Podgoricom pasla stada, čuvala ih lijepa Marta

Piše: Nebojša Redžić

Da se odmah razumijemo: marionetska vlast u Podgorici, stado čobanice Marte Kos i posluga Johana Satlera, moraće da sluša, trpi i radi po nalozima članica EU, ukoliko zaista želi da uvede zemlju u evropsku porodicu. Nema tu više prostora za drčnost i neuvažavanje realnosti. Ne može predsjednik države da kaže kako su zahtjevi Hrvatske “neprikladni i nerealni”, a potom da bi želio da naši odnosi sa Hrvatima budu “najbolji mogući”. Te crnogorske fore i fazoni, ta dvoličnost i potisnuta mržnja prema evropskim vrijednostima, nemaju prođu kod Evropljana.

Ukoliko aktuelna vlast u Crnoj Gori zaista želi da uvede zemlju u Evropsku uniju, moraće da pokaže mnogo više osjećaja za realnost, da skrušeno pogne glavu, prizna svoju antievropsku prirodu i ispuni zahtjeve Hrvatske.

To što nemušti Jakov Milatović smatra da se “evropski put Crne Gore ne smije uslovljavati bilateralnim pitanjima”, može da objesi mačku o rep.

Pisao sam već: Crna Gora će ući u Evropsku uniju jer tako nalažu geopolitički razlozi. Tako se, jednostavno, namjestilo. EU želi da oživi politiku proširenja, Crna Gora je najmanje jadan kandidat i zato će postati dio evopske porodice. Ako ne 2028. godine, onda do 2030. Ali, to neće značiti da su ovdašnji poslušnici Marte Kos ništa bolje od stada koje Marta kontroliše svojim štapom označavajući sebe kao čobanicu. Moraće da slušaju ili ih neće biti. A to podrazumijeva i da se gro zahtjeva Hrvatske mora pozitivno riješiti.

Jer, možda Hrvati to ne znaju: aktuelna vlast u Crnoj Gori sazdana je od one svijesti koja je napadala, rušila i pljačkala Konavle i Dubrovnik. Dio njih bio je tamo i fizički. Niko od njih ne osuđuje tu agresiju, a kada je ponekad i pomenu, čine to da bi napakostili DPS-u koji je tada bio na vlasti, a ne zato što tako zaista i misle.

Njegoš im služi za sprdnju

Promijenićemo ime bazena u Kotoru. Zvaće se po Njegošu. I opet tu progovara neka grka ironija proistekla iz one potisnute mržnje prema svemu zapadnom, katoličkom, nesrpskom, modernom, civilizacijskom… Ljudi moji, sprdate li se vi to? Čovjek sa brda, koji je igrao bilijar, nije znao ni da pliva. Ali, ne smeta. To je ono kao kad Marko Kovačević ustane dok se svira crnogorska himna, ali dok ona traje, drži ispružen srednji prst. E tako oni poštuju Njegoša. A pitajte ih za koga su navijali 2008. godine kada je tek obnovljena država Crna Gora u Malagi postala prvak Evrope u vaterpolu pobijedivši u finalu Srbiju. Njihovu ljubljenu.

I dok prijedlogom da se bazen zove po Njegošu pokušavaju obesmisliti čitavu priču o zahtjevima Hrvatske, dok se svemu tome pokušavaju narugati imenom onoga koji je pisao o “Dalmatincima i hrabrim Hrvatima”, kao da žele odagnati i za neka druga vremena odgoditi rješavanje ostalih hrvatskih zahtjeva. Ali, neće moći.

Za početak, neće dirati spomen ploču u Morinju, iako su predlagali da je u nekim situacijama treba prekriti nekakvim panelima kako se ne bi vidjelo ono što na njoj piše. A piše istina koja ih boli. Nema tu nijedne suvišne riječi, nema ni slova koje bi trebalo prepraviti ili izbrisati. Agresija na Hrvatsku bila je dio sprovođenja u djelo velikosrpske politike, a tamo počinjeni zločini i pljačka kada su “operisali” diljem Konavala slikajući se sa plijenom u vidu gaćica Tereze Kesovije, njihov je obraz. I nijesu Hrvatsku tada napali Crnogorci, nego oni koji se u Crnoj Gori izjašnjavaju kao Srbi. Hrvati to odlično znaju. I zato spomen ploča mora ostati tamo gdje je sada.

Ali, što ćemo sa ostalim zahtjevima?! Recimo, sa isplatom štete za državljane Hrvatske zatočene u logoru Morinj od oktobra 1991. godine do avgusta 1992. godine. Da, moraćemo je isplatiti. Tako će banda ubica i pljačkaša iz agresije na Dubrovnik, okajati svoje grijehe o trošku svih građana Crne Gore. I nas, koji smo tada digli glas i do nebesa puštali krik da prestanu da čine tu sramotu. Vječitu sramotu Crne Gore.

Zašto sa naše strane nema zvaničnog zahtjeva da se istraže dešavanja u hrvatskoj Lori, nije poznato. Zvaničnici vlasti koji uporno ponavljaju da su u Lori crnogorski državljani mučeni i ubijani (i zaista jesu), nemaju petlju da u razgovoru sa hrvatskim zvaničnicima pomenu Loru i traže odštetu za porodice ubijenih u tom logoru. Ako ne zbog dobrovoljaca koji su tamo stradali, a ono zbog nesrećnika na odsluženju vojnog roka koji su tamo prošli golgotu, iako nijesu u rat otišli svojom voljom.

