Connect with us

Društvo

4. APRIL – DAN STUDENATA: Praznik u spomen Cetinjaninu koji je poginuo za odbranu autonomije Univerziteta

Published

on

Priča o životnom putu i stradanju mladića iz Očinića kod Cetinja koji je stradao na studentskim demonstracijama u borbi protiv nadolazećeg fašizma i u odbranu autonomije Univerziteta 

Povodom nasrtaja Vlade Stojadinović – Korošec na autonomiju Univerziteta, studenti su 1936. godine stupili u štrajk. U sukobu naprednih studenata, sa tzv. sa takozvanim nacionalnim studentima i policijom, 4. aprila 1936. godine, jedan ornasovac ubio je nožem, s leđa, studenta prava Žarka Marinovića, a dvojicu ranio. Događaj je imao snažan odjek u cijeloj zemlji i izazvao osudu. Četrvrti april proglašen je za Dan studenata.

Slobodarsko porijeklo

Žarko Marinović rođen je 20. jula 1911. u selu Očinići kod Cetinja, u siromašnoj seljačkoj porodici. Porodica Marinović iako brojno mala poznata je od najstarijih vremena kao porodica slobodara i revolucionara. Imena njenih članova napisana su na najblistavijim stranicama naše istorije.

U devetoj godini ostao je bez oba roditelja. Bolest i teške prilike pod austrougarskom okupacijom učinile su svoje. Žarko bi, po dolasku iz škole, čuvao stado, za kojim je nosio knjigu. Pored knjige, sa njim su drugovale gajde i frule, koje je za stadom nosio. Noći je provodio učeći uz petrolejku. Kad bi nastale duge zimske noći služao bi narodne guslare kako, uz zvuke gusala, pričaju o našoj prošlosti.
Kada je završio osnovnu školu u rodnom selu, upisao se u gimnaziju na Cetinju. Osjećao je neutoljivu žeđ za znanjem. Njegovi nijesu imali mogućnosti da mu plaćaju stan u gradu, pa je redovno dolazio u školu sa sela, pješačeći svakodnevno oko 15 kilometara. Uz to više gladan nego sit, slabo odjeven i pokisao. Na sebe je primao mnoge obaveze. Radio je sve seoske poslove i donosio svako jutru u grad mlijeko na „pogođeno! Sve mu to nije smetalo da bude među prvim učenicima, iako je znanje uglavnom na času sticao.

Gimnazijsko školovanje

Cetinjska gimnazija i Cetinje, sa svojim revolucionarnim jezgrom od 1919. godine, imali su jak uticaj među srednjoškolskom omladinom. Žarko je bio skroman, tih i nenametlji, ali čvrst i pouzdan. To su njegovi drugovi brzo uočili, zbog čega su ga posebno cijenili. On je svojim ponašanjem potvrdio da mu je mjesto među prvima, pa je rano uključen u redove napredne srednjoškolske omladine.

Cetinjska gimnazija je tokom 1931. i 1932. godine organizovala i uspješno izvela nekoliko štrajkova, u kojima je Žarko bio stalni učesnik. Učestvovao je u pisanju komunističkih parola, koje su, tih teških dana, osvitale po zidovima gimnazije, a 5. decembra 1932. godine bio je u poznatoj grupi štrajkača, od 144 učenika. Štrajk je uspio. Niko od učenika nije bio isključen, iako je bilo predloga da se gimnazija zatvori, „jer je u nju ušao zao duh”, kako su izjavljivali policijski agenti.

Školske 1932/33. godine Žarko i njegova generacija su položili ispit zrelosti. To je bilo samo ono formalno priznanje, jer su oni mnogo ranije potvrdili svoju zrelost.

