Probudi se Crna Goro

Piše: Nebojša Redžić

Naiđu tako periodi kada se Crnogorci uspavaju. Puste da stvari teku nekim tokom kakav drugi žele. Izgube emociju za ono svoje, što su im prađedovi gradili i u amanet ostavili. Žrtvuju svoju istoriju i naslijeđe radi stvaranja „nečeg većeg“.

Tako je u novijoj istoriji bilo u drugoj polovini trajanja unitarne Jugoslavije Karađorđevića. Tako je bilo u gotovo cijelom razdoblju komunizma. Tako je i danas, a to današnje traje još od 2007. godine. Pleme moje snom mrtvijem spava. A tek naša đeca. Đe su, što čine, o čemu razmišljaju? Je li ih bivši, a bogami i aktuelni sistem toliko oštetio da jedino o čemu sanjaju jeste kako da se obogate preko noći a da ne rade ništa, kako da opustoše neku kladionicu ili obrnu koji gram kokaina. Srethoh nedavno sina jednog od vodećih crnogorskih intelektualaca. Divan momak, vaspitan, lijep kao Apolon. Veli: Nebojša, ja sam Crnogorac, a za ostalo me ne diraj. Mene to ne interesuje.

Ali, valjda to tako treba u graDŽanskoj državi. To je, znate, ona situacija kada iz temelja države, iz njenog postamenta, izvadite i u sekundarnu sirovinu pretvorite njenu noseću etničku grupu, ubijedite ih da nijesu to što jesu i date im izbor između nestajanja, ili prelaska u redove njihovog vodećeg asimilatora.

Crnogorci su se stotinama godina žrtvovali za druge. Za Rusiju, za kralja, za panslavizam, za jugoslovenstvo, za srpstvo. Sve dok nijesu izgubili sebe. Dok im se emocija nije pretvorila u prah i pepeo. Ili je kod nekih, makar, duboko potisnuta. Toliko duboko, da bi je iz tame u kojoj bitiše, mogla izvući i na svjetlost dana iznijeti samo neka velika misao o drugačijoj budućnosti, ili neki veliki lider. Moguće i neki lažni car poput Šćepana Malog, mada je ovo sa Milojkom neuspio projekat Zapada.

Crnogorci su se stotinama godina žrtvovali za druge. Za Rusiju, za kralja, za panslavizam, za jugoslovenstvo, za srpstvo. Sve dok nijesu izgubili sebe.

Ohrabrio me u tom smislu potonji 21. maj na Cetinju i ona mladost i energija koju je vodio duh predaka. Skoro sam siguran da su se toga dana u Prijestonici zaigrale duše prađedovske sa onom divnom đecom koji su umotani u svetu crnogorsku zastavu, konačno osjetili dah slobodarstva i istorije. Samo kada bi se još malo edukovali oni drugi Crnogorci koji su toga dana odabrali neku drugu zabavu ili neku drugu zastavu, kada bi naučili nešto o sebi i svojim precima, kada bi se zainteresovali za vlastitu istoriju, možda bi sve bilo drugačije. Jer, na svakom tavanu, ispod svakog kamena, u svakom kutku prađedovske kuće (pod uslovom da je tata nije prodao Rusima), nalazi se poneki jatagan, neka puška ili odlikovanje zbog koga bi se morali ponositi, ali i postiđeti pred precima.

Kako starim, tako sam sve više ubijeđen da Crnogorci potpunu nacionalnu zrelost i nacionalno samopoštovanje stiču nakon 50. godine. Gledam neko veče po stoti put film 13. jul i vidim onu grupu Crnogoraca koji su nakon 23 godine pakla u državi Karađorđevića poželjeli da obnove nezavisnu Crnu Goru (istina, sa pogrešnim saveznikom) i razmišljam đe su im đeca?! Taman kao što sam prije nekoliko dana imao sastanak radi formiranja jedne nove stranke, takođe sa grupom staraca i pitao se: zar smo, zaboga, jedino mi koji smo u ozbiljnim godinama, zadržali emociju prema Crnoj Gori zbog koje smo spremni ustati, boriti se, zaplakati, umrijeti….?!

