Šta je vama Srebrenica? Nama je ključno etičko pitanje našeg vremena

Piše: Andrej Nikolaidis

Nedavna sapunska opera u čijem središtu je bilo (odsustvo) osude srebreničkog genocida u koalicionom sporazumu nove crnogorske vlade, čiji su glavni junaci tek prividno Dritan Abazović, Bošnjačka stranka i SNP, ponovo su aktuelizovala pitanje: šta je svima nama Srebrenica?

Šta je njima, (anti)junacima naše priče, ne znam. Nije ni da me interesuje.

Ali dobro znam šta je meni.

Srebrenica je ključno etičko pitanje moje generacije i našeg vremena. Budući da je tako, nikakvi pozivi da se u ime političke pragmatičnosti i “pomirenja” ne bavim Srebrenicom, makar oni dolazili od strane udruženja srebreničkih žrtava, a u ime Bošnjačke stranke koja je za tu priliku manipulisala rečenim udruženjima, ne tiču me se.

Srebrenicom se nisam bavio u ime političkih kalkulacija, niti sam se njome u ime političkih kalkulacija – ili bilo čega drugog – spreman prestati baviti.

Genocid u Srebrenici, ponavljam, nije tek etničko, nego i etičko pitanje. Srebreničani su ubijeni ne iz apstraktnih, nego iz vrlo konkretnih razloga – jer su bili Bošnjaci i jer su bili muslimani. Pa ipak, mislim da srebrenički genocid nije isključivo bošnjačko, kao što ni holokaust nije isključivo jevrejsko pitanje. Nije, dakle, tek partikularno, ekskluzivno pitanje jedne etničke grupe, još manje jedne etnički definisane političke partije, nego univerzalno pitanje. Genocid u Srebrenici je, osim što je bio zločin protiv Bošnjaka, bio je i zločin protiv čovječnosti/čovječanstva. Utoliko je strašniji način na koji je čovječanstvo sa svojim takozvanim institucijama iznevjerilo srebreničke žrtve – a sklon sam ustvrditi da ih je iznevjerilo baš zato što su bili “pogrešne” nacije i “pogrešne” vjere.

Ipak, ili baš otud, držim da pitanje srebreničkog genocida nije manje moje no Bošnjačke stranke, pa da me ova preko nevoljnih posrednika ima pravo pozvati da Srebrenicu ostavim po strani dok oni ne dovrše svoje političke kalkulacije. Nije manje ni vaše, čak ni ako ste – ili, preciznije: naročito ne ako ste – na poziciji da se vas to ne tiče.

Biću, nadam se, vrlo jasan.

U etičkom smislu, to kako će se SNP odrediti prema genocidu u Srebrenici potpuno je svejedno. A svejedno je zato što što bi eventualna osuda genocida u Srebrenici od strane SNP-a, osim što bi došla kasno, odveć kasno (a neće doći ni tad), bila još i performativna i lažljiva. U političkom smislu, međutim –  a politika je duboko performativna i lažljiva djelatnost – ta osuda je nužna jer čak i neiskrena isprika uspostavlja novu političku realnost, koja je drugačija od one u kojoj i takva performativna isprika nedostaje.

Evo u čemu je – dodatno – problem. U podlosti onih koji se ispričavaju za Srebrenicu.

Tamo gdje je milost, tu je i moć. Milost može dati samo onaj ko ima moć. Štaviše, milost je najveća moć – ona je njen konačni izraz. U Starom zavjetu, dok učvršćuje svoj autoritet, Bog je uništitelj nepokornih. Stari zavjet pun je vulgarnih demonstracija moći. U Novom zavjetu, nakon što je njegov autoritet učvršćen, Bog je milosrdan, onaj koji ne samo da prašta ljudske grijehe, nego šalje svog sina da umre za njih. Po mainstream tumačenjima biblijskog teksta, tu Bog sa čovječanstvom uspostavlja neku vrstu dužničko-povjerilačkog odnosa. Zauvijek smo dužni onome ko nam je oprostio. Povrh svega, oprost ne ukida osjećaj krivnje – to može učiniti tek kazna. Za onoga koji se kaje, kazna je krajnja tačka na horizontu. Vrijeme kajanja teče ka kazni: odsustvo kazne iznevjerava njegovu istoriju. Za onoga koji se kaje, kazna je apokalipsa: nakon kazne, nastupa period mira – naša intimna verzija Hristovog hiljadugodišnjeg kraljevstva.

