Samo još jedna kalkulacija, samo još jedan promašaj

piše: Željko Vukmirović

Važno da je prisutan. I da mu se vidi slika. I da se uz to montira izbor riječi koje sugerišu na autoritet. Sve ostalo može da prođe bez naročitih uzbuđenja. Tim redom, za trenutnog predsjednika Jakova Milatovića se od poodavno može tvrditi da je istakao kandidaturu za promotera najbesmislenijih državničkih objava, ikada. 

Taj svoj naročiti dar predsjednik je iskazao još kao ministar ekonomskog razvoja. Upravo od vremena njegovog ministrovanja i te i takve vizije razvoja možemo da pričamo o apsurdnim odlukama koje su u velikoj mjeri odredile, najprije regionalnu, a onda i evropsku, beznačajnost Crne Gore. 

Prvo, biće da je mnogo volio avione. Samo nije bio nešto lud za crnogorskim. I tako je, valjda, ustanovio da je ekonomski razvoj zemlje sasvim moguć bez prisustva prepoznatljive nacionalne avio kompanije. I ostali smo bez Montenegro Airlines-a. Od projekta gašenja te kompanije neposrednu korist je imala samo ona srpska. Pravo niotkuda su dobili povećan broj dnevnih letova na najrentabilnijoj liniji u regiji. Bila je to do tada još neviđena finansijska i politička injekcija. Cijene karata su otišle u nebo, dani su i tada bili česti, a srpska blagajna se punila. Tako smo stigli i do prve realne mogućnosti prebrojavanja konkretne materijalne štete po Crnu Goru. Baš one koja bi mogla da se mjeri milionima. 

Onda, drugo. Biće da nakon ljubavi prema avionima Milatović gaji i sklonosti ka aerodromima. Ovo je naročito zanimljivo upravo ovih dana dok trenutni predsjednik upozorava javnost na mogućnost gubljenja stotina miliona zbog davanja koncesija za aerodrome. Jer, biće da on zna. Potvrđen u gubitničkom poslovanju, taj čovjek može da izađe na crtu bilo kome. 

Onu čuvenu inicijativu o „Montenegro Works“, sa sve debaklom i protraćenim stotinama hiljada eura kojima se gubi svaki trag, ne vrijedi spominjati. Valjda je to bio sitniš. Ali ime sadašnjeg predsjednika Milatovića je i u tom poslu bilo istaknuto.

I valjda, sa takvim svojim menadžerskim iskustvom, vjerovatno najbolje zna koju cijenu zaslužuju aktuelne koncesije za crnogorske aerodrome. 

Vrijeme za anegdotu. I to jednu iz Srbije. Tako će možda i Milatoviću sve biti bliže i bliskije. 

Pričalo se kako je u vrijeme sankcija jedna beogradska dama došla na pijacu sa bundom od nerca. Htjela je da je zamjeni za džak krompira. Zli jezici tvrde da je tražila dva džaka. I prodavac krompira se nije libio da odgovori na ponudu. 

„Nema šanse. Ovo je leskovački krompir.“

Iskustva Crne Gore u posljednjih šest godina govore, pak, isključivo u prilog nipodaštavanju postojećih državnih resursa od strane izvršne vlasti. Ili se možda niko više ne sjeća kako je baš ovaj stručnjak od predsjednika tvrdio da ne treba graditi skijališta ispod 2.000 metara nadmorske visine? 

O izgradnji saobraćajnica ili svečanom otvaranju pola kružnog toka, ni riječi. Iako je baš predsjednik Milatović, sa svojom strankom, dao legitimitet ovoj i ovakvoj gradskoj vlasti u Podgorici. A i tom protraćenom vremenu i novcu. 

Još ako se tome pridoda sasvim izvjesna Milatovićeva posvećenost srpskoj crkvi i ruskom društvu, te druženju sa ambasadorom Lukašikom na liturgiji uoči susreta sa generalnim sekretarom NATO-a Markom Ruteom, navodna privrženost evroatlantskim integracijama doživljava direktan udes sa srpskim i ruskim „svetom“. 

Kalkulantski učinak je neraskidivo vezan uz Milatovića. Od te opcije nikada nije odustajao. Od svog ministrovanja, te prvog i žurnog predsjedničkog odlaska u Beograd, pa sve do ove menadžerske bajke o valorizaciji aerodroma. 

Biće da je važno samo da je prisutan. I da mu se vidi slika. Dok se izbor riječi koje sugerišu na državnički autoritet i integritet nameće kao apsolutno suvišan. To gradivo je utvrđeno. 

Samo još jedna kalkulacija, samo još jedan promašaj.