Slika, ton, kanalizacija…

Piše: Nebojša Redžić

Jedna od bezbroj laži u koje vjeruje „vesela Srbadija“, kako ih je Njegoš zvao od milja, bila je ona da je Milovan Đilas stvorio crnogorsku naciju. Istina, imala je ta laž i svoje varijacije, pa je njihov Đedo znao reći da je „crnogorska nacija stvorena u Brozovom Jajcu“. Umiju oni tako da ostanu nedorečeni, a često i neusaglašeni u svojoj mržnji.

Ali, jedna konstanta zasigurno postoji. Niko tako iskreno, temeljno i konstantno ne mrzi sve crnogorsko kao Srbi. I kada to kažem, vjerujte da znam što pričam. I pišem. Jer, uvijek me oduševe oni graDŽanisti koji odmah ustanu protiv generalizacije i uzviknu: pa nijesu svi isti. Ali, pogledajte: jedan dio Srbije temeljno se, mnogo temeljnije nego Spajićeva vlada, pripremao za obilježavanje 20 godina nezavisnosti. Taj dio njih, napravio je dva skaradna filma. Desio se fašizam, desila se mržnja, desile su se laži. I vascijela Srbija (liše dvojice) ćuti na bestijalne laži. A što su oni koji ćute? To su oni koji odobravaju da laž, ona Dobričina laž kao srpski državni interes, postane ono u što današnji Srbi vjeruju. Svi. Jer i „studenti“ koji na sve mudro ćute, misle o nama isto. I tako cio jedan vijek. Vazda kontra svijeta i civilizacije.

Jer i „studenti“ koji na sve mudro ćute, misle o nama isto. I tako cio jedan vijek. Vazda kontra svijeta i civilizacije

Zašto sam tekst počeo sa pominjanjem Đilasa? Pa, kao momčić i potom kao formirana osoba, dane sam provodio i politički stasavao u stanu narodnog heroja Komnena Cerovića, mog rođaka. On je oženio Đidovu rođenu sestru Milku, a oba njegova sina su novinari. Komnen je u životu stradao zbog Đilasa, smijenjen iz crnogorske poratne vlade u kojoj je bio potpredsjednik i ministar poljoprivrede. Volio je Đida i nadahnjivao se njegovim idejama čak i kada pred kraj života nijesu godinama zborili. Sjećam se kada se ljutit vratio sa Đilasove sahrane iz Podbišća i rekao mi da mu je bilo loše kada je ugledao srpske popove kako mu čitalu opijelo. Znao sam o Đidu mnogo toga što javnost nije znala, njegova sestra Milka me obožavala, pričali smo o svemu, a niko nikada nije dao ni naznaku da je Đilas stvorio crnogorsku naciju.

Naprotiv, bio je simbol crnogorskog konvertitstva, jer se po stare dane posrbio i od velikog Crnogorca postao Srbin. U svojim djelima, kad god bi pomenuo svog oca, svoje pretke, pisao bi o njima kao o Crnogorcima.

Znate, u Komnenovom stanu se moglo naučiti mnogo. Dolazili su tu svi „birani“ crnogorski intelektualci, posebno s početka devedesetih. Tu se brusila ideja o obnovi crnogorske nezavisnosti. Znaju to, siguran sam, ovi iz Udbe. Uostalom, ona stara Udba postavila je mikrofone u Komnenov stan još kada je padao Đilas. Jer se Đido, kada je sklonjen, prvo Komnenu javio i rekao: „Sva se Bosna na Aliju sprema, a Alija ni abera nema“.

Milovan Đilas je simbol crnogorskog konvertitstva, jer se po stare dane posrbio i od velikog Crnogorca postao Srbin

Sjetih se svega ovoga zbog jednog detalja. Jednom, sav ushićen, došao je u Komnenov stan divni Rajko Cerović – da se pohvali tekstom iz onog „Monitora“. Čita Komnen, čita i u jednom trenutku kaže: „Bogati Rajko, ti cijelog života pišeš jedan te isti tekst“. I zaista. O čemu bi Rajko nego o crnogorskom identitetu, o onoj srpskoj frustraciji zbog postojanja Crne Gore, o aspiracijama srpskog vjekovnog fašizma da nam uzme i more i dušu.

Uhvatih sebe da i ja, nakon svega, cijeloga života pišem isti tekst. Sa istom temom. I što god napišem povodom novog izmeta, fino upakovanog u trobojni celofan uvreda i laži, znajte da sam u svojih 40 godina novinarstva već napisao. Tu kraja nema, niti će ga biti, dok god spava Njegoš na Lovćenu i dok god na Grahovac, u maju, dođe makar jedna crvena crnogorska zastava.

