Da klekne i Milojko

Piše: Nebojša Redžić

Predlog rezolucije o Jasenovcu stigao je u Skupštinu Crne Gore, a potpisala su je 43 poslanika i poslanice iz nekadašnjeg Demokratskog fronta, Demokrata, Socijalističke narodne partije i Pokreta Evropa sad.

Hrvatska je, na najavu usvajanja rezolucije, uputila protestnu notu Crnoj Gori, a hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman rekao je da se ona donosi kako bi se “defokusirala Srebrenica, politizovalo sa Jasenovcem i manipulisalo žrtvama”. Grlić Radman dodao je da se tema koristi za unutarcrnogorska politička nadmetanja, da očekuje da rezolucija ne bude usvojena, inače će se “negativno odraziti na evropsku put Crne Gore i na bilateralne odnose sa Hrvatskom”.

Tako je hrvatski ministar u samo par rečenica ogolio suštinu. Dok Aleksandar Vučić optužuje Spajića da je sa dva amandmana u Rezoluciji o Srebrenici samo “pridobio one koji su bili u dilemi da li da je podrže”, uslužne srpske partije u crnogorskom parlamentu, ničim izazvani, žele skrenuti fokus sa Srebrenice na Jasenovac.

Neću upasti u zamku da poredim ono što se dešavalo u Jasenovcu i Srebrenici nego ću takve rasprave i usporedbe velikodušno prepustiti Srbima i Hrvatima. Uostalom, Crna Gora ni sa jednim, ni sa drugim zločinom nema ama baš nikakve veze. Ako izuzmemo izmišljene intrige vezane za Đukanovićevo gorivo za tenkove i pogubljenje nekoliko Crnogoraca u logoru Jasenovac.

I baš kao što nas, nabrajajući tri konstitutivna naroda u BiH svi odreda zaborave a ono malo Crnogoraca koji žive u toj nefunkcionalnoj državi pomenu jedino kada se sjete da su Radovan Karadžić i dobar dio skupine njegovih zlikovaca “poreklom” iz Crne Gore, tako se i u nabrajanju žrtava Jasenovca niko nikada nije usudio da stradale Crnogorce stavi uz bok Srbima, Jevrejima i Romima. Ipak, teško je ne primjetiti da je među žrtvama hrvatskog logora smrti bio Pavle Đurišić, čuveni četnički vojvoda, Vasojević iz sela Zaostro kod Berana.

E sad, pomisliti da su se prosrpske stranke iz domaćeg parlamenta zauzele da rezolucijom žigošu i nepočinstva hrvatskih ustaša samo zato što su ljubitelji lika i djela Pavla Đurišića, bilo bi odveć naivno i netačno. Nije njihov motiv za rezoluciju ni stradanje srpskih zarobljenika (kažu: 700 hiljada!), jer da jeste, neko bi se do sada već dosjetio da se i Jasenovac poturi kao pandan genocidu u Srebrenici. Biće ipak da je u pitanju nešto sasvim drugo, toliko stupidno i bijedno, da se čak i u zvaničnom Beogradu, koji je instalirao aktuelnu vlast u Crnoj Gori, sprdaju namjeri ovdašnjeg parlamenta da se tako iskupi zbog crnogorskog glasa za Rezoluciju o Srebrenici u Ujedinjenim nacijama. Iako su ih baš oni iz Beograda nagovorili da je predlože.

Uostalom, prije samo tri godine, rezolucija o Jasenovcu nije prošla čak ni u parlamentu Srbije. Za nju je glasalo svega 30 poslanika, a razlog je jednostavan: “da se ne ugrozi evropski put Srbije”.

No, iako je predsjednik Srbije nekoliko puta u ironičnom tonu izrazio sumnju da će crnogorski parlament uopšte usvojiti takvu rezoluciju, nesporno je da zvanični Beograd od Crne Gore to očekuje kao akt izvinjenja, klečanja na koljenima, ali i još po nečega.

Nijesu pomenuli “ustaše”

Koji su, dakle, razlozi natjerali većinu crnogorskih poslanika da ponude jasan nagovještaj kako će odista usvojiti rezoluciju o Jasenovcu? Kad već srpski parlament nije. To što su u Jasenovcu, osim vojvode Đurišića, pogubljeni i Jovo Bećir, crnogorski brigadir i komandant trupa koje su zauzele Skadar (koji je nakon 1918. g. prešao u jugoslovensku vojsku) i dr Milo Bošković, narodni heroj, učesnik NOB-a, svakako nije motivisalo ovdašnje posrbljene Crnogorce da se bave Jasenovcem.

Prilično bezbojni crnogorski šef diplomatije Filip Ivanović, u obrazloženju za taj potez, čak je uspio da bude i ciničan. On je hrvatskom ministru rekao da “Crna Gora ne dovodi u vezu zločine u Jasenovcu sa kolektivitetom hrvatskog naroda”, koristeći isti onaj argument kojim je pred javnošću Srbije pravdano i glasanje zvanične Crne Gore u UN. Ipak, nije mogao a da ne primijeti da “Hrvatska država, uključujući i njen vrh, dostojno obilježava sjećanje na nevino stradale jasenovačke žrtve”. Tako je šef vanjskih, koristeći poznati metod “dobro jutro čaršijo na sve četiri strane”, malo ošamario Hrvate, nakon što je ošamario Srbe, sve sa ciljem da ideju svojih istomišljenika o rezoluciji o Jasenovcu, predstavi kao samostalan potez Crne Gore, potez iz vlastite glave, bez sugerisanja sa strane. A svi znamo da nije tako.

Ideja da Crna Gora inicira rezoluciju o Jasenovcu produkt je namjere Beograda da Crnu Goru zaustavi u procesu evropskih integracija i poremeti njene odnose sa Hrvatskom. I to je zapravo – to.

