciju interesa druge države. Podsjetimo da je Venecijanska komisija dala pozitivno mišljenje na izmjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti iz 2019. godine, sa kojim je ovo pitanje trebalo biti riješeno.

Zbog navedonog, vjernici Crnogorske pravoslavne crkve fizički su spriječeni da slobodno ispovijedaju svoju vjeru i vrše vjerske obrede u sopstvenim svetinjama, što predstavlja grubo kršenje njihovih osnovnih ljudskih prava, uključujući pravo na slobodu vjeroispovijesti i nesmetano vršenje vjerskih obreda.

Četvrto, kako Crna Gora još uvijek nije privremeno zatvorila Poglavlje 23, koje se između ostalog bavi i zaštitom ljudskih i manjinskih prava, pravi je trenutak za rješavanje ovog crkvenog pitanja uz pomoć međunarodnih partnera. 

Takođe, prije privremenog zatvaranja Poglavlja 23, neophodno je da Ustavni sud utvrdi ustavnost Temeljnog ugovora. Važeći Temeljni ugovor ne može se posmatrati isključivo kroz prizmu unutrašnjih crkvenih odnosa ili teoloških pitanja. Riječ je o složenom pravnom pitanju koje ima značajne implikacije na proces usklađivanja crnogorskog zakonodavstva sa pravnom tekovinom Evropske unije (acquis communautaire). Nadležne institucije trebaju pružiti jasan odgovor o statusu brojnih predmeta koji se vode protiv Crkve Srbije i njenih pripadnika, uključujući slučajeve koji se odnose na pedofiliju i nabavku naoružanja.

Nadležne institucije trebaju pružiti jasan odgovor o statusu brojnih predmeta koji se vode protiv Crkve Srbije i njenih pripadnika, uključujući slučajeve koji se odnose na pedofiliju i nabavku naoružanja

Sve ovo ukazuje da u Crnoj Gori još uvijek nije u potpunosti obezbijeđena jednakost svih građana pred zakonom, da se nad crnogorskim vjernicima sprovodi kontinuirana diskriminacija, te da se Temeljni ugovor, uprkos činjenici da nema snagu ni podzakonskog akta, stavlja iznad Ustava Crne Gore. U cilju zaštite ustavnog poretka i temeljnih prava građana, neophodno je osigurati dosljednu primjenu načela vladavine prava u svim segmentima društvenog i institucionalnog djelovanja.

Na kraju, ovo je zaista pozitivan iskorak dijela vjernika Crkve Srbije, koje smo često etiketirali kao vjerske fanatike. Danas se pokazuje da među njima postoji spremnost za kritičko promišljanje i javno suočavanje sa brojnim zloupotrebama koje opterećuju pravoslvnu crkvu. Još važnije, sve je više onih koji razumiju da pravoslavna crkva mora biti oslobođena političkih i velikosrpskih uticaja, makar kroz model autonomije koji bi joj omogućio da svoju misiju vrati vjeri, a oslobodi se monstuozne ideologije.