Misli li cijela Srbija tako o nama?

Kada je u pitanju geopolitička konstelacija ovog dijela Evrope, sve djeluje normalno: Srbija je zaustavljena u svom naumu da postane velika, izgubila je rat u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, Hrvatska je u EU, BiH je koliko-toliko stabilna, Crna Gora je nezavisna, Kosovo je takođe država, svi osim Srbije su, ili će uskoro biti, u Alijansi, svi su već u EU ili teže da budu. Tako to izgleda iz aviona, ili kad uzmete mapu. Ako se spustite dolje i uđete u bit problema, vidite da je region poprilično nestabilan. Srbija ima problem sa Hrvatskom. Srbija zbog RS ima problem sa BiH. Srbija želi Kosovo. Srbija reži na Crnu Goru. Drugih problema u regionu nema. I onda zaključite da je u svakom potencijalnom konfliktu, jedan od dva subjekta – Srbija. Ona se i sa ostatkom svijeta inati, ona mu kontrira, ona radi uvijek suprotno od onoga što je za civilizovani svijet normalno. I zbog toga ne biva kažnjena, nego naprotiv – međunarodna zajednica traži način da ih civilizuje kad ih već nije denacifikovala. Ali, Srbija uvijek ode korak dalje i istražuje granice zdravog razuma.

I uvijek se priča završi na nekom problematičnom lideru. Nekada je to bio Slobodan Milošević, kasnije Voja Koštunica, sada Aleksandar Vučić. Potom se problem personalizuje, pa se sve pripiše njegovim autokratskim porivima. Niko da kaže da je tog lidera izglasao neki narod. Pogledaš li ka narodu, vidjećeš glasače. Jedni su danas za Vučića, drugi su protiv. I nakon duboke analize (pisao sam o tome prije neki dan), shvatiš da unutar toga naroda nema značajnije ideološke, a ni koncepcijske razlike. Ni u odnosu prema Hrvatskoj, ni po pitanju statusa RS unutar BiH, ni kada je u pitanju Kosovo, naravno ni Crna Gora.

I uvijek se priča završi na nekom problematičnom lideru. Nekada je to bio Slobodan Milošević, kasnije Voja Koštunica, sada Aleksandar Vučić

Za njih je, jer to uče u školama, Crna Gora „ogranak srpskog stabla“, privremena država, Đilasova i Brozova tvorevina, izmišljena nacija, zemlja sa srpskim morem, srpsko leglo i gomila sličnih, u mržnji sklepanih verbalnih egzibicija. To su jednostavno tamo usadi u svijest živih bića još od kada su djeca. Da, kada govore o Crnoj Gori, negiraju. Da prijete nekažnjeno. Da mrze. A svima je pradeda „tamo negde iz okoline Cetinja“.

Ne treba se onda čuditi kada nam umjesto čestitke za 21. maj i umjesto zahvanosti što smo i njima tada napravili državu, stigne poruka u vidu dva toaleta puna decenijama neočišćenog izmeta. Sve one frustracije, sav gnijev i sva trulež koja se tamo vijek i po gomila zbog neostvarene ideje o pokorenoj Crnoj Gori, nekada jednostavno stane u sliku i ton. I tako nastane cunami mržnje, prevare i laži. Vidjeli da nam je država slaba, da nas vode nejaki. Pa kidišu…

Izlilo se, valja ga čistiti. Odgovor valjda treba da daju institucije. Tužilaštvo, koje za sada ćuti. Državnici, koji takođe ćute. Ma, da ne dužim… osim ovo malo političara iz stranaka crnogorske orijentacije i osim medija, zamukli su svi. Pitam se đe su organizacije za zaštitu ženskih prava da makar kažu kako na Cetinju nije bilo nikakve demografske eksplozije, kako Crnogorke nikada nijesu ljubavile sa okupatorskim vojnicima, kako su crnogorske žene održale i Cetinje i Crnu Goru, uvijek na prvo mjesto stavljajući čast.

Vučićeva posluga u Crnoj Gori, mirno je i bez stresa prihvatila najjači do sada atak na crnogorske svetinje kakve su čast, dostojanstvo, porodica, ugled, poštenje… Isti oni samo koji dan kasnije, složno su zagraktali na Zdravka Krivokapića koji je iznio nekakvu ideju o ustrojstvu crkve. Zemlja u kojoj se ćuti kada joj neko udari na čast, a koja za svetinje proglašava pravo tuđinske crkve da otme naše crkve i manastire, te da ubira milione eura od zaostavštine naših predaka, Crnogoraca, vjerovatno ne zaslužuje ni da postoji.

