VUKOVIĆ PRED TESTOM: Hoće li ministar finansija staviti potpis na računicu koju nije pravio?

Ministar finansija Novica Vuković našao se pred vjerovatno najvažnijim profesionalnim testom od dolaska na tu funkciju. „Euro model“ premijera Milojka Spajića predviđa dramatične promjene poreskog i penzionog sistema, stotine miliona eura manje postojećih prihoda i nove rashode, a četiri od šest predloženih zakona zadiru upravo u oblast finansija. Istovremeno, Vuković nije glasao za paket na elektronskoj sjednici Vlade i javno je poručio da mu je potrebno vrijeme da ga analizira. Zato pitanje više nije samo šta je zamislio premijer. Pitanje je šta o toj računici kaže čovjek koji je po funkciji odgovoran za državnu kasu.

Prema nezvaničnim saznanjima Portala Aktuelno, ozbiljne rezerve prema „Euro modelu“ postoje i među ljudima iz neposrednog okruženja premijera Milojka Spajića.

Aktuelno takođe nezvanično saznaje da Ministarstvo finansija nije bilo uključeno u pripremu modela na način koji bi se očekivao kod reforme ovakvog fiskalnog obima.

Javno dostupne informacije već pokazuju neuobičajen redosljed.

Program je predstavljen građanima kao velika ekonomska reforma, Vlada je utvrdila set zakona, a ministar finansija tek nakon toga saopštava:

“Moje kolege su jako brzo analizirale zakone. Izvinjavam se što će meni biti potrebno nekoliko dana.“

Spajić doveo Vukovića pred svršen čin – uzmi ili ostavi

Vuković nije rekao kako je glasao, ali je iz više izvora iz izvršne vlasti objavljeno da nije glasao za Spajićev predlog.

Još neobičnije, Fond PIO je saopštio da nije učestvovao u pripremi reformskog programa i da mu je potrebno dodatno vrijeme da se upozna sa modelom.

Dakle, država je građanima već saopštila koliko će im povećati plate i penzije, a institucije koje treba da računaju novac i sprovode sistem tek računaju posljedice.

Ako to nije razlog za ozbiljno javno objašnjenje, teško je zamisliti šta jeste.

MINISTAR FINANSIJA NE MOŽE BITI KNJIGOVOĐA PREMIJEROVOG OBEĆANJA

Novica Vuković ovdje nema samo političku funkciju. On je ministar finansija.

Njegov posao nije da pronađe način da se matematički upakuje političko obećanje nakon što je ono već dato.

Njegov posao je da kaže koliko obećanje košta, odakle dolazi novac, kakav je uticaj na deficit i dug i šta se događa ako projektovani prihodi ne budu ostvareni.

Posebno zato što se, prema objavljenim procjenama, ukidanjem doprinosa gubi oko 430 miliona eura godišnjih prihoda, dok bi istovremeno dodatni izdaci za zarade, penzije i socijalna davanja mogli povećati rashode za oko 310 miliona. Procjene koje su objavile „Vijesti“ ukazuju na mogući dodatni fiskalni jaz od 650 do 700 miliona eura godišnje; to nije potvrđena računica Ministarstva finansija i upravo zato je njegovo zvanično mišljenje presudno. To nije sitna poreska korekcija.

Mogući dodatni fiskalni jaz od 650 do 700 miliona eura godišnje

To je intervencija koja može promijeniti arhitekturu javnih finansija.

A ministar koji treba da stoji iza tih finansija ima obavezu da građanima kaže šta pokazuju njegove brojke.

ČETIRI ZAKONA IZ NJEGOVOG RESORA – A NIJE IH ON PREDLOŽIO?

Posebno ozbiljno pitanje otvorio je poslanik Boris Mugoša, navodeći da četiri od ukupno šest zakona vezanih za „Euro model“ pripadaju oblasti Ministarstva finansija, iako ih nije predložio resorni ministar niti je, prema njegovim navodima, uz njih bilo mišljenje Ministarstva finansija.

Ako je to tačno, imamo krajnje neobičnu situaciju.

Premijer predlaže zakone iz oblasti finansija.

Vlada ih utvrđuje. Ministar finansija ih tek analizira. Fond PIO nije učestvovao u pripremi. Poslodavci traže dodatna objašnjenja. Opštine računaju koliko će izgubiti.