Sam Božiji oprost osjećaj krivnje pojačava, jer čovjekov osjećaj da je počinio grijeh još je veći nakon što svoju slabost suoči sa Njegovom beskrajnom dobrotom koja mu oprašta. Čin praštanja potvrđuje suverenitet i nanovo uspostavlja hijerarhiju: prašta se uvijek odozgo naniže. Tražiti od nekoga oprost znači uvažiti njegov suverenitet i autoritet. Otud sva lažljivost performativnih traženja oprosta od ljudi, društvenih grupa i država, lažljivost kojoj smo svjedočili u nizu izvinjenja koja su, kao baloni pušteni u vjetar, na sve strane letjela nakon posljednjih od balkanskih ratova: kada se oprost traži po horizontali, od ljudi i njihovih tvorevina, to se radi ne bi li se tim činom iznova konstituisao vlastiti suverenitet i autoritet, pokidan počinjenim zločinom. Traženjem oprosta po vertikali, odozdo naviše, potvrđujemo onoga koji oprašta. Traženjem oprosta po horizontali, podmuklo se potvrđuje onaj koji traži oprost.

Najradikalniji primjer performativnog traženja oprosta po horizontali priredio je ne tako davno predsjednik Srbije, koji je na poprište najvećeg zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata otišao navodno da bi se poklonio žrtvama, a stratište napustio kao navodna žrtva koja je iz Potočara jedva iznijela živu glavu.

Dalje: evo u čemu je problem sa narativom o okretanju budućnosti u ime koje prošlost treba ostaviti u prošlosti. Ostajem pri istom stavu kao prije 12. godina, kada sam prvi put objavio tekst o tome. Činjenica da se o tom pitanju danas može reći u riječ isto kao prije više od decenije ne govori o tome da sam sposoban proricati, nego potvrđuje da već dugo živimo u našoj verziji loše beskonačnosti. Stoga budućnost nema moć iznenađenja: sve se već desilo i ponavlja se u sve banalnijem i ciničnijem obliku.

Naša prošlost, naprosto, odbija proći.

Stoga mi nećete zamjeriti na autocitatu: tamo gdje je na snazi loša beskonačnost proriče se pogledom u arhive.

No, prije najavljenog autocitata, koji stiže u posljednjem trenutku, čas prije nego što će kazna za ono što sam vam naumio reći, za taj napad na službenu istinu, biti auto-da-fé, pozvaću vas da se prisjetimo “Istoričarske polemike” iz 1986/87.

Tu, kako se danas smatra, “posljednju veliku polemiku u Saveznoj Republici Njemačkoj prije pada Berlinskog zida” započeo je istoričar – o sebi je volio misliti kao o misliocu povijesti – Ernst Nolte.

On se u eseju objavljenom u Frankturter Allgemeine Zeitungu zapitao: “Jesu li nacionalsocijalisti ‘azijatski’ čin možda izveli samo zato što su sebe i sebi slične vidjeli kao potencijalne ili stvarne žrtve jednog ‘azijatskog’ čina? Nije li ‘Arhipelag Gulag’ bio izvorniji od Auschwitza? Nije li ‘klasno istrebljenje’ boljševika bilo logički i faktički prius ‘rasnoga istrebljenja’ nacionalsocijalista?”