Sjetih se da su se pripadnici mog bratstva neke 1986. godine okupili u selu Liješnje, u Rovcima, da podignu spomenik našem zajedničkom pretku Petru Bulatoviću, zvanom Redža Daničin. Došli su ljudi sa svih strana: iz Amerike, iz Beograda, iz Rijeke, Podgorice, Bijelog Polja… Bilo ih je preko 100. Ali na očevo pitanje hoću li sa njim u Rovca, odgovorio sam da ću toga dana biti u Makarskoj, na ljetovanju sa društvom. Tada me to nije interesovalo. Danas bih dao sve da mogu oca, strica, babu, ili đeda pitati za stvari koje me interesuju. Kasno. Više nema nikoga. Kada su mi pričali, nijesam ih slušao.

Ko je autoritet Crnogorcima?

Prije par godina, prolazio sam pored Skupštine i Andrija Mandić koji je slučajno naišao, svratio me na kafu. Uvijek sam imao dar da lijepo komuniciram sa političkim protivnicima. Tako je bilo nekada i sa Novakom Kilibardom, Momirom i Predragom Bulatovićem… Tako, riječ po riječ, dođosmo Andrija i ja do teme o potrebi dijaloga između Srba i Crnogoraca. U Crnoj Gori, bez tutora sa strane. I sve ti prosto, dok ne dođosmo do pitanja: a ko je taj ko bi u ime Crnogoraca mogao sjesti naspram Andrije da nešto suvislo kaže u korist crnogorskog interesa?!

Zanemarimo to što mi je Andrija tada predložio da osnujem stranku nacionalnih Crnogoraca, što bi me rado prihvatio za sagovornika u takvom dijalogu, što neki ustupci dvije strane moraju da se učine da bi ovo društvo krenulo naprijed. Pride, rekao mi je Andrija da me cijeni kao političkog protivnika, da sam uvijek bio korektan i da zna da je moje Crnogorstvo iskreno, bez kalkulacija i posmatranja Crne Gore kao plijena od koga se samo treba dobro okoristiti. Uz to, mnogo zna o mojim precima. Nije mi rekao, ali mislim da je imao uvid i u dokumenta ANB-a gdje je bilo jasno koji su to političari i novinari bili saradnici Udbe, a koji nikada nijesu prošli ni pored zgrade bivše Montenegrobanke. Mene tamo nema.

Ali, mnogo bitnije jeste da u političkim partijama koje bitišu u crnogorskom parlamentu, a za koje glasaju Crnogorci, nema persone koja ima lični i politički integritet da može o bilo čemu pregovarati u ime Crnogoraca. Jer, zaboga, oni su graDŽani, oni su Evropljani i za njih je prevaziđeno i staromodno biti nacionalni Crnogorac. Još gore je, po njima – svesti probleme današnje Crne Gore na pitanje nacionalnog interesa Crnogoraca! Baš kao u Jugoslaviji Karađorđevića, baš kao u socijalističkoj Jugoslaviji – i danas je gotovo zabranjeno reći da i Crnogorci imaju svoj nacionalni interes! Samo što se u ovom trećem slučaju radi o nečemu što se u novinarstvu naziva autocenzura, a u psihologiji autodestrukcija ili samouništenje.

Da li je za graDŽane i evropejce prevaziđeno i staromodno biti nacionalni Crnogorac?

Jer, pogledajte ovu činjenicu: dok u zapadnim zemljama na političku scenu sve češće dolaze snage desne orijentacije i uzimaju vlast, u Crnoj Gori jedina desnica koja postoji radi za interes druge države! Crnogorci nemaju svoju desnicu, ni onu umjerenu, desnicu centra, ni onu radikalnu. Sve postojeće stranke za koje glasaju Crnogorci su lijeve orijentacije! Komunisti. Zato sam na sastanku koji pomenuh rekao: ako ćemo da osnivamo stranku koja će u programu imati građansku Crnu Goru (poželjan termin je multietnička), koja će zanemariti pitanja crnogorskog identiteta i ćutati na predaju crkve drugoj državi, bolje da ne pokušavamo ništa, bolje da odemo i svi se učlanimo u DPS.

