Zašto tako mnogo Crnogoraca mrzi sebe?

Piše: Milenko A. Perović

Svakakva su zla snalazila Crnogorce od njihovog postanja do danas. Potonjih decenija jedno se zlo raširilo toliko da prijeti temeljima povijesnog postojanja Crne Gore i Crnogoraca. Tome zlu ime je crnogorska samomržnja ili oikofobija. Ona je mržnja srpstvujušćih Crnogoraca prema samima sebi i svom autentičnom nacionalno-državnom identitetu.

Za Crnogorce karakteristični su oni oblici samomržnje koji pripadaju  psihopatologiji etničkog i nacionalnog. Crnogorska samomržnja ima sličnosti, ali i temeljnih razlika u odnosu na tipove samomržnje kod drugih naroda, nacija i država. Posebna je ona po specifičnosti svojih uzroka, ali i po posljedicama koje donose sudbinsku opasnost da se Crnogorci potpuno rastvore u  nacionalnoj i svakoj drugoj samonegaciji.

Velikosrpske komšije su iz svojih osvajačkih i asimilatorskih interesa navodili Crnogorce da se stide od sebe, da sebe preziru, najposlije, da sebe otrovno mrze! Još više su Crnogorce duže od stotinu godina na samomržnju navodile njihove političke i intelektualne „elite.“ Śetovali su ih „glavari“, „narodni predvodnici“ i „umne glave“ da preziru, omalovažavaju i mrze vlastiti nacionalni, povijesni, državni, jezički, kulturni i vjerski identitet.

Prodavale su te vječito gladne „elite“ Crnu Goru i Crnogorce – kako onda, tako i danas – za velikosrpsku nadnicu i sinekurno namještenje u „srpstvu,“ gledajući da ugrabe kakav položaj u hibridizacijama „srpstva“ i stan u Beogradu! Crnogorce su ubjeđivali da je njihovo nacionalno samouništenje u njihovom interesu! Ubjeđivali su ih da je sve crnogorsko šaka jada koje se treba što prije otresti, slijedeći srpske uzore! Dokazivali su „istorijsku nužnost“ po kojoj se crnogorski identitet ima utopiti u srpskom identitetu kao „višem i boljem.“

Najposlije, smislili su za to najimbecilnije opravdanje da je u interesu „srpstva“ i njegovog „jedinstva“ da Crnogorci prime obavezu da mrze sebe i sve svoje! Opravdanje po mjeri pećinskog čovjeka mnogi su Crnogorci prihvatali bez razmišljanja, spremni da prospu mozak svakome kome je bastalo da se grohotom smije njihovoj prevelikoj gluposti i bezgranično lošem karakteru!

Ima naroda u kojima je etnička, nacionalna ili rasna samomržnja dio tradicije (Jevreji, Rusi, Irci, Japanci, Filipinci, Afroamerikanci te narodi koji su dugo trpjeli kolonijalne ili kakve druge osvajače). No, teško bi se našlo savremenog naroda – kao što su Crnogorci – u kome na svakom koraku neumorno, agresivno i manično niču samomrzeći nacionalni rušitelji.

Nije teško rasvijetliti izvor njihove mrziteljske samodestrukcije. Ona potiče od  mitomanski i mitolatrijski izmišljenog srpskog porijekla crnogorskog etničkog i nacionalnog identiteta. Ta izmišljotina odavno je negirana mnoštvom naučnih i istorijskih dokaza. Njena je negacija apsolutno osnažena novijim istraživačkim rezultatima populucione genetike i genetičke genealogije koji su pokazali da u velikoj mješavini različitih etničkih grupa na teritoriji današnje Crne Gore  ne postoji nikakva srpska etnička grupa! Dakle, Srba u Crnoj Gori nije bilo prije nego što su se Crnogorci počeli konvertovati u političke Srbe!

Međutim, na crnogorskom tlu mitologija je odnijela pobjedu nad istinom! Učinak mitologije je „dvojni identitet“ Crnogoraca. Njeno centralno mjesto zauzima tragikomični mitologem o crnogorsko-srpskom udvostručenju. Ovaj se mitologem počeo učvršćivati u drugoj polovini 19. vijeka i ubrzo postao „rodno mjesto i tajna“ svakoga oblika crnogorske etničke i nacionalne mržnje sebe samoga!