Žarkova želja je bila da završi pravo. Bilo mu je jasno da nema ni najosnovnijih uslova za dalje školovnje, ali se nije mirio sa postignutim. Ni drugovi mu nijesu dozvoljavali da se od njih odvaja. Obećali su mu pomoć iz fonda za siromašne drugove. Tako je drugarska solidarnost i ovoga puta došla do izražaja, što je Žarku dalo novi polet. Volja je postala jača od siromaštva. Svoju odluku, da ide na studije je saopštio ukućanima.

Pripreme za opšti studentski štrajk

U novoj sredini Žarko se brzo snašao. Prva revolucionarna iskustva, koja je ponio iz Cetinjske gimnazije, bila su dragocjena. Aktivnost naprednog pokreta na Univerzitetu, kome se Žarko odmah priključio, bila je tada naročito izražena.

Žarkova aktivnost došla je do izražaja naročito u aprilskim demonstracijama 1936. godine, povodom dvadesetpetodnevnog štrajka studenata, protiv zavođenja univerzitetske policije.

Napredni studentski pokret se sistematski pripremao za odlučujući obračun sa režimskim vlastima i fašističkom omladinom na Univerzitetu, u borbi za autonomiju. Zbog toga je, početkom aprila 1936. godine, Akcioni odbor studenata odlučnije nego ikad ranije postavio svoje zahtjeve.

Kada je univerzitetska uprava kategorički odbila zahtjeve studenata, koje je dobila preko Akcionog odbora, situacija se još više zaoštrila. Atmosfera je bila toliko naelektrisana da je svakoga časa moglo doći do sukoba. Izvršene su i posljednje pripreme, pa je 3. aprila osnovan i štrajkački odbor, u koji su ušli: Veljko Vlahović, Vlado Popović, Rifat Burdzević, Cvijeta Mijatović, Miloš Minić, Osman Kabegović, Đoko Kovačević, Vojo Nikolić i drugi.

Štrajkački odbor je istog dana proglasio štrajk studenata. Štrajk je brižljivo i svestrano pripreman, o čemu najbolje govori raniji odlazak Veljka Vlahovića, predsjednika Akcionog odbora, krajem marta iste godine, u Zagreb i Ljubljanu radi dogovora sa tamošnjim studentskim organizacijama o vođenju zajedničke akcije.

Prema njegovim riječima, izražena je želja zagrebačkih i ljubljanskih studenata za jedinstvo akcije. To je ubrzo potvrđeno, jer je štrajk istovremeno počeo na sva tri univerziteta.

Studenti Beogradskog univerziteta i Zagrebačkog sveučilišta su još aprila 1919. godine osnovali Klub studenata komunista, iz kojeg je iste godine proizašao Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ).

Poslije „Obznane”, od 29. decembra 1920. godine, kojom su bile zabranjene sve komunističke organizacije, Klub studenata komunista nije se dao uništiti. Oktobra 1922. godine, osnovao je Udruženje studenata marksista. On je radio kao legalna i polulegalna organizacija sve do uvođenja šestojanuarske monarhofašističke diktature. Od tada je ova organizacija, kao što piše dr Niko S. Martinović, svoju aktivnost usmjerila u dva pravca: „prvo, borba za autonomiju Univerziteta kao slobodnog žarišta nauke, traženje pune samouprave u svim stručnim i potpornim udruženjima Univerziteta, besplatno školovanje, zdravstvenu zaštitu i sl. i drugo, borba zajedno sa najprogresivnijim snagama društva, za oslobođenje rada i protiv eksploatacije čovjeka čovjekom”.

Pravničko udruženje

Najaktivniji i najrevolucionarniji dio studentske omladine u to doba bio je na Pravnom fakultetu. Tu je postojalo Pravničko udruženje, koje je 1934. godine zakazalo izbore. Komunistička lista, koja se pojavila pod imenom naprednih studenata, dobila je apsolutnu većinu. Na taj način reakcionarne snage bile su poražene, a pobjeda boraca za autonomiju Univerziteta potpuna.