Jer, Crnogorstvo je dugo žrtvovano zbog maglovite i neostvarive građanske države. U njoj su Crnogorci marginalizovani, baš kao što je crnogorski izgovor izbrisan u filmu 13. jul gdje su komunisti pokušali naš veličanstveni ustanak označiti jugoslovenskim, a crnogorskom jeziku zatrijati svaki trag. Pokušaj da se predstavi kako za Crnogorce istorija počinje 1941. godine, klasična je ideološka, bjelaška indoktrinacija, sračunata na nestanak crnogorske istorije i crnogorske nacije.

Duklja i Ivan Crnojević kao temelj identiteta

Crnogorci do danas nemaju svoju nacionalnu strategiju. Za razliku od Srbije čija je istorija tabula rasa i gdje se sve moralo ispočetka, pa se izmišljalo, lagalo, otimalo od nas, mi kao da imamo potrebu da slavne stranice crnogorske istorije istrgnemo iz korica ogromne knjige o našoj prošlosti. Zaboravili smo na Duklju, zaboravili smo da je Ivan Crnojević, taj renesansni vladar i opštenarodni mit – temelj našeg identiteta. Ne želimo da prihvatimo da je država glavni element nacije, a mi imamo hiljadugodišnju državnost. Nijesmo stvorili nacionalnu doktrinu, uprkos dugoj državotvornoj tradiciji.

Naša politička i intelektualna elita, osim što snom mrtvijem spava, pod velikom je indoktrinacijom, pogotovo komunističkom. U centar naših ideoloških sporova stavljaju se četnici i partizani, iako je to samo djelić onoga što je bio temeljni nesporazum u crnogorskoj istoriji. Crnogorska elita, koja se predala velikosrpskom projektu, ćuti i dozvoljava da Crna Gora egzistira kao kolonija.

Zaboravili smo na Duklju, zaboravili smo da je Ivan Crnojević, taj renesansni vladar i opštenarodni mit – temelj našeg identiteta

Jedan od ključnih zadataka velikosrpske politike već 150 godina je asimilacija Crnogoraca. Dok su neki drugi narodi, poput Makedonaca, već u prvim godinama komunizma zaokružili svoj nacionalni identitet i osnovali visoko školstvo, normirali jezik i riješili pitanje Makedonske crkve, crnogorski komunisti su bili predani drugom cilju – dobiti stan u Beogradu i što sočnije pljunuti po Crnoj Gori.

Velikosrpska imperijalna ideologija ostavila nas je bez visokog školstva, bez ekonomije, bez Akademije nauka, bez Televizije… sve do sredine 70-tih godina prošlog vijeka. Crnogorski nacionalisti su držani pod kontrolom u komunizmu, a svaki pokušaj buđenja nacionalne svijesti tretiran je gore nego da je u pitanju bio neonacizam.

Nemamo kompaktnu nacionalnu ideologiju, nemamo političke predstavnike u parlamentu koji bi se bavili potrebom očuvanja državnosti. Nemamo predstavnike naroda koji neće mjeriti da li im neki politički potez daje ili uzima glasove. Sve se svodi na golu računicu – u foteljama i eurima.

Rekoh već: stanje duha u crnogorskoj eliti je mnogo loše. Do te mjere da se opravdano postavlja pitanje: hoće li se s nama završiti Crna Gora!? Stoga, potrebno je stvoriti jasan ideološki plan o čuvanju crnogorske države i probuditi duh otpora.

Ali, kako kad naša elita spava? Ima li lijeka za taj mamurluk? Ili da se samo nadamo da će nam sami Bog poslati nekog novog, makar i lažnog lidera koji će za Crnu Goru biti koristan, barem onoliko koliko je bio Šćepan Mali.