U psihološkoj i psihijatrijskoj literaturi pojmom etničke ili nacionalne samomržnje označava se negativni odnos prema vlastitom izvornom etničkom ili nacionalnom identitetu. S fenomenom crnogorske samomržnje stvar je daleko složenija. Svaki Crnogorac koji mrzi crnogorstvo zakleo bi se da – iako je evidentno Crnogorac – nije Crnogorac nego Srbin! Dakle, nikada se crnogorska samomržnja nije uspostavljala s pozicije konverzije Crnogoraca u neke druge narode, nego isključivo kao konverzija u Srbe. To u potpunosti objašnjava zašto i „odakle vjetar duha“ u procesu nastajanja i održavanja crnogorske samomržnje!

Crnogorska samomržnja i konverzija u Srbe svoje u odnosu koji najbolje opisuje logička kategorija uzajamnog djelovanja. Ima ona kružni karakter. Započinje tako što Crnogorci internalizuju velikosrpsku agresivnu mržnju prema Crnogorcima. Ova internalizacija izaziva nacionalnu konverziju Crnogoraca u Srbe. Rezultat konverzije je da se u Crnogorcima uvriježi agresivna mržnja prema sebi samima!

Dakle, porijeklo crnogorske samomrziteljske konfuzije treba tražiti u rasprostiranju izmišljenog i lažnog „srpskog“ etničkog identiteta Crnogoraca. Prvi velikosrpski ideolozi i njihovi crnogorski trabanti ovo identitetsko samaštanije iz krajnje prozaičnih velikodržavnih interesa konfrontirali su autentičnom etničkom identitetu Crnogoraca.

Podla svijest ovih ideologa svjesno je stvorila konfuziju oko stvarnog crnogorskog etničkog i povijesnog identiteta. Dovela je u pitanje autentični identitet Crnogoraca, a najveći dio njegovog sadržaja je prisvojila i pripisala izmišljenom „srpskom“ identitetu Crnogoraca.

Ujedno je stigmatizovala njihov stvarni identitet. Mnogi su Crnogorci interiorizovali ovu velikosrpsku anticrnogorsku stigmu pa su počeli mrzjeti sami sebe i bježati iz svoga stvarnog u izmišljeni etnički, odnosno nacionalni identitet. Još više od mržnje sebe samih, oni su mrzjeli Crnogorce koji nijesu podlegli ovoj podloj identitetskoj konfuziji, nego su čvrsto ostali pri svom crnogorskom nacionalnom identitetu i jasnoj svijesti o svom dukljansko-zetskom etničkom porijeklu!

Kako je bilo moguće ovakvo izvitoperivanje crnogorskog identiteta? U povijesnom pogledu, odnos između etničkog crnogorstva i njegove religijske pravoslavne pripadnosti (koja je po porijeklu imenovana kao srpska ili greška) mogao je beskonfliktno postojati u procesu formiranja crnogorske nacije od sredine 19. vijeka do danas.

Međutim, u istom vremenu počela je djelovati velikosrpska ekspanzionistička politika koju je vodio interes da u stvaranju srpske nacije iskoristi svaki raspoloživi pravoslavni „materijal“ na Balkanu, bez obzira na njegovu zbiljsku etničku pripadnost. Nije li ona, naprimjer, poslije Berlinskog kongresa naveliko počela od pravoslavnih Bošnjaka i Hercegovaca praviti nacionalne Srbe! Nije li po „istom ključu“ od pravoslavnih Dalmatinaca, Ličana, Banijaca etc. pravila Srbe!

Iz te osvajačke doktrine potekla je lažna teza da „srpstvo“ u Crnogoraca nije samo religijska, nego etnička, a onda i nacionalna odrednica! Srpstvujušći dijelovi crnogorskog naroda do danas prihvataju ovu lažnu tezu. U procesu konstituisanja crnogorske, kao i srpske nacionalne svijesti nužna je bila njihova konfrontacija zbog militantnog i asimilatorskog držanja ideologa srpstva.