Poslije uspješno sprovedenih izbora, maja 1934. godine, studenti su upravi Univerziteta i vladi postavili sljedeće zahtjeve: poštovanje autonomije Univerziteta, progresivna školarina, puna zdravstvena zaštita, preuzimanje uprave Studentskog doma i dr. Pošto im nije ispunjen ni jedan od postavljenih zahtjeva, došlo je do demonstracija, koje je policija ugušila a jedan dio studenata zatvorila. Tim povodom je jednim letkom izdato saopštenje koje su, u ime studenata, potpisali Vaso Prlja i Mirko Srzentić. Njih dvojica su ovim na sebe skrenuli pažnju policije koja ih je u stopu pratila. Prlja je kasnije bio uhapšen i interniran u specijalni logor za studente, koji je bio otvoren krajem 1934. godine u Višegradu, a Srzentić je poginuo 1. februara 1935. godine na Pravnom fakultetu, gdje se bilo zabarikadiralo oko 500 studenata, komunista i skojevaca, kojima su se pridružili i ostali opozicioni studenti. U borbi sa policijom i žandarmerijom i štrajkom glađu htjeli su da primoraju režim da oslobodi njihovih 15 drugova koji su bili odvedeni u prvi jugoslovenski koncetracioni logor.

Dan autonomije Univerziteta

Poslije ugušenja ovih demonstracija uhapšeno je 105 studenata, od kojih je upućena nova grupa u višegradski logor, među kojima su bili: Mirko Tomić, Mladen Paternoster, Svetozar Vukmanović, Veljko Vlahović, Venda Cimer, Vaso Đ. Martinović, Cvijetin Mijatović, Erih Koš, Dragiša Ivanović, Ranko Simić, Dragoslav Mutapović, Vuko Bajagić i drugi.

Disciplinski univerzitetski sud je, tom prilikom izrekao kazne četrdesetorici studenata, uglavnom članovima Akcionog odbora, sa zabranom od jednog do tri semestra, a Veljku Vlahoviću četiri.
Povodom pogibije Mirka Srzentića pisalo je da su Univerzitetski komitet i Akcioni odbor Beogradskog univerziteta proglasili 1. februara za Dan autonomije Univerziteta koji je svake godine, do 1941, slavljen kao praznik smotre studentskog pokreta u borbi za demokratska prava i slobodu nauke.

U vezi sa ubistvom Mirka Srzentića i Dana autonomije Univerziteta zapisano je da je „ovaj dan dobio posebnu političku sadržinu u akcijama KPJ, koja je, naročito u Crnoj Gori, organizovala masovne demonstracije 18. februara 1935. godine u Cetinju, Podgorici i drugim mjestima širom Crne Gore, gdje je bilo krvavih okršaja”.

Iz tajnih dokumenata Odjeljenja za državnu zaštitu vidi se da beogradski režim priznaje svoju nemoć u borbi protiv revolucionarnih masa. Tako se u strogo povjerljivom izvještaju „O stanju komunističke akcije u 1935. godini i njenom suzbijanju”, koji je upućen svim banovima u zemlji, navode gradovi i mjesta najjače komunističke aktivnosti. Među prvim je i Cetinje, o čijim se demonstracijama od 18. februara posebno i opširno govori.

Borba crnogorskih studenata na Beogradskom univerzitetu predstavljala je u isto vrijeme i borbu u sveopštem narodnom pokretu. Pošto u Crnoj Gori u to vrijeme nije bilo visokoškolskih ustanova, njeni studenti su bili na školovanju u Beogradu i Zagrebu. Njihova revolucionarna aktivnost na Beogradskom univerzitetu i Zagrebačkom sveučilištu bila je jako izražena, a uveliko se osjećala i u Crnoj Gori.