Dakle, ono što je bio razlog da srpski parlament 2021. godine ne podrži svoju rezoluciju o Jasenovcu, ne važi za Crnu Goru. Ta grešna “zemljica” kako je u serijalu govora mržnje na “Pinku” prema našoj zemlji naziva neki Sarapa sa ostalim gostima – satrapima, mora da se iskupi zbog glasanja u Njujorku, a najmanja žrtva koju zbog toga treba da podnese, jeste da stopira svoj evropski put. Uostalom, znaju oni da bi mentalno dobro “načeti” Vučić, teško preživio saznanje da je Crna Gora na pragu Evropske unije.

Zbog toga su tu Manda, Pipun, ali i Jakov i Aleksa, koji dobrovoljno pristaju da, pucajući sebi u nogu, naruše odnose sa susjedima i naljute evropske partnere. Sve zbog višeg cilja – puzanja pred beogradskim mentorom kojem moraju staviti do znanja da im je liturgija kod popa Joanikija Drugog milozvučnija od Ode radosti.

Uostalom, što je značila četvorogodišnja borba nove većine za drugačiju Crnu Goru, do destrukciju, razaranje svih vrijednosti i vraćanje na duh palanke kakav su stanovnici Crne Gore imali u Zetskoj banovini?!

No, već sam pisao o tome: gazda vječito traži više, gazda je hronično nezadovoljan poslugom, gazda teži da iskreira savršenog poslušnika. I onda im jedan Aleksandar Vulin, komentarišući rezoluciju o Jasenovcu, poruči sljedeće:

“Pisci crnogorske rezolucije o Jasenovcu uspeli su ono što niko nije mogao. Da napišu rezoluciju o jasenovačkom genocidu, a da ni jednom ne pomenu ustaše i NDH, da srpsko ime pomenu jednom, a hrvatsko samo kada su nabrajali narode koji su stradali u Jasenovcu”. Pametnome dosta.

Servilnost bez granica

Sve mi nekako u ovoj priči o crnogorskoj žrtvi za srpsku stvar liči na ono Kneževićevo gostovanje na Happy televiziji. Čovjek se uporno trudio da bude vrcav i duhovit, ne shvatajući da se zapravo svakom izgovorenom riječju spušta ispod granice unižavanja sebe i onih koje predstavlja. Voditeljka se neumorno cereka dok on objašnjava da smo svi mi, Crnogorci (tamo je čovjek Crnogorac!) na bromazepanima, u stanju permanentnog stresa i ludila. A nesretni Milan zapravo izgovara dijagnozu svih onih koji su umjesto svojih predaka, slavne istorije i kulture, odabrali da budu servilni i ponizni pred gospodarem.

Eto, baš tako kao što je Milan svoje intelektualne domete priložio na oltar turbofolk duhu koji oličava Jelena Karleuša, pokušava sada Milojko Spajić da spasi što se spasiti može kod ovdašnjeg srpskog biračkog tijela koje ga je, nesporno, dovelo na vlast. Po nalogu Beograda, naravno.

To što zvaničnicima iz Beograda nikako ne ulazi u glavu da im se i Milojko, kao predstavnik vlasti koju su sami instalirali, odmetnuo pa glasa sa tamo nekim Britancima i Njemcima, spada u domen srpskog neznanja o nama. Jer, koliko god da je svjestan uloge crkve i države Srbije u uspostavljanju nove vlasti u Crnoj Gori, Spajić zna i osjeća (a ako ne zna, mi ga na to podsjetimo) da biti crnogorski državnik, nosi sa sobom zrno ponosa i dostojanstva. Sad, nije lako uspostaviti balans između ta dva tereta koje ima na leđima, ali sam mu jednom već poručio da – samo ako se upravlja prema univerzalnim vrijednostima – ne može da pogriješi.

Zato ću povjerovati u najave i prognoze ljudi čije mišljenje cijenim da rezolucije o Jasenovcu – uopšte neće biti. Ne zato što se u Jasenovcu nije desio veliki zločin, nego, naprosto, zato što se to Crne Gore ne tiče.

Uostalom, što bi na međunarodnom planu značilo usvajanje rezolucije o Jasenovcu u  crnogorskom parlamentu? Mislim da bi imala jednaku snagu i značaj koliko i onaj apel partijske organizacije u Plužinama iz 1968. godine da se Rusi pod hitno povuku iz Čehoslovačke! I ako se ne povuku – da će održati novu sjednicu!

To što nedostaje današnjoj Srbiji, jeste ono što zvanični Zagreb radi mnogo revnosnije: čak je i ministar Ivanović priznao da hrvatska država “obilježava sjećanje na nevino stradale jasenovačke žrtve”. Većina Hrvata se odriče Jasenovca. Čak je i jedini hrvatski poslanik u crnogorskom parlamentu Adrijan Vuksanović kazao da će glasati za rezoluciju o Jasenovcu!

Kada ste od nekog crnogorskog Srbina (liše prof. Kilibarde) čuli priznanje o nekom srpskom zločinu? Kada ste čuli da se kaje? Ili da, ne daj Bože, traži oprost od rodbine žrtava? Za Bukovicu, za Štrpce, za deportaciju, za Kaluđerski laz… Za podršku agresiji na BiH i Hrvatsku, za veličanje zločinaca…

Ili da za kraj, citiram svoj post sa društvenih mreža: “Rezolucije o genocidu u Srebrenici ne bi bilo da se u Srbiji desila denacifikacija, da je bilo lustracije, da 80% njenog stanovništva ne negira genocid i da ogroman broj njih ne veliča presuđene ratne zločince. Tačka.”

Takav grijeh ovovremenih Srba, nikakva priča o Jasenovcu od prije 80 godina – ne može umanjiti.