Nolte se, dakle, retorički pitao je li holokaust bio preventivni odgovor na potencijalni genocid koji bi Sovjetski savez sproveo nad Nijemcima i njemačkom srednjom i višom klasom.

Odnosno, kako je to formulisao Martin Kindnater: “Mjerodavni kauzalni uzrok šoe bio je, prema Nolteu, prevladavajući antiboljševički refleks straha: na prijetnju istrebljenjem (‘klasnim istrebljenjem’), koja je dolazila od boljševizma, Hitler i njemačko građanstvo reagirali su gotovo zrcalno konstruiranom protureakcijom (‘rasnim istrebljenjem’), kojom se trebalo preduhitriti vlastito istrebljenje od strane protivnika.”

U tekstovima koje će pisati tokom polemike, u kojoj je sa druge strane, između ostalih, stajao i Jürgen Habermas, Nolte je dodatno zaoštrio stav. U razgovoru za Die Welt saopštio je: “Da bi se velike istrebiteljske akcije nacionalsocijalista, dakle, kraće rečeno, Auschwitz, mogle nekome oprostiti, to je meni nezamislivo. Samo: da ih izvuče iz svakog odnosa prema istrebiteljskim akcijama boljševizma, da ih izolira i time postavi kao apsolutne, to se povjesničaru ne smije dogoditi.”

Nolte je insistirao na tome da holokaust nije singularan zločin: po njegovom mišljenju, s izuzetkom plinskih komora, sve ono što su počinili nacisti već su bili počinili boljševici.

U pomenutom intervjuu za Die Welt on još kaže: “Kad bih pred sobom imao samo deset godina, ja bih se intenzivno bavio islamizmom. Islamizmom kao negacijom američkog, liberalističkog društva. To bi bilo okončanje jednog životnog djela, nakon komunizma i fašizma sad, dakle, treći, premda i najslabiji, ali u isti mah i najčudniji fenomen otpora protiv tog razvoja koji se ocrtava, protiv individualističke uniformnosti čovječanstva.”

Na pitanje novinara “Je li islam novi fašizam?” Nolte odgovara: “Ja ne bih koristio taj termin. Ali ipak bih rekao da islamizam, dakle, islam koji naginje ekstremnoj politizaciji, pokazuje vrlo snažne obrambene reakcije, koje su u njemačkom nacionalsocijalizmu i boljševizmu postojale protiv nadirućega kapitalizma. Na toj razini moguće su usporedbe, ali treba izbjegavati izjednačenja.”

Noltea pominjem jer u njegovom slučaju nailazimo na precizno artikulisanu ideju “odbrambenog”, “preventivnog genocida”, kakvim je Srebrenicu opisivao Amfilohije i kakav će, ako je vjerovati tumačenju po kojem je Srebrenica bila reakcija na iskustvo Jasenovca i mogućnost uključenja Bosne u tzv. Zelenu transverzalu, dakle, odgovor na iminentnu opasnost koju je, tvrdilo se, predstavljao islamizam, biti počinjen u Bosni.

“Ni mrtvi neće biti sigurni od neprijatelja ako pobijedi. A taj neprijatelj nije prestao pobjeđivati”, kaže Benjamin u 6. Povijesno-filozofskoj tezi.

U svom pesimizmu ova misao nadmašuje čak i onu koja se pripisuje Platonu, a kaže: “Samo su mrtvi doživjeli kraj rata”. Po Benjaminu, vanredno stanje permanentno je i ne ukida ga čak ni smrt. Naprotiv: mrtvi su ulog u svakom sljedećem sukobu.