Naši studenti uprkos mnogobrojnim teškoćama i policijskim progonima, formiraju polulegalna i legalna studentska udruženja na Cetinju, u Podgorici, Nikšiću, Beranama, Kolašinu, Danilovgradu i drugim mjestima, preko kojih organizuju plodan kulturni i politički rad koji vrši uticaj na omladinu i radnike.
Broj crnogorskih studenata stalno je rastao, tako da je školske 1935-36. godine samo na Beogradskom univerzitetu bilo upisano oko 1.200 studenata. Policijski izvještaji, a vrlo često i građanski listovi koristili su tu činjenicu da se u javnosti stvori utisak kako „komunisti na Beogradskom i Zagrebačkom univerzitetu treba da zahvale za svoju snagu isključivo studentima iz Crne Gore”.

Pošto se režim kompromitovao metodama u borbi protiv napredne studentske omladine, odlučio je da preduzme nov korak u svojoj reakcionarnoj politici uvođenjem univerzitetske policije. Ovo je duboko uvrijedilo i mnoge profesore, koji su se sa naprednim studentima solidarisali. To je studentima bio još jedan dokaz o ispravnosti puta koji su izabrali, pa su još više razvili svoju aktivnost koja je dobila najšire razmjere u aprilu 1936. godine, poznatu pod imenom aprilski štrajk. Štrajk je, istovremeno, zahvatio sve univerzitete koji su imali jedinstven program i zahtjeve izložene u 16 tačaka, a trajao je od 3.do 28. aprila.

Štrajk su sproveli svi oni studenti koji su bili okupljeni u jedinstvenom antifašističkom frontu, u borbi za svoje zahtjeve, prava i slobodu, slobodu nauke i autonomiju univerziteta. Naoružani ornasovci, potpomognuti policijom, pokušali su da se suprotstave volji naprednog studentskog pokreta i da, po cijenu ljudskih života, slome generalni štrajk.

Akcioni odbor je donio odluku da se postave jake straže sa zadatkom da obavještavaju studente na svim fakultetima o štrjaku i njegovim ciljevima i da onemogućavaju štrajkbrehere. Za stražare su određivani najisprobaniji borci studentskog pokreta. Ovu akciju neposredno je kontrolisao sekretar Univerzitetskog komiteta KPJ Đoko Kovačević, student prava. Prvog dana štrajka manji broj neobaviještenih studenata prisustvovao je predavanjima, pa su narednog dana štrajkačke straže bile pojačane. Leci su rasturani na svim fakultetima, a redovno je izlazio i štrajkački bilten.

Ali ni beogradska policija nije sjedjela skrštenih ruku, već je mobilisama sve svoje snage: žandarme, policajce, agente i ornasovce. Ovi posljednji bili su vrlo aktivni u rasturanju letaka. Kad im je postalo jasno da preduzetim mjerama ne mogu ništa postići, policija i ornasovci su pokušali da zaposjednu univerzitetske zgrade. Kako ni u tome nijesu uspjeli, fizički su počeli napadati studentske straže.
Kada je policija sa grupom ornasovaca htjela da zaposjedne univerzitetske zgrade došlo je do sukoba, od kojih je najjači i najtragičniji bio ispred zgrade Republičkog instituta Medicinskog fakulteta.

Kad je jedan ornasovac nožem napao studenta prava Jovana Šćepanovića, Žarko Marinović je pritrčao da odbrani ranjenog druga, pa „se ustremio na Nedeljkovića”. U tom trenutku mu je on mučki zadao dva udarca kamom u leđa. Tako je poginuo Žarko Marinović ispred zgrade Patološkog instituta Medicinskog fakulteta koji je postao „simbol studentske borbe”.

Vijest o njegovoj smrti bolno je odjeknula širom zemlje, a posebno među njegovim drugovima. Ali ovo nije pokolebalo studente u nastojanjima da ostvare prava za koja su se borili. Žarkova smrt je još više učvrstila jedinstvo studenata. Napredni studentski pokret potpuno je trijumfovao u studentskom štrajku koji je trajao 25 dana.