Uostalom, nigdje se razlika između istine i laži ne vidi kao kad pogledaš ka crkvi Srbije. Pogledajte fotografiju od juče: mitropolit Joanikije nosi kamilavku crne boje. Iza njega je Njegoš koji nosi mitru bijele boje. Onu koju je vazda nosio crnogorski patrijarh. I kako onda Joanikije može biti u istom rangu sa Njegošem? A SPC tvrdi da jeste. I ponovo laže.

Kad bismo mi progovorili istinu o vama

I dok Vučićevi đojleni u Crnoj Gori ćute, šef se oglasio. Za njega je uradak nekakvog Centra za društvenu stabilnost – pravo na drugačije mišljenje. Interesantno. Glup ili bezobrazan, pitanje je sad. Hajde, Vučko, da ja sada ustvrdim kako si ti, recimo, od projekta Beograd na vodi ukrao 90 miliona eura. I da to proglasim pravom na drugačije mišljenje. Hoćeš li mi mirno dati to pravo?

Ili da kažem da je tvoj narod hrabro i junački, oko 400 godina, bio žrtva instituta „pravo prve bračne noći“, pa u Srbiji danas ima na stotine hiljada onih koji nose turske gene. Je li i to pravo na drugačije mišljenje? Ili da svaki dan pominjemo sultana Mahmuta II koji vam je dao i zastavu i crkvu? Da pričamo priče o đojlenima kojima je bio zadatak da ljubave sa Turcima, uz naknadu iz budžeta Srbije. Ili da pričamo o janjičarima, o vašem viševjekovnom ćutanju pod Turcima, o tome da ste nosili fes i par decenija nakon što su Turci napustili Balkan? Pa tek o Mojkovcu i vašoj bježaniji. I „zahvalnosti“ 1918. Je li i to samo pravo na drugačije mišljenje? Ne, to je fakat, a mi koji to znamo, ćutali smo godinama da vas ne bismo povrijedili. Znaš onu glupavu crnogorsku tezu o „političkoj korektnosti“?!

Umjesto da smo i mi našli nekog popa koji bi rekao da ste vi „turski nakot“, da vas treba vješati za Brankov most, da vas je Draža stvorio u jajcu na Ravnoj Gori? Što misliš, dokle bismo u takvom nadgornjavanju došli? I vidiš li tako budućnost naših odnosa, umjesto da gajimo bratsku ljubav?

I dok Vučićevi đojleni u Crnoj Gori ćute, šef se oglasio

Što činiti nakon svih fekalija koje i danas, nakon saznanja što Srbi misle o nama, plivaju crnogorskom teritorijom? Što reći o stanovnicima Crne Gore koji u mirisu tih govana uživaju? Ili o onima koji nijesu rekli ni riječ protivljenja? Možda da priznamo gorku istinu: Crna Gora, kad već umire, neka umire u smradu. Sa ovakvom većinom, bolje nijesmo ni zaslužili. Jer, poručili ste nam da ćete doći i uzeti svoje. Neko bi rekao – veoma opasna poruka. Ali, navikli smo to od vas.

Ili da mi njima pošaljemo istinite slike, bez montaže i bez izmišljenih teorija o neuzvraćenim ljubavima? Da im pošaljemo slike sa Cetinja, iz Mojkovca, Podgorice, Herceg Novog, Bara…iz svih mjesta gdje se srcem i ljubavlju proslavljao dan kada smo se otrgli iz smrtonosnog „bratskog“ zagrljaja? Da im pošaljemo priču o jednoj mladosti stasaloj u nezavisnoj Crnoj Gori, na svom, crnogorskom jeziku, na istini o svojoj Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Pod našim nebom, kraj našeg mora, uz naše nestvarne prirodne ljepote.

Imam utisak da bi u Srbiji, kada bi odgledali naš film o ljubavi prema crnogorskoj Crnoj Gori, bilo još više frustracije, još više mržnje. Jer, naprosto, naša ideja je superiorna čak i kad po njoj prospu gomilu izmeta iz njihove nacističke kuhinje.

U danu kada su emitovani njihovi šovinistički, propagandni uradci, Crna Gora je doživjela svoje najljepše trenutke. Vidjela je svoju mladost kako iskreno i s ljubavlju, kliče svojoj jedinoj zemlji. Na to ih niko nije nagovarao, to se nije moglo kupiti, ni isfolirati. U Crnoj Gori danas, po najnovijem istraživanju, 75% stanovništva ponovo bi glasalo za nezavisnost. Ako ne vjerujete, dođite da provjerite. Doma smo.