Da li je vrijeme za stranku nacionalnih Crnogoraca?

Piše: Nebojša Redžić

”Crnogorska nacija će još morati da sazrijeva”, rekao mi je jedan prekaljeni Crnogorac nedugo nakon izbornog poraza crnogorske opcije 30. avgusta 2020. godine. „Ono što slijedi je drugo poluvrijeme referenduma“, kazao mi je tada i gotovo do tančina predvidio kroz kakve će ponore morati da prođe Crna Gora kako bi se odbranila od novog identitetskog ataka velikosrpskog nacionalizma.

Brojne, uglavnom spontane građanske akcije, protesti, barikade na Belvederu, pa sve do kačenja državne zastave na privremeno okupirane crnogorske svetinje, pomogli su da i suverenističke partije lakše prevaziđu letargiju koja ih je obuzela nakon izbornog poraza.

Epilog je uočljiv i prilično snažan: već dvije podaničke, marionetske vlade sastavljene sa adrese Moskva – Beograd – crkva Srbije, pale su zbog odnosa prema Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi!

Molim? Ne biste to tako rekli? Ne čini se na prvi pogled da je tako? Onda sagledajte argumente.

I Krivokapićeva i Abazovićeva Vlada proklamovale su nastavak evropskih integracija, borbu protiv kriminala i korupcije i pomirenje (naravno, cilj im je bio sverpsko pomirenje) kao osnovu političkog djelovanja. Nije trebalo biti naročito vispren, pa čuti/pročitrati/shvatiti da je onoj prvoj, zapravo, jedini politički cilj bio izmjena Zakona o slobodi vjeroispovijesti, a drugoj potpisivanje „temeljnog“ ugovora sa SPC. Čak i kada nije bilo onih koji bi sa pozicije vlasti priznali da su zbog „duhovnih“ ciljeva sastavili Vladu, uvijek bi se našao neki Joković, Šćekić ili smiješak Alekse Bečića, da zdravorazuman čovjek shvati kako im je interes crkve Srbije ispred puta u Evropsku uniju. U to više nema ama baš nikakve dileme.

S druge strane, samoorganizovani suverenisti, na skupovima poput onoga ispred Skupštine decembra 2020. godine, pa sve do solo akcija kada su crnogorske, privremeno okupirane crkve okitili državnim zastavama, jasno su im stavili do znanja da se naum Terazija, Takovske ili Francuske ulice u Beogradu, ne prima olako na ovdašnjem kršu. Baš kao i u minulih 170 godina, od kada kidišu na Crnu Goru, a ona odolijeva čak i kada se čini da je potpuno posustala.

Pad Krivokapićeve Vlade nakon Belvedera i Abazovićeve nakon potpisivanja ”temeljnog” ugovora nije slučajan. Naprotiv, govori da je istina o crnogorskoj samobitnosti superiorna nad obmanom ”srpskog sveta”, da je otpor zlu utkan u DNK Crnogoraca, da je potreba za slobodom ovdje temelj od koga ne postoji ništa temeljnije, pa ni izdajnički ugovori sa pohlepnim mantijašima i litijašima.

Elem, da u podtekstu izmijenjenog Zakona o slobodi vjeroispovijesti i „temeljnog“ ugovora nije postojalo uviđanje da susjedna Srbija želi prisvojiti/prigrabiti/ukrasti crnogorsku istoriju i da prevarom, uz pomoć svojih podanika želi poništiti čitav jedan narod, ni 42., ni 43. Vlada ne bi bile oborene. A obje su pale. Prevashodno zato što su zanemarile vjekovnu Crnogorsku pravoslavnu crkvu!