Pod pritiskom naprednih studenata povučena je odluka o zavođenju policije na Univerzitetu, smijenjen je reakcioni i ozloglašeni rektor Vladimir Ćorović, a za novog rektora izabran je Dragoslav Jovanović, „prvi pravi studentski, a to znači narodni rektor”, koji je prihvatio studentske zahtjeve.

Svjestan opasnosti koja mu je prijetila, rektor Jovanović je izjavio: „Ja znam šta radim i zašto radim. Najgore što oni mogu napraviti – to je da me ubiju. Neka izvole, jer ih u tome ne mogu spriječiti”.

Osuda zločina

Širom zemlje ubrzo se pročula vijest o tragičnoj ali slavnoj pogibiji Žarka Marinvoića, studenta prava. Na nju je prva reagovala Organizacija ujedinjene studentske omladine. Ona je izdala letak u kome je oštro osudila zločin režima a prema navodima dr Nika S. Martinovića, „dan pogibije Žarka Marinovića, 4. april, Univerzitetski komitet i Akcioni odbor proglasili su za Dan studenata i slavio se kao smotra snaga studentskog pokreta u cijeloj zemlji”.

Reagovala je i podgorička „Zeta”, od 12. aprila, zatim nikšićka „Slobodna misao” koja je napala režim, a zatim je pisala o držanju studenata iz Crne Gore, ističući ovo: „Nijesu rijetke primjedbe borbenosti crnogorskih studenata, njihovom liberalizmu i marksizmu. Onaj ko poznaje mentalitet našeg gorštaka, njemu je odmah jasno zašto je i student Crnogorac ispred sviju. Ne manje su od uticaja ekonomske prilike. Kako u Crnoj Gori, upoređen sa ostalim jugoslovenskim krajevima, život teče bijedno, nije moguće da ta gruba stvarnost ne utiče na omladinu i njenu dušu. Rđave ekonomske prilike sela i grada u Crnoj Gori našle su, dakle, odjeka u lako uzbudljivim dušama naše omladine”.

Prelazeći na slučaj Žarkove pogibije, list podvlači: „Kad se ima na umu da je student Marinović napadnut mučki, onda je jasno da postoje organizovane grupe za slična djela”.

„Politika” od 5. aprila objavila je izvještaj pod naslovom: „Student prava ubio jednog svog druga, a drugoga teško ranio”, a „Vreme”, istog datuma vijest: „U sukobu juče je student prava Slobodan Lj. Nedeljković kamom ubio studenta Žarka N. Marinovića”.

Nekoliko trenutaka poslije uboda nožem Žarko je ležao u lokvi krvi. Zatim su ga njegovi drugovi na rukama prenijeli na hirurško odjeljenje. Međutim, svaka ljekarska intervencija bila je uzaludna, jer je konstatovano da je na putu do bolnice izdahnuo.

Sljedećeg dana ljekarske komisije su obavile svoju dužnost. Obdukcijom je utvrđeno da je prvi udarac kamom u mišicu bio težak, ali se smrt mogla spriječiti amputiranjem ruke. Za drugi ubod je utvrđeno da je bio smrtonosan. Bilo mu je odsječeno plućno krilo i vrh kame se zario u srce. Pošto je konstatovana smrt, vlasti su odlučile da se sahrana obavi sljedećeg dana u osam časova „pre podne”.

Ovo je bio jedinstven način sahrane po svemu, pa i po vremenu u kome je pogreb izvršen. Ovim je policija htjela da izbjegne dalje sukobe sa razjarenim studentima, koji su opsjedali mrtvačnicu. Uprkos svim mjerama policije i žandarmerije da onemoguće studente da se poklone sjenima svog druga, oni su cijelog dana dolazili. Položili su sedam vijenaca na odar poginulog druga.

