Vlast priglupih ljudi iz mase

Piše: Neven Mitrović

Crna Gora proteklih gotovo sedam godina živi osvetu najgorih među nama, kojima kompleksi naređuju da moraju da se svete za sve ono što “im je urađeno” u onom periodu života kada nijesu bili na vlasti. A razloga za osvetu je mnogo, jer kompleksi proistekli iz inferiornosti, neznanja i frustracija, ostavili su traumatične posljedice na brojne članove Demokrata, PES-a, NSD-a, DNP-a, SNP-a i ostalih nesrećnih akronima. 

Najprije – škola. Svete nam se danas najgori đaci, jediničari i ponavljači. Njihova najbolja paradigma je ministar Vladimir Joković. Njemu čak nije trebala ni ona kupljena diploma sa pumpe iz Zatona, već mu je dosta bila i diploma srednje Elektrotehničke škole da iskaže sav potencijal sopstvene frustracije i gluposti. Na njegovu neizmjenu „stručnost“ ukazuju i rezultati koje je postigao, pogotovo u poljoprivredi. 

Međutim, Joko je samo jedan od vedeta avgustovskih popravnih rokova; jedan od junaka Više poslovne iz Beograda i stručnjaka sa Megatrenda, iz Leposavića, Prijepolja, Istočnog Sarajeva i ostalih pripizdina đe su za 2.000-3.000 eura kupovali diplome na osnovu kojih su danas ministri, poslanici i direktori. 

Njih prije svega odaje „elokvencija“ i široko obrazovanje na nivou lokalne pijandure koja drži govore ispred seoskog dragstora.

Takođe ih odaje i društvo iz škole koje ih pamti kao ne baš bistre momke i đevojke, ali kao izuzetno uporne, kojih ništa nije bilo sramota. Nije im bilo ispod nivoa da nose oznaku „target“ 1999. godine, ni da dijele flajere Demokrata i stoje na trgu Nezavisnosti obučeni kao vrane, ni da idu na razne promocije, vijeća narodnih skupština i tamo đelju kakvu domaću rakiju uz osrednje pečenje. Obraz ih, što se veli, nije smetao za bilo što. 

Sa druge strane, imamo sad i one uglađenije, kojima odijela ne pucaju na stomaku. Ti su obično bili trećepozivci DPS-a, vječiti kandidati za položaj koji je obećavao neki lukavi i namazani brko iz centrale. To su uglavnom bili terenski aktivisti, kojima je obećavana funkcija i lagodan posao, samo da donesu sigurne glasove iz strikove kuće… Ta obećanja nikad nijesu ispunjena.

Zato su takvi jedva dočekali promjenu vlasti da bi se osvetili svojoj bivšoj partiji i prelećeli na funkcije koje ranije nijesu mogli ni da sanjaju. Jer su sa mjesta samostalnih savjetnika odmah uskočili u direktorske fotelje, a iz anonimnosti, na ministarsko mjesto. Bilo je dovoljno samo da promijene partijski dres, zakunu se pred krstom, sakriju iza popovske brade… A koliko su položaj zaslužili znanjem, vrijednim radom i poštenjem – znaju svi sa kojima su dijelili pretrpane kancelarije. 

Treća kategorija su ovi koje bi zbirno nazvali – zvijezde predgrađa. Svi oni koji su zakolčili kakvu državnu livadinu na Murtovinu, u Vraniće ili Zeleniku, pa krenuli sprat po sprat prodajući nelegalno posječena drva ili kakvu kacu sira iz Berana i Mojkovca. Suštinski su živjeli u gradu, ali u stvarnosti nikad građani. Vazda prvi kad treba graknuti. Kad je kakva mržnja ili neljudskost, viđećete kako kolone kreću iz tih mjesta. Oni stariji će se sjetiti MZ Proleter – isti ljudi, samo njihovi nasljednici. Nikad kročili u pozorište, nikad na utakmicu, nikad u dvoranu. Svako ljeto na kosidbu, “jer je na selo najljepše”, dok je krsna slava uvijek bila centralni dio društvenog života porodice tokom godine. Đecu umjesto da su podsticali na kritičko mišljenje, dovodili su im masnobrade popove da im objašnjavaju koliko je bitno da je osveštan “slavski kolač” i kako preko vjere mogu da dosegnu „nebesko srpstvo“. 

Da se razumijemo, ni situacija prije njih nije bila sjajna, jer da jeste, ne bi razna PEStokupljevina zajahala na poluge vlasti da bi na taj način liječili komplekse. Ipak, nekad se znao nivo, makar u javnom diskursu. Ali „oslobodioci“ su posebna vrsta koja je osjetila kako je Crna Gora pala u kaljugu odsustva elementarnih vrijednosti. Tu prazninu gdje su elementarne ljudske vrijednosti nekad bile, pokušavaju da popune nekontrolisanim frustracijama hraneći pri tom svoju neutoljivu atavističku glad…

Zato je možda logično postaviti pitanje – da li političkom scenom Crne Gore treba da se bave analitičari, ili psiholozi i psihoterapeuti?