U znamenitoj 9. tezi, onoj koja počinje pominjanjem Kleeove slike Angelus Novus, Benjamin piše: “Anđeo povijesti zasigurno tako izgleda. Lice je okrenuo prošlosti. Tamo gdje mi vidimo lanac zgoda on vidi samo katastrofu koja neprestano gomila razvaline na razvaline i baca ih pred njegove noge. Htio bi još ostati, probuditi mrtve i popraviti razvaljeno. No, iz raja dopire vihor koji mu se uhvatio u krila, a tako je jak da ih anđeo više ne može sklopiti. Taj ga vihor nezadrživo tjera u budućnost kojoj je okrenuo leđa, dok hrpa razvalina pred njim raste do nebesa. To što nazivamo napretkom taj je vihor.”

Da bi iluzija napretka bila održana, nužno je brutalno, pješadijsko-artiljerijsko-avijacijsko dejstvovanje ideologije. Bombardovanje tolerancijom, suočavanjem s prošlošću i nadom u budućnost odvija se bez predaha. Svjetsku politiku čija je ideologija napredak Benjamin, međutim, smatra nihilističkom.

Vihor, za kojim ruševine padaju na ruševine i kosti padaju na kosti – to su udaraljke koje tuku ritam istorije – nosi nas u zajedničku i bolju budućnost, koja izgleda obećavajuće i blještavo samo zato što smo oduvijek bili u stanju guzicu okrenuti kosturnicama. “Dobro zdravlje i loše pamćenje” – rekla je Ingrid Bergman kada su je pitali što je potrebno za sretan život.

Nema nikog, nema ničeg što bi moglo zaustaviti naše pomirenje. Kao što nije bilo nikoga ko je mogao zaustaviti naš sukob. Ili je arhitekta našeg rata ujedno i arhitekta našeg mira? Suočavanje s prošlošću samo što nije gotovo: čitav je region nestrpljiv da se okrene zajedničkoj budućnosti.

A što nas, osim prošlosti, čeka u budućnosti?

U pokušaju da odgovorimo na to pitanje, uzgredno, gotovo nehajno pomenimo da je genocid u Srebrenici, koji nije bio  incident nego logični i predvidivi krešendo politike istrebljenja Bošnjaka, koju je Karadžićev SDS realizovao još u Prijedoru (što skandalozno nije sudski okarakterisano kao genocid), ostavio direktne političke posljedice. Sada se neprekidno ponavlja mantra o “istini” i “suočavanju s istinom”. Sve se svodi na počast žrtvama te pronalaženje i kažnjavanje počinilaca. Ali se dobro vodi računa da ta istina ostane metafizička, a, osim toga, i ne-jedna. Da istina ne ostavi bilo kakve fizičke posljedice.

Ovdje se mora biti vulgarni istorijski materijalista: ako ćemo već o istini, “Istina o Srebrenici” gola je laž, rutinski cinizam, ako ta istina nije fizički, politički uobličena. A politička artikulacija istine o Srebrenice može biti samo jedno – poništenje političkih posljedica genocida i vraćanje političkog stanja na ono prije zločina. Ako se osuđenim lopovima oduzima imovina stečena krađom, kako je u bosanskom slučaju moguće sprovesti pravdu ako se ne oduzme stečeno genocidom? Ubijenima pomen i zvučne fraze, ubicama zemlja i vlast. Gdje je, tačno, tu pravda, a gdje pomirenje?

I ta ogavna fraza “nikada više”, “never more”, koja u slučaju Srebrenice i Bosne ne zvuči kao obećanje, nego kao prijetnja: kao zloslutni refren koji ponavlja Poeov gavran. “Nikada više” genocid kojim su počinioci postigli svoj politički cilj znači samo jedno: da je genocid pravno nedozvoljen, ali praktično itekako isplativ. Stoga “nikada više” koje ne povlači političke i praktične posljedice znači samo jedno: “ponovo”. Znači: genocid? Da, molim. Who dares wins. Sreća prati hrabre. Pregaocu Bog daje mahove. Neka bude što biti ne može. I tako dalje…

Srebrenica je mrlja na našoj čovječnosti, poručili su evropski i američki glavari. Doista? Što bi to trebalo da znači kada je sama čovječnost Rorschachova mrlja, u kojoj je moguće vidjeti Božiji lik, ali i nakazu? A što ako je u Srebrenici nesputano, svojim riječima, progovorila naša čovječnost? Što ako je tu naša čovječnost iz sveg glasa zapjevala, nakon što je uklonjeno sve što ju je sputavalo? Što ćemo s tom pjesmom, koja je smrtonosna kao pjev sirena?