„Strah” od sahrane

Žarkova sahrana je pretvorena u političke demonstracije. U ranu zoru su bile formirane kolone hiljada studenata iz nekoliko pravaca, koje su trebalo da se sliju u ogromnu pogrebnu povorku, ali su u tome na najbrutalniji način osujećene. Zbog ovoga je došlo do sukoba s policijom u Grobljanskoj ulici.
„Vreme” je o Žarkovoj sahrani objavilo ovu vijest: „Telo ubijenog studenta Žarka Marinovića sahranjeno je na Novom groblju juče pre podne u 8 časova.Posle kraćeg opela u mrtvačnici kovčeg koji su u mrtvačka kola uneli grobari prevezen je mimo crkve sv. Nikole na groblju. Na grob je položeno sedam venaca, koje su još prekjuče doneli studenti, drugovi pokojnog Marinovića i predstavnici crnogorskih društava u Beogradu”.

Postoji u navedenom citatu jedna čudna konstatacija, na osnovu koje se može zaključiti da vlastima nije bilo ni do kakvog crkvenog obreda, već u prvom redu do izbjegavanja „nereda”. Riječ je o „kraćem opelu”, koje je očigledno važilo samo za komuniste.

„Politika” je dala više prostora ovoj sahrani. Pomenuta vijest sama za sebe dosta govori. U njoj se u prvom redu misli „na neke ugledne ličnosti”, koje su bile uporne u dokazivanju da su u krvnom srodstvu sa pokojnim Žarkom, tek da bi prisustvovale njegovoj sahrani. Vijest glasi: „Tiho i skromno, sahranjen je juče pre podne u osam i po časova na Novom groblju, ubijeni student prava Žarko Marinović.
Opelu u kapeli prisustvovao je i veći broj uglednih prestoničkih ličnosti, mahom opozicionara, rodom iz Crne Gore”.

Iz navedenog citata jasno se vidi da je Žarko sahranjen uz „pratnju” policije. Ali je isto tako cio napredni Beograd bio na nogama, a u prvom redu studenti i komunisti.
Ovaj događaj snažno je odjeknuo u cijeloj Crnoj Gori. U nedjelju, 7. aprila 1936. godine, održan je pomen u Žarkovom rodnom mjestu Očinićima, kod Cetinja, u prisustvu ogromne mase rodoljuba iz mnogih krajeva Crne Gore.

Demonstracije u Očinićima

Komunisti su pomen pretvorili u demonstracije. Tom prilikom su održana dva govora, u kojima je istaknut cilj borbe studenata Beogradskog univerziteta. Položeni su mnogi crveni vijenci, koje su komunisti stavljali pored Žarkove slike koja je, sa njegovim odijelom, bila izložena na jednom velikom stolu. To je u isto vrijeme bilo polaganje zakletve da će nastaviti započeto djelo za koje su on i Mirko Srzentić pali.

Ova komemoracija nije ostala nezapažena i nezabilježena. U vezi sa tim, u podgoričkoj „Zeti” je pisalo: „7. aprila u njegovom rodnom mjestu Očinićima, bilo je pokajanje. Na pokajanju je bila masa ožalošćenog svijeta iz Katunske i Riječke nahije. Nad njegovom slikom održana su dva govora koja su prisutne duboko potresla i uzbudila”.

Žarkova pogibija bila je krupan politički događaj u Crnoj Gori, poslije koga su organizovani protesti u svim mjestima Crne Gore, a u isto vrijeme i jedan od neposrednih povoda za veliki Belvederski događaj, koji je krvlju ugušen, a koji je bio jedna od najvećih političkih akcija komunista u Jugoslaviji između dva rata.

Ni režimske vlasti nijesu mirovale. U njihovim redovima zavladala je panika, pa su, po naređenju vlade dr Stojadinovića i njegovog ministra unutrašnjih poslova Korošeca, u toku noći svim raspoloživim snagama regularne vojske, žandarmerije i policije zaposjeli prilaz Cetinju. Prvi put je bila angažovana i avijacija, koja se na dan održavanja zbora pojavila iznad demonstranata u brišućem letu.

