KNEŽEVIĆ VS VUKOVIĆ: Susret u Osnovnom tužilaštvu, “bitanga” kao “vrednosni sud”, ili nad milionima dušom i tijelom ukrašen?

U Osnovnom tužilaštvu danas su dali svoje iskaze gradonačelnik Podgorice Ivan Vuković, u svojstvu oštećenog i Milan Knežević, poslanik DF-a kao osumnjičeni.  Vuković je prijavio Kneževića zbog straha za svoju bezbjednost.

Izgleda da je među njima u prostoriji tužilaštva došlo do verbalnog koškanja, o čemu su na svojim profilima na društvenim mrežama dali različite varijante o tome što se dogodilo.

Knežević tvrdi da ga je Vuković tom prilikom nazvao bitangom. On je, kako kaže, ponudio Vukoviću da mu „nabavi obezbjeđenje“ da ga štiti od njega, na šta mu je Vuković odgovorio da je „bitanga“.

„Ali ja sam bio dobar i miran jer poštujem princeze. Nema moje duše na svijet,“ prokomentarisao je Knežević na Tviteru. Uz objavu je stavio link za pjesmu Bijelog dugmeta “Bitanga i princeza”.

Vuković je bio znatno opširniji.

“Danas sam u Osnovnom tužilaštvu dao izjavu povodom prijetnji koje mi je, unazad mjesec dana, uputio Milan Knežević, a nakon toga, i jedan broj njegovih anonimnih istomišljenika. Knežević je, između ostalog, tada kazao da mi neće ostati dužan, da sam fašista, te da su moji otac, majka, stric i strina ‘višedecenijski teroristi’ (ovo posljednje neću zaboraviti).

Dok sam govorio pred veoma profesionalnom i korektnom tužiteljkom, mogao sam čuti kako Knežević, inače profesor književnosti, koji je sjedio metar od mene, pod maskom šapuće dio Njegoševog testamenta – ‘Hvala Ti, Gospodi, jer si me na zemlji nad milionima i dušom i tijelom ukrasio’.

Ja sam za to vrijeme, pokušavajući da se fokusiram na iskaz, iz nekog razloga mislio na znamenitog Adama Mihnjika koji je govorio da ‘sa bagrom treba razgovarati jezikom bagre, jer bagra samo taj jezik razumije’.

U nekom trenutku, Knežević se trgao iz proznog transa, i kazao mi da ‘lažem’, na šta sam ga, uz doljenavedeni kompliment (inače, vrednosni sud, prema mišljenju našeg Ustavnog suda), pozvao da popije lijek za smirenje, budući da je bio vidno uznemiren i, razumio sam na osnovu boje njegovog lica, još više preplašen.

Ironija sudbine je, tako, učinila da sa saslušanja na koje sam pozvan zbog njegovih prijetnji, dakle u svojstvu oštećenog, Knežević izađe s naglašenim osjećajem straha i ugroženosti.

Srećom, a kako to obično biva kad je on u pitanju, hrabrost mu se naglo povratila, a njegov neprevaziđeni smisao za humor proradio, čim se dohvatio tastature.