Pjevali su i holandski vojnici. Na snimku koji prikazuje njihovo slavlje zbog povlačenja iz Srebrenice vidimo ih kako blatnjavi i pijani pjevaju “I Will Survive” – “Ja ću preživjeti”. Više od 8.000 ljudi nije preživjelo.

Genocid u Srebrenici bio je (uvijek) traumatični upad Realnog koji je razbucao simbolički okvir koji su činili zakoni rata, Ujedinjene nacije, sistem kolektivne bezbjednosti, opominjuća moć holokausta… Slikovnicu koju smo sebi predstavljali kao etičku mapu politike Srebrenica je razbucala onako kako je Mladić cijepao dokumenta o primirju. Na nemisliv zločin može se odgovoriti samo nemislivom kaznom.

Razlika između onih koji vjeruju u jednog Boga, koji će, kasnije, svesti sve račune, kazniti krive i nagraditi prave, i onih koji vjeruju u institucije svjetske pravde, koja će rasporediti krivicu i omogućiti pomirenje, mnogo je manja nego što i jedni i drugi vole da misle. I jedno i drugo, i njihov Bog i njihova pravda, postoje samo u odsutnosti i obećanju. Njihov Bog stiže prekasno za žive, njihova pravda stiže prekasno za mrtve. I jedno i drugo slabi je lijepak koji makete prihvatljivog svijeta koje držimo u rukama sprečava da ne iscuri kroz naše prste.

Nema povratka: cijepanje tkiva je nepovratno, rana je nezacjeljiva. Evropa stoji nad Bosnom kao Kafkin seoski ljekar nad mladićem na čijem bedru cvjeta rana ružičasta, otvorena kao kop rudnika, iz koje vire drski crvi, gojazni od krvi bolesnika. Stoji nad Bosnom i u sebi misli: “Jadni mladiću, tebi nema leka. Pronašao sam tvoju veliku ranu; od tog cveta na svom boku ćeš propasti.”

Srebrenica je Kafkin cvijet na boku Bosne. Ciničko-sadistička orgija, koja je započela uvođenjem embarga na uvoz oružja kojim bi se napadnuti branili, nastavila odlaganjem vojne intervencije koja bi okončala rat, eskalirala saučesništvom holandskih trupa u srebreničkom masakru, nastavljena presudama suda u Hagu, okončava pozivom na smrt bolesnom: okreni se budućnosti.

A tamo, rekosmo, stoji samo jedno: prošlost.

Računam, ponavljam, da sam bio jasan.

Za to hoće li se SNP smilovati da genocid nazove genocidom ne dajem pet para.

Kao što pet para ne dajem ni za to hoće li se Bošnjačka stranka i njen lider, dok trče u zagrljaj SNP-u, saplesti o Srebrenicu i Ukrajinu, ili će prepreke koje stoje na putu njihovoj ljubavi uspješno preskočiti/zaobići. Jer genocid je genocid, a posa’ je posa’.

Kao što pet para ne dajem za budućnost kakvu gradi Dritan Abazović. Budućnost u kojoj je prošlost tabu nužno će – ne kažem ja, nego Frojd – završiti tako što će oni koji su najviše bješnjeli protiv oca zajedničke prošlosti kleknuti pred njegovim totemom.

Pred čijim totemom?

Pred totemom onoga koji je Dritanu dao mandat da nas povede u bolju budućnost.

Stara je to, dragi moji, priča. Stara koliko i svijet.