Crnogorski krstaš barjak

Do sukoba je neminovno moralo doći. Posebno kada je naelektrisanoj masi, uoči 26. juna, režim odbio zahtjev da se zbor održi na Cetinju. Za zborno mjesto bio je određen Belveder. Oko 3.000 demonstranata iz raznih krajeva Crne Gore i Primorja, našlo se na okupu, noseći crnogorski krstaš barjak, kao simbol slobode, i mnogobrojne transparente. Masa demonstranata našla se u besprekornom redu i u najboljem raspoloženju. Zbor je otvorio opozicioni narodni poslanik Stojan Špadijer, koji je postavio određene zahtjeve u 13 tačaka. Poslije njega su govorili Mirko Vešović i Bogdan-Bojo Ivanović, član KPJ iz Kuča. Zbor je završen revolucionarnim parolama i borbenim pjesmama, što je oružanim snagama režima, uz provokativni pucanj iz pištolja, bio zgodan povod za otvaranje vatre na demonstrante.

Posljedice napada na goloruku masu bile su: 6 mrtvnih, 14 teže i 27 lakše ranjenih. Na mjestu događaja uhapšeno je oko 100 demonstranata. Sa hapšenjima se nastavilo i narednih dana, tako da se broj uhapšenih popeo na oko 200 demonstranata. Njih 30 su predati Sudu za zaštitu države u Beograd, koji ih je od 8. do 25. februara 1937. godine osudio na vremenske kazne zatvora od 6 mjeseci do 4 godine.

Tako je završena jedna od najvećih međuratnih političkih akcija rodoljuba i komunista u našoj zemlji, u kojoj su, od šest poginulih demonstranata, petorica sa šireg područja Cetinja.

Mediji htjeli da sve prikažu kao studentsku tuču

Beogradski listovi su, pod pritiskom javnog mnjenja, informisali javnost o ovom zločinu. „Politika” i „Vreme” su javnost obavještavali o toku događaja, a kasnije i o sudskim procesima. U „Politici”, od 5. aprila, piše: „Policija je uhapsila desetak studenata i povela istragu da utvrdi prave motive ovog krvavog događaja”. Dalje se ističe „nesloga između izvesnih struja u studentskim krugovima”, čija je posljedica krvavo razračunavanje u kome je poginuo Žarko Marinović, a teže povrijeđen Jovan Šćepanović, obojica studenti prava.

Izvještači, navodno, ne znaju pravi razlog sukobu, jer policija još vodi istragu. Ali se zato pouzdano zna „da su u sukobu učestvovale dve protivničke grupe studenata i da je ceo događaj izbio i odigrao se munjevitom brzinom”. Takođe je poznato da je levičarska studentska struja pozvala sve studente „da obustave posećivanje predavanja, u znak protesta protiv visoke školarine, ispitnih i upisnih taksa, protiv rektora g. Ćorovića itd”. Iz navedenog se jasno vidi da je odziv naprednih studenata bio masovan, i to ne samo zbog poziva, već u prvom redu zbog temeljito pripremljene i dobro organizovane akcije koja je, neosporno, bila dobro poznata i policiji. Štrajk se uspješno razvijao, a štrajkači su nastavili živu agitaciju, rasturajući letke po svim fakultetima.

Ornasovci su bili spremni na najbrutalniji napad i krvavi obračun sa naprednim studentima, samo ako im se za to ukaže prilika. Oni su dalje istakli da je ovo čisto politički štrajk, čija je pozadina antidržavna i separatistička, koja ima za cilj „rušenje države i njenog autoriteta”. To potvđruju stalni povici i parole protiv Jugoslavije, Beograda i kralja, stlani neredi na ulicama, uništavanje privatne imovine „i nečuvene kampanja studenata štrajkača protiv svega što je državno i jugoslovensko”. Na taj način ornasovci ističu da se „čisto političkim, destruktivnim i antidržavnim pobudama” daje toliko „zloupotrebljavana nacionalna maska”.

