Hiljadu i četiristo eura u džepu, a ko će platiti penzije, bolnice i škole?

Premijer Milojko Spajić najavio je da će od januara 2027. minimalne neto zarade iznositi 1.000, 1.250 i 1.400 eura, zavisno od nivoa obrazovanja potrebnog za radno mjesto. Vlada tvrdi i da će rasti zarade iznad minimuma.

Na prvi pogled – spektakularna vijest.

Ali samo dok se ne postavi najjednostavnije pitanje ekonomije:

Odakle dolazi novac?

Jer Crna Gora nije preko noći otvorila desetine fabrika. Nije udvostručila izvoz. Nije otkrila novu industriju. Nije povećala produktivnost 30 ili 40 odsto.

Naprotiv, realni BDP u drugom kvartalu 2026. porastao je 3,8 odsto, dok je prosječna neto plata u julu iznosila 1.037 eura.

Dakle, ekonomija raste nekoliko procenata, a država najavljuje skokove zarada koji su višestruko veći.

To nije isto što i ekonomski proizvedeno povećanje zarade.

To je prije svega promjena raspodjele novca koji već postoji.

Nije pronađen novi novac – samo se ponovo presipa

Upravo je to dio priče koji građanima treba objasniti najjednostavnije.

Zamislite da poslodavac za radnika danas ukupno izdvaja određeni iznos. Jedan dio dobije zaposleni, a drugi kroz poreze i doprinose odlazi državi i sistemima koji finansiraju javne potrebe.

Ako država kaže: „Od sada ću ja uzimati manje, a tebi će ostati više“, radnik zaista dobija veću neto platu.

Ali država istovremeno ostaje bez dijela prihoda.

Novac nije nastao.

Nije ga proizvela nova fabrika.

Nije ga donio veći izvoz.

Nije posljedica dramatično veće produktivnosti.

Promijenjeno je samo mjesto na kojem novac završava.

Ekonomija raste nekoliko procenata, a država najavljuje skokove zarada koji su višestruko veći. To nije isto što i ekonomski proizvedeno povećanje zarade

Zato „Euro model“ ne treba posmatrati samo kao povećanje plata. Treba ga posmatrati i kao pitanje koji će javni prihod biti smanjen i čime će biti nadoknađen.

Jer država od nečega mora finansirati penzije.

Od nečega mora finansirati bolnice i ljekove.

Od nečega mora finansirati vrtiće i škole.

Od nečega mora graditi puteve, vodovode i kanalizaciju.

A ako za sve to nema dovoljno iz tekućih prihoda, postoji stari i dobro poznati odgovor: zaduženje.

A onda dolazi inflacija – najtiši porez

Postoji još jedna opasnost koju građanin mnogo teže vidi na dan kada mu plata poraste.

Inflacija.

Ona već nije mala.

U avgustu 2026. cijene su bile 4,5 odsto više nego godinu ranije, a samo za jedan mjesec porasle su 1,2 odsto.

I ovo nije samo teorijsko upozorenje.

MMF je za Crnu Goru već konstatovao da je ponovno jačanje inflacije bilo djelimično podstaknuto rastom zarada. Još direktnije, MMF navodi da su velika povećanja minimalnih zarada kroz programe Evropa sad i Evropa sad 2, zajedno sa smanjivanjem doprinosa za zdravstvo i penzije, oslabila fiskalnu poziciju i doprinijela snažnom rastu domaće tražnje.

Drugim riječima, ovo više nije samo hipotetičko pitanje šta bi moglo da se dogodi.

Postoji iskustvo prethodnih reformi.

Država da 300 eura – tržište uzme dio nazad

Tu je možda najvažnija stvar koju građanima treba objasniti.

Ako plata sa 1.000 poraste na 1.300 eura građanin prvog mjeseca jasno vidi 300 eura više.

Država vam formalno ništa nije uzela sa računa, ali za isti euro možete kupiti manje

Ali ako istovremeno zbog snažne potrošnje i drugih faktora nastave da rastu cijene hrane, stanarina, usluga, restorana, goriva i ostali životni troškovi, realna vrijednost tih dodatnih 300 eura počinje da se topi.

Ne nestaje novčanica. Nestaje njena kupovna moć. Zato inflacija često djeluje kao nevidljivi porez.

Država vam formalno ništa nije uzela sa računa, ali za isti euro možete kupiti manje.