A građanima je već saopšteno koliko će dobiti.

To nije redosljed kojim bi trebalo pripremati sistemsku reformu javnih finansija.

Prvo se računa. Onda se provjerava.

Onda se konsultuju institucije i oni koji treba da nose posljedice. Onda se obezbijede izvori finansiranja.

I tek tada se građanima obećava rezultat.

Ne obrnuto.

GDJE JE EKONOMSKA RAČUNICA?

Ovdje više nije riječ o političkom ukusu.

Postoji elementarna ekonomska relacija koju zna svaki ekonomista, bez obzira na to gdje je studirao: zarade koje dugoročno rastu znatno brže od produktivnosti moraju negdje proizvesti posljedicu.

Profesorka Ekonomskog fakulteta Maja Baćović upozorila je da rast zarada od oko 60 odsto u uslovima rasta BDP-a od svega nekoliko procenata i stagnacije ili pada produktivnosti nema uporište u ekonomskoj teoriji ni empiriji, te da može pogoditi konkurentnost, cijene i zaposlenost.

Od ministra finansija nije potreban politički komentar. Potrebna je računica

Zato od ministra finansija nije potreban politički komentar. Potrebna je računica. Koliko država gubi ukidanjem doprinosa? Koliko dobija povećanjem drugih poreza? Koliko očekuje od povećane potrošnje? Koliko od suzbijanja sive ekonomije? Koliko od povratka dijaspore?

Koliko od oduzete imovine? Koliko će iznositi deficit? Koliko će biti potrebno novog zaduženja?

I šta se događa ako se optimistični scenario ne ostvari?

NE MOŽE „VJERUJTE PREMIJERU“ BITI FISKALNA ANALIZA

Spajić tvrdi da je model održiv i da će izgubljeni prihodi biti nadoknađeni većom potrošnjom, zaposlenošću, poreskom disciplinom, suzbijanjem sive ekonomije i drugim mjerama. Istovremeno sam projektuje deficit od četiri do pet odsto BDP-a naredne godine.

To je političko obrazloženje predlagača.

Ali Crnoj Gori sada treba nezavisna stručna računica institucije zadužene za državne finansije.

Jer „više ćemo trošiti pa ćemo više naplatiti“, „vratiće se dijaspora“ ili „smanjićemo sivu ekonomiju“ nijesu isto što i garantovani budžetski prihod.

Trajni rashod zahtijeva trajan izvor finansiranja.

Plata se mora isplatiti svakog mjeseca.

Penzija svakog mjeseca. Bolnica svakog mjeseca. Škola svakog mjeseca.

Dug svakog mjeseca.

A prihod od oduzete kriminalne imovine ne može se unaprijed tretirati kao plata koja svakog prvog stiže na račun države.

VUKOVIĆEV POTPIS JE OVDJE MNOGO VIŠE OD POTPISA

Zato će stav Novice Vukovića biti važan bez obzira na konačan ishod.

Ne zato što jedan ministar treba politički da pobijedi premijera.

Nego zato što Ministarstvo finansija postoji upravo za trenutke kada političko obećanje treba pretvoriti u brojke.

Ako stručna analiza Ministarstva pokaže da je „Euro model“ fiskalno održiv, javnost treba da vidi tu analizu – sa prihodima, rashodima, deficitom, dugom i scenarijima rizika.

Ako pokaže da nije, javnost treba da zna i to.

Ono što ne bi smjelo da se dogodi jeste da se politička odluka prvo donese, građanima podijele obećanja, a da Ministarstvo finansija naknadno dobije zadatak da pronađe računicu kojom će ih opravdati. Jer ministar finansija nije blagajnik političke kampanje.

Njegov posao nije da kaže koliko novca građani žele da čuju da će dobiti. Njegov posao je da kaže ima li tog novca. I odakle će doći.

Zato je možda najvažnije pitanje „Euro modela“ postalo mnogo jednostavnije od analize svih tabela sa platama:

Ako ni ministar finansija nije bio spreman da odmah stane iza ove računice – ko je računicu napravio?

I još važnije:

Hoće li je javnost konačno vidjeti prije nego što račun stigne na naplatu?

L.P.Đ.