Studentska borba

Aprilski događaji iz 1936. godine bili su nova faza u istoriji studentskog pokreta. Ivo Lola Ribar je u aprilskom broju „Studenta” za 1938. godinu, objavio članak pod naslovom: „Od 4. aprila 1936. do 4. aprila 1938”, u kome pored ostalog, kaže: „Dve godine nas dele od dana junačke smrti Žarka Marinovića, od onih dana velikog aprilskog štrajka, kojim je posle 25 dana borbe, odbranjena autonomija univerziteta i stvoreni potrebni uslovi za budući razvoj i rad studenata i njihovog pokreta”.

Veljku Vlahoviću učesniku tadašnjih događaja je ostala u nezaboravnoj uspomeni sjednica Akcionog odbora, od 1. aprila 1936. godine, na kojoj je odlučeno da se podnesu sljedeći zahtjevi: „1. Da se kazne izrečene nad članovima Akcionog odbora ponište. 2. Da se potpuno ukine „U.S.” (Univerzitetska straža), tj. da se svi ljudi otpuste, a ne da se zadrže na imanju, odakle bi se u „datom” momentu odmah pretvorili u policajce. 3. Da se odobri za petak 3. IV 1936. godine opšti studentski zbor, na kojem bi se iznela situacija na našem Univerzitetu, kao i da se studenti obaveste o događajima na Ljubljanskom i Zagrebačkom univerzitetu. 4. Da rektor preko štampe objavi da su kazne poništene kao i da je odluka o zavođenju „U.S.” ukinuta. 5. Da se teroristička organizacija ORNAS (Organizacija nacionalnih studenata) raspusti”.

Žrtva Žarka Marinovića je utoliko veća što je pripadao avangardi studentskog pokreta i što je poginuo na početku jedne nove epohe, čiji je početak simbolično vezan za njegovu junačku pogibiju, u borbi sa pripadnicima profašističke studentske organizacije na Beogradskom univerzitetu. Zato je Žarko ostao u neizbrisivoj uspomeni svojih saboraca, koji su njegovo ime uvijek sa pijetetom pominjali.

Mileta Abazović, student medicine, u „Studentu” od marta 1971. godine, objavio je opširan članak, u kome piše o aprilskim događajima iz 1936. godine. Ističući ovaj događaj, u kome je herojski poginuo Žarko Marinović, Abazović navodi da, pored niza manifestacija koje studenti svakog 4. aprila organizuju u Beogradu, već nekoliko godina na taj dan delegacija studenata Beograda posjećuje Očiniće, Žarkovo rodno mejsto. Toga dana evociraju uspomene na Žarkovu pogibiju, organizuju program s recitalom i polažu vijenac na spomenik poginulim borcima Konaka, čija je jedna strana posvećena Žarku. republičkim organima.

Odato dužno poštovanje

Dana 15. juna 1972. godine okupila se masa svijeta, počev od studenata, članova porodice, poznanika i prijatelja, pa do Žarkovih saboraca na groblju zaslužnih građana. Urnu je položio rektor Univerziteta u Beogradu, profesor dr Jovan Gligorijević, poslije kraćeg govora u kojem je evocirao uspomene na studenta Žarka Marinovića. O liku Žarka Marinovića, u ime njegovih drugova iz aprilskih događaja, govorio je Puniša Perović, član Savjeta federacije. U ime studenata govorili su Milić Joksimović i Mileta Abazović. Na taj način je Žarku Marinoviću, poslije 36 godina, odato dužno priznanje.

 

Dr Đuro Batrićević

Izvor: Montenegrina.net

Click to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Advertisement

Najčitanije