Ugovor sa crkvom Srbije biće poništen

Vođen vlastitim principom da nikada ne odašiljem vatru prema posrnulom ili palom političaru, makar se on zvao i Dritan Abazović, ne mogu da odolim a da se ne prisjetim njegove pokvarene i odvratne teze da je on, potpisavši na prevaru, u zoru, nenajavljeno i krijući se od javnosti, nekakav ugovor sa Porfirijem Perićem – „pomirio pravoslavce“. Koliko god on takvom nebulozom pokušao da opravda Vučićeve milione, bratove klinike i obećanu budućnost daleko od Crne Gore, „mali“ će jednom ipak shvatiti da je upravo on učinio mnogo više na pomirenju i homogenizaciji Crnogoraca, nego mnoge beogradske sluge prije njega. Upravo u momentu kada je mislio da će na lovorikama potpisanog sporazuma sa crkvom Srbije porasti u očima svetosavske javnosti i učvrstiti svoju poziciju, uslijedio je pad. A kada se previše uzleti, onda je i tresak pada mnogo jači.

Prevarni akt nazvan „temeljni“ ugovor biće srušen onda kada prvi naredni predstavnik crnogorske strane izjavi da ne postoji volja da se nastavi važenje takvog ugovora. Poruke kakve su odaslali Joanikije Mićović i par ne baš edukovanih ministara iz SNP-a o nedodirljivosti „temeljnog“ ugovora, nemaju utemeljenje u lekcijama koje su dostupne već na ulaznim vratima Pravnog fakulteta. Svaki ugovor podrazumijeva saglasnost volja, a kada volje sa jedne strane više ne bude, onda više nema ni ugovora. Simplificirano: reći da je „temeljni“ ugovor nemoguće rušiti, isto je kao kada bi Joković svojoj supruzi, koja bi poželjela da ga napusti, rekao da to ne može da učini, jer se udala za njega!

Drugim riječima, za propast „temeljnog“ ugovora, potrebno je samo da suverenistički blok na narednim parlamentarnim izborima odnese pobjedu. Prethodno, mora homogenizovati redove, motivisati apstinente, vratiti povjerenje u evropski put Crne Gore, obnoviti gradivo o potrebi pripadnosti zapadnom civilizacijsko – kulturološkom krugu, ponuditi opciju onima koji ne vjeruju DPS-u, obnoviti vjeru u ispravnost ideje Crnogorstva, uvjeriti birače da će se pozabaviti identitetskim pitanjima, ponuditi dogovor manjinama… A to nije posao koji se može obaviti za nekoliko mjeseci. Poseban problem je što stranke crnogorske provenijencije uglavnom nijesu izvukle pouku iz izbornog poraza 2020. godine, stavljajući do dana današnjeg partijski ispred državnog interesa.

Kada pominjem ponudu za one Crnogorce koji ne vjeruju DPS-u, podsjetiću da sam još u martu obrazložio zbog čega je Crnoj Gori potrebna stranka koja bi bila subjekt na umjerenoj desnici, neko ko bi kao jedan od primarnih zadataka, osim evropskih integracija, postavio zaštitu državnog i nacionalnog identiteta Crne Gore i Crnogoraca. Takva partija zauzela bi distancu prema politici suverenističkih partija iz prethodnog perioda, ali bi ostala otvorena za saradnju sa njima na pitanjima od strateškog nacionalnog interesa. Od takve partije, ne bi bilo lošije nikome, jer bi potencijalni apstinenti i svi oni koji su u proteklom periodu razočarani politikom suverenističkih partija, konačno imali nekoga ko bi odgovarao njihovom političkom senzibilitetu. I za koga bi, bez griže savjesti, mogli da glasaju.