I upravo se na primjeru Lore ogleda sva hipokrizija aktuelne vlasti u Crnoj Gori.

Svakako da treba rasvijetliti i sudbinu 14 nestalih hrvatskih državljana, dozvoliti Hrvatima pristup arhivama, sarađivati, a ne stavljati klipove u točkove. I naravno: procesuirati ratne zločine i zločince, uključujući odgovornost po principu komandne odgovornosti. Ko se boji toga još? Treba riješiti imovinska prava hrvatskih porodica u Crnoj Gori jer se na njihovoj imovini danas vjerovatno baškare neki konavovski “junaci” iz 1991. godine koji nikada nijesu popili onu kafu na Stradunu.

Ulaz u Zaliv mora biti naš

Konačno, dolazimo do dva zahtjeva gdje i stado Marte Kos, pardon, crnogorska strana ima neke svoje argumente. Uostalom, siguran sam da su i Hrvati, dok su posali ove zahtjeve, znali da nijesu baš 100% u pravu po svim pitanjima, te da će negdje morati i popustiti.

Školski brod Jadran

Pitam se što bi bilo da je zahtjev da bude vlasnik broda “Jadran” ispostavila i Srbija zbog činjenice da je naručen, napravljen i kupljen u vrijeme dok su unitarnom, prvom Jugoslavijom vladali Karađorđevići?! Ali, nije.

Ovako, ostalo je da se to raspravi sa Hrvatima. Ali, upravo primjer broda Jadran pokazuje da ni jedna, a ni druga strana, nijesu demonstrirali mnogo želje da se sačini neki kompromis. Recimo, da obje države koriste brod, da se na njemu naizmjenično vijore obje zastave, da se na njemu odvijaju zajedničke vježbe mornara iz obje države. Zaboga, zar nijesmo zajedno u NATO-u, zar sve ovo ne činimo da bismo bili skupa i u EU?

Jer, ako obje strane potegnu svoje “argumente”, na brodu će se i u narednim godinama vijoriti crnogorska zastava, ali će Crna Gora sačekati neku drugu priliku za članstvo u EU.

Brod Jadran, koji je u suštini više simbol pomorske tradicije i još po nečega iz bliske prošlosti, nema toliku vrijednost da bi se zbog njega lomila koplja. Lijepo je vidjeti kada se taj predivni jedrenjak „prošeta“ Bokokotorskim zalivom sa visoko istaknutom crvenom zastavom. Ali, Hrvati sigurno neće odustati od namjere da ga dovezu u Split.

Konačno, jedan zahtjev za koji crnogorska strana ima sve argumente da ga odbije. Naprosto, ulaz u Bokokotorski zaliv mora kontrolisati Crna Gora. Naravno, nijesmo u ratnom stanju, ne treba stvar posmatrati očima admirala koji kroz durbin posmatra neprijatelja na moru. Ali, posmatrati granicu na moru samo prema principu uti possidetis juris i pozivati se na tri mape „priučenih boljševičkih kartografa“, nije sagledavanje problema saglasno realnosti. Hrvatska strana ovdje mora popustiti i dozvoliti Crnoj Gori malu korekciju granice kod Prevlake, kako bi naše bilo zaista naše i kako nikada više ne bismo ušli u njihovo. Zbog nekoliko stotina metara teritorije i granice koju komunisti nijesu na vrijeme riješili. Ovdje realnost mora biti iznad svih drugih argumenata.

Nije, dakle, u pravu slučajni predsjednik Crne Gore kada kaže da bilateralna pitanja ne smiju ugroziti evropski put Crne Gore. Hrvatska je članica EU sa svim pravima koje imaju i ostale članice, uključujući pravo veta (koje Crna Gora, po svoj prilici, neće imati ako bude članica). Dok se gro hrvatskih zahtjeva ne riješi, na put ka Uniji biće nam stavljena rampa. I tu nema šale. Jer, jedno su proklamacije i isprazne riječi crnogorskih zvaničnika, a stvarnost je nešto sasvim drugo.

Uostalom, Hrvatska je svoju naklonost prema Crnoj Gori i podršku na evropskom putu pokazala u bezbroj slučajeva. Uključujući prevod obimne evropske pravne tekovine koju su nam ustupili, a koju ovi naši nijesu bili u stanju da prevedu na crnogorski! Pa ćemo, za početak, koristiti hrvatski jezik. Ukoliko se ovi zahtjevi riješe. A neće tako lako.

A ako mogu da za kraj nešto zamolim hrvatske pregovarače, to je sljedeće: dajte, molim vas, popustite negdje i dozvolite nama, Crnogorcima, da uživamo dok budemo gledali i slušali ovdašnje političke karikature iz vlasti, ili bliske vlasti, kako zbore hrvatski. Jer, povijest nas uči da moramo poštivati, a ne bombardirati susjede. I neka nam admiral Vladimir Barović bude vodilja. A nikako Blažo Zlopaša kome ovdašnji Javni servis daje prostor kako bi afirmisao izdaju crnogorske časti.