Crnogorska nacionalna svijest legitimno se oslanjala na povijesno pravo da crnogorsku naciju razvije iz crnogorske etničke supstancije. Ideolozi srpstva na svaki način su gledali da deklarativno „posrbe“ i tako prisvoje crnogorsku etničku supstanciju. Potrebna im je ona bila kao gradivni element u stvaranju srpske nacije, iako za to nijesu imali povijesnog prava ni istorijskih argumenata!

Nadoknađivali su ovaj nedostatak mitološkim konstrukcijama i teškim izvitoperenjima povijesnih činjenica. U tome su imali jedinu „legitimaciju“ strategije agresivnog i upornog nametanja srpskog identiteta Crnogorcima i poništavanja njihovog crnogorskog etničkog i nacionalnog identiteta. Ova se strategija i danas provodi punom parom, jer ideolozi velikosrpstva s generacije na generaciju prenose svoju tešku „tlapnju“ da strategija nije uspjela sve dok postoji dovoljno Crnogoraca koji mogu odbraniti Crnu Goru od totalnog posrbljivanja!

Psihopatološki korijen današnjeg ”srpstva” u Crnoj Gori u najvećoj mjeri nalazi se u mržnji Crnogoraca prema sebi. Poduprta konvertitskom lakomošću, kalkulacijama, neznanjem i glupošću, ova je samomržnja nužni uslov i dovoljni razlog nacionalne konverzije Crnogoraca u Srbe. Ova konverzija je najčešće praćena ekstremnim patološkim oblicima crnogorskog samonegiranja.

Samomržnja uvijek počinje nametanjem lažne svijesti. Takva svijest nameće se ideološkim izvitoperenjima slike zbiljnosti, istorijskim falsifikatima, ukorjenjivanjem mitomanije i mitolatrije, naopakim obrazovanjem i vaspitanjem, nakaradnom socijalizacijom, propagandom i širenjem lažnih predstava. Ko nije u stanju da se odbrani od ovoga nametanja, internalizira lažnu svijest i pretvara je u lažnu samosvijest! Prihvatanjem iskrivljene slike svijeta uvijek se stvaraju uslovi nastajanja iskrivljene slike o sebi samom!

Crnogorcima je duže od stotinu godina nametana lažna svijest o sebi. Ona im je porodila lažnu samosvijest i istinsku samomržnju. Iza ove lažne samosvijest uvijek su stajali zbiljski ideološki i politički interesi velikosrpstva. Ono je vješto navodilo Crnogorce da uspostave i održavaju kompleks inferiornosti prema Srbiji i „srpstvu.“ Iz toga kompleksa ponajviše potiču gotovo sva crnogorska samoomalovažavanja, samopreziranja, samodestrukcije i samomržnje!

Osim iz kompleksa inferioprnosti, samomržnja može nastati i kao posljedica maltretiranja, ugnjetavanja, šikaniranja, podcjenjivanja i vrijeđanja. Tjeskoba, depresija i ljutnja na sebe zbog izloženosti agresiji često završavaju u samomržnji i prijelazu na stranu svoga mučitelja (Stokholmski sindrom).

Mnogi Crnogorci su u periodu od 1918-1941. i od 1991. do danas bili izlagani najrazličitijim oblicima agresije velikosrba i njihovih domaćih uslužnika. No, u ta dva perioda najviše se ukorijenila crnogorska samomržnja, kao i masovna nacionalna konverzija u Srbe. Iz mnogih slavnih crnogorskih bratstava – koja su zbog odbrane crnogorstva i crnogorske države bila izložena najžešćoj velikosrpskoj agresiji – ispilili su se najteži nacionalni izdajnici i mrzitelji svega crnogorskog!

Iako se čini da je „normalizovano“ stanje crnogorske samomržnje, ona nije prestala biti oblik teške psihoze karakterističan za srpstvujušće Crnogorce. Oni neprebolno boluju od „graničnog poremećaja osobnosti.“ I ne misle da im je potrebno liječenje!

Samomržnja je njihova božja kazna. Ona ih goni da kao kakvi balkanski Ahasferi lutaju između identiteta od koga su se odbili i identiteta koji nikad neće biti njihov!