Prećutkivanje nije opcija

piše: Željko Vukmirović

Nije bilo tako davno kada je ambasador Evropske unije u Podgorici Johan Satler tvrdio da Crna Gora nema atlernativu kompromisu. Ova poruka, od samo prije dva mjeseca, mogla bi da pretpostavi i da je Satler svoje vrijeme provodio na nekom sasvim drugom mjestu, ali to svakako nije bila Crna Gora. 

Efekti kompromisne politike, a u cilju što bržih evropskih integracija koje su pretpostavljale državni interes, relaksirale su trenutnu izvršnu vlast do mjere potpunog potcjenjivanja Evrope. Još kad je utvrđen geostrateški interes, ovi iz sadašnje vlasti su mogli da luduju. 

Ipak, Evropa je nastavila da izuzetno tolerantno ne uzima za ozbiljno učinak ovdašnjih prosrpskih partija, baš kao i značajan i politički i ekonomski uticaj koji je pristizao iz Srbije. Naročito one iz nikad odgenutnute „kulturne“ saradnje. Naravno, bila su to širom otvorena vrata srpskom hegemonizmu i revizionizmu. 

Gotovo svakodnevno su nam bile izručivane provokacije iz projekta „srpski svet“, a neke od tih smišljotina su prošle i Parlament. Javnosti su stalno bile u ponudi priče o srpskom jeziku, zastavi i ugroženim pravima srpskog naroda. Iako, uistinu, to nije bilo nikakvo novo gradivo već ponavljanje priče s početka ’90-tih godina prošlog vijeka. Falili su samo balvani. Mada, nepotizam je odradio veliki dio balvanskog posla, a i srpski popovi su po raznim skupovima dotjerivali taj nedostatak, pa su se nove podjele stvarale, gdje god bi oni kročili. 

Smrt jednog ratnog zločinca i reakcije sa veličanjem njegovog lika i djela uprkos činjenicama, te obnavljanje hegemonističkog štiva iz projekta „srpski svet“, definisale su i trenutnu izvršnu vlast u Crnoj Gori. Osim reakcija nekoliko evropskih parlamentaraca, značajniji odjeci nasuprot uvjerenjima vodećih ličnosti u crnogorskoj vlasti sa kojima Evropa sarađuje – su izostale. 

Svi znamo da je demokratija proces i da su kompromisi neminovni. 

Ali praviti kompromise sa Andrijom Mandićem koji se ne ustručava da otvoreno zažali za srpskim ratnim zločincem, a onda i nagovjesti da će nakon ulaska u EU poraditi na promjeni Ustava, zasigurno je nezamisliva stvar za bilo kakvo razmatranje. Ukazati uvažavanje premijeru Spajiću koji se izmišljotinama i uzmicanjem pred idejama srpskog hegemonizma bori za vlastitu kožu i kožnu fotelju svakako ne može imati ozbiljan prolaz u bilo kojoj kombinaciji. Praviti dogovore sa bezbjednosnim sektorom pod vođstvom Demokrata koji predstavljaju parametar političkog diletantizma, teško da se može smatrati kompromisom. Uvreda je daleko primjereniji opis. 

Izvjesno je da više od 70 odsto crnogorskog stanovništva priželjkuje ulazak u EU. I to je zaista jasan pokazatelj da građani priželjkuju pozitivne promjene. Izvršna vlast koja im je trenutno u ponudi nije ništa uradila tim povodom. Bar je tako bilo do sada. A i državni interesi pod njihovim vođstvom nisu nas ni očešali u prolazu. 

Samim tim, ulazak u EU po svaku cijenu se ne nameće kao imperativ. 

Posebno iz jednog razloga. Ako Evropa prećuti prosrpsku politiku u Crnoj Gori koja nepromjenljivo preživljava više od 30 godina, sa sveukupnom negacijom crnogorske države i nacije, te i erupciju uvjerenja o srpskim ratnim zločincima kao herojima, onda nam ne treba ništa. 

I nema to veze sa kompromisima. Ta priča ne može da se proda. 

A prećutkivanje nije opcija.