I onda se može dogoditi apsurd: plata nikada veća, a osjećaj standarda gotovo isti ili gori.

Upravo zato se životni standard ne mjeri samo visinom nominalne plate.

Mjeri se onim što ta plata može da kupi.

Crna Gora ima još jedan problem – mi veliki dio dodatnog novca pošaljemo van zemlje

Crnogorska ekonomija nema dovoljno veliku domaću proizvodnju da bi snažan rast potrošnje automatski pretvorila u jednako snažan rast domaće ekonomije.

Kada građani dobiju više novca, kupuju više.

Ali ogroman dio robe koju kupuju je uvozni.

Hrana. Automobili. Tehnika. Odjeća. Namještaj.

Brojni drugi proizvodi.

MMF upravo upozorava da je nakon prethodnih programa povećanja zarada porasla tražnja za uvoznom robom i da se crnogorska ekonomija mora preusmjeravati sa modela zasnovanog na potrošnji prema produktivnijoj i raznovrsnijoj ekonomiji.

To je suštinska slabost cijelog koncepta.

Možete povećati potrošnju preko noći.

Ali ne možete preko noći povećati proizvodnju.

I MMF praktično kaže: dosta fiskalnog stimulansa

Najozbiljnije upozorenje možda se nalazi upravo u posljednjoj analizi MMF-a.

Fond navodi da je crnogorska ekonomija približno dostigla sadašnji proizvodni potencijal i upozorava da bi nastavak ubrizgavanja fiskalnog stimulansa mogao dodatno podstaći inflatorne pritiske.

MMF je za Crnu Goru već konstatovao da je ponovno jačanje inflacije bilo djelimično podstaknuto rastom zarada

Istovremeno MMF procjenjuje da će, bez novih mjera, deficit rasti, a javni dug postepeno dostići oko 65 odsto BDP-a do 2030. godine. Poseban pritisak očekuje se upravo od penzija i zdravstva zbog starenja stanovništva.

A Vlada sada najavljuje novu rundu povećanja raspoloživog dohotka.

Zato građanima treba postaviti vrlo jednostavno pitanje:

Ako novac ne dolazi iz nove proizvodnje i novih trajnih prihoda, hoće li sjutra doći iz novog duga?

Ako dođe iz duga, ni taj novac nije poklon.

To je samo današnja potrošnja poslata na naplatu budućim poreskim obveznicima.

Fond PIO najbolje pokazuje šta znači „presipanje“

Pogledajmo penzije.

Za Fond PIO je u budžetu za 2026. predviđeno 843,37 miliona eura.

Planirani prihodi od doprinosa za PIO iznose svega 399,73 miliona eura.

To ne znači da penzije neće biti isplaćene – država garantuje njihovu isplatu i razlika se pokriva i iz drugih budžetskih izvora.

Ali upravo u tome je poenta.

Penzijski sistem se već u ogromnoj mjeri oslanja na opšti budžet.

Prema podacima koje je Fond PIO dao medijima, samo za prvih sedam mjeseci 2026. nedostajuća sredstva, odnosno iznos pokriven iz opštih prihoda budžeta, bila su oko 253 miliona eura.

Dakle, prije novog „Euro modela“, država već mora iz drugih prihoda da dopunjava stotine miliona za penzije.

Razlika za penzije se pokriva i iz drugih budžetskih izvora

A sada se najavljuje novo rasterećenje rada.

Onda pitanje nije populističko nego matematičko:

Odakle će se nadoknaditi sljedeći euro kojeg se država odrekne?

Zdravstvo je još brutalniji primjer

Brojke za zdravstvo još jasnije pokazuju koliko je sistem nakon poreskih reformi vezan za centralni budžet.

Za Fond za zdravstveno osiguranje u 2026. planirano je 487,12 miliona eura, dok je u istoj budžetskoj analizi evidentirano svega oko pet miliona eura prihoda od doprinosa za zdravstvo.

To znači da građanin može dobiti više novca na račun, ali država i dalje mora pronaći gotovo pola milijarde eura da bi finansirala zdravstveni sistem. Ljekar neće biti plaćen pričom o poreskom rasterećenju.

Lijek se ne može kupiti političkim obećanjem.

Magnetna rezonanca, operaciona sala, nova bolnica i medicinska oprema plaćaju se pravim eurima.

I zato je pogrešno građaninu prikazivati samo jednu stranu jednačine – koliko će mu više leći na račun.