Identitet je važan

Upravo činjenica da u političkom miljeu Crne Gore ne postoji relevantna nacionalna partija Crnogoraca, umnogome je uzrok identitetskih, a time i političkih nevolja kroz koje danas prolazimo u potrazi za izvornim Crnogorstvom. Tužno saznanje da ne postoji gotovo nijedna institucija u crnogorskom društvu kojoj je prioritet artikulisanje nacionalnog identiteta, vjerovatno će nas dovesti do zakljućka da su danas najglasniji suverenisti – ljevičari, socijalni liberali, radikalni feministi, borci za prava LGBT populacije, ateisti, agnostici…

I da, još u martu sam postavio pitanje: mogu li partije tzv. ljevice i političkog centra, kakve su DPS, SDP ili SD ponuditi najbolja rješenja za korpus identitetskih pitanja, u čijem je središtu crnogorski jezik, Crnogorska pravoslavna crkva, državljanstvo, državni simboli, položaj nacionalnih manjina i sve drugo iz državne i nacionalne sfere, za koju je, po prirodi stvari, više zainteresovana tzv. politička desnica?

Činjenica da se u međuvremenu nije desilo ništa pozitivno, ili se čak nazadovalo kada se radi o identitetskim pitanjima, neke odgovore već nudi.

Nepostojanje stranaka, ali i institucija koje bi djelovale u pravcu afirmacije državnog i nacionalnog identiteta, tvrde mnogi, uzrokovano je nekritičkim i bespogovornim prihvatanjem vlastitih ograničenja koja nijesu dopuštala kritičko promišljanje vrijednosti kakve su građanska država, sekularizam, antifašizam (deklarativno, antifašista je i Putin).

Ponavljam, važno je naglasiti da nijedan vid zagovaranja da se konačno na političkoj sceni Crne Gore pojavi stranka nacionalne, crnogorske orijentacije, nije motivisan animozitetom prema manje brojnim narodima u našoj državi. Naprotiv, ovakva ideja zasnovana je upravo na činjenici da su manjinski narodi uglavnom ostvarili svoja prava djelujući kroz nacionalne ili građanske stranke.

Može li ovakva stranka da zasmeta DPS-u? Može, ali samo onom njegovom dijelu, ili tkivu, kojem je svemoć partitokratije i politički egoizam zamaglio vidike do te mjere da su potpuno zaboravili na državni interes. A kud ćete većeg državnog interesa – ako govorimo o efektima oličenim u izbornom rezultatu – od homogenizacije kompletnog suverenističkog biračkog tijela, onih 55,5% sa referenduma?!

DPS se, uprkos teškim okolnostima, mora suočiti sama sa sobom i prepoznati da danas plaćaju cijenu vlastitih propusta koje su generacije njihovih eksponenata pravile u posljednja dva stoljeća, kao i s onima koje prave danas, a zajednički imenitelj im je – indiferentnost njihove elite spram etnonacionalnog identiteta. Čast izuzecima.

Kada bi, pak, Crnogorci kao nosioci nacionalnog i državnog identiteta, imali nacionalnu partiju, ona bi nesumnjivo dala doprinos da se naš identitet dovede na potrebnu političku i kulturnu ravan, kako bi se moderna Crna Gora, tek kao nacionalno prepoznatljiva, uključivala u multinacionalne i multikulturalne tokove preko svog identiteta.

Naravno, svako bezglavo insistiranje na formiranju takve stranke ili pokreta, nosi sa sobom rizik da se sklizne u ekstremizam. Crnoj Gori je potrebno mnogo mudrosti, pameti i dostojanstva u odbrani vrijednosti na kojima je utemeljena. Potencijal za takvu partiju postoji, mnogo politički nepotrošenih ljudi sa jakim intelektualnim potencijalom je spremno, članstvo ih očekuje kao zapeta puška – potrebna su sredstva i akcija.

Crnogorskoj ideji su, osim partije, potrebne snažne vladine i nevladine institucije i organizacije, koje će je učiniti vidljivom na temeljima vlastite autentičnosti, ali one koje će zanemariti olinjalu “političku korektnost”. Mnogi će reći da je vrijeme za buđenje autentičnog crnogorskog nacionalizma. Ne da bismo se takmičili sa ovdašnjim političkim Srbima, već da bi parirali njihovim zlim namjerama.