Treba mu pokazati i drugu: koliko će državi ostati za zajednički račun svih nas.

Veća plata, ali ista škola?

Isto pitanje važi za obrazovanje. Šta građaninu dugoročno znači nekoliko stotina eura veća plata ako država nema dovoljno fiskalnog prostora da ubrzano obnavlja škole, gradi nove objekte tamo gdje nedostaju, modernizuje učionice i podiže kvalitet obrazovanja?

Šta znači 1.400 eura roditelju ako mu dijete uči u pretrpanoj ili dotrajaloj školi?

Šta znači veći neto prihod ako država buduće generacije zadužuje da bi održala tekuću potrošnju?

Država nije samo bankomat iz kojeg građanin treba da izvuče što veću mjesečnu sumu.

Spajić pobrkao državu sa bankomatom

Država je i bolnica u koju će otići kada se razboli. I škola u koju šalje dijete. I penzija koju očekuje poslije četrdeset godina rada.

I put kojim ide. I policija, sudstvo, socijalna zaštita i infrastruktura.

Ako se smanjuje stabilan izvor finansiranja tih sistema, onda Vlada mora veoma precizno pokazati novi stabilan izvor.

Ne očekivanje i slogan Ne projekciju da će veća potrošnja sama riješiti problem.

Nego prihod.

Od jednog džepa do drugog – uz moguću kamatu

Zbog svega toga „Euro model“ ne treba predstavljati kao da je država pronašla novu milijardu eura koju sada dijeli građanima. Nije. Ako se povećanje neto zarada dominantno postiže smanjivanjem poreskog opterećenja, onda država građaninu zapravo kaže: “Uzeću ti manje danas.“

Ali ako zbog toga sjutra mora da poveća neki drugi porez, akcizu ili naknadu, smanji druge rashode ili se zaduži – građanin će taj novac na neki način ponovo platiti.

Možda ne na platnoj listi. Možda na kasi u prodavnici.. Možda kroz porez. Možda kroz slabiju javnu uslugu.

Možda kroz dug koji će vraćati naredne generacije.

Zato pravo pitanje nije:

“Da li želite platu od 1.400 eura?“

Naravno da je građani žele.

Pravo pitanje je:

Koliko tih 1.400 eura stvarno vrijedi, odakle dolazi novac i šta zbog njega ostaje nefinansirano?

Pravo povećanje plate ne pravi Vlada dekretom

Održivo povećanje standarda izgleda drugačije.

Privreda proizvede više. Radnik postane produktivniji. Kompanije više izvoze.

Otvaraju se nova preduzeća.

Dolaze investicije koje stvaraju novu vrijednost.

Raste poreska baza.

Iz većeg ekonomskog kolača rastu i plate i budžetski prihodi.

Tada građanin dobija veću platu, a država istovremeno može da finansira bolnicu, školu, penziju i infrastrukturu.

To je stvarno bogaćenje društva.

Kada ekonomija raste oko tri ili četiri odsto, a država političkom odlukom pokušava da raspoloživi dohodak podigne mnogo brže, onda treba veoma pažljivo gledati ko finansira razliku.

Crna Gora je već prošla dva kruga sličnog eksperimenta.

MMF već bilježi posljedice: veći pritisak na budžet, rast domaće potrošnje i uvoza i inflatorne rizike.

Sada se najavljuje treći.

Zato prije nego što građanima bude rečeno koliko će dobiti u januaru, Vlada treba da odgovori koliko će „Euro model“ koštati godišnje, koliko prihoda država gubi, odakle će nadoknaditi svaki izgubljeni euro, šta će biti sa finansiranjem PIO i zdravstva i koliko će se država dodatno zadužiti ako optimistične projekcije ne budu ostvarene.

Jer ekonomija na kraju uvijek napravi obračun.

Možete prebaciti novac iz jednog džepa u drugi.

Možete promijeniti naziv programa.

Možete povećati broj na platnoj listi.

Ali ne možete dekretom učiniti državu bogatijom.

A ako poslije „povećanja“ građanin dobije 300 eura više, dok mu inflacija pojede dio tog novca, penzije i zdravstvo traže sve veće transfere iz budžeta, a država razliku pokriva novim dugom, onda to više nije pitanje koliko smo dobili.

Nego koliko ćemo, na kraju, svi zajedno platiti.

L.P.Đ.