MILOJKO PANTIĆ: O “Udbinoj djeci” i umiranju medja

Danima se u Maderi govorilo samo o tom događaju koji se zbio u listu „Politika“ u drugoj polovini osamdesetih godina prošlog vijeka.

Slobodan Milošević kao predsjednik Gradskog komiteta Saveza komunista Beograda, preko svojih novinarskih, ali i ideoloških jurišnika koji su po funkciji bili u gradskom partijskom forumu, kreće u osvajanje vrha vlasti Republike Srbije.

Prvo što je na tom putu uradio bilo je stavljanje pod kontrolu sve najvažnije redakcije štampe, radija i televizije Srbije.

Na sastanku sa novinarima najstarijeg dnevnog lista na Balkanu, iznerviran onim što je izgovorio Slobodan Milošević, za riječ se javio Miroslav Radojčić i bez ikakvog pardona mladom komunističkom aparatčiku doslovce rekao sljedeće: „Ko ste vi da nam držite predavanje o novinarstvu, o tome šta i kako novinari Politike treba da pišu. Ako ste iz Gradskog komiteta donijeli nešto što treba da objavimo, ostavite nam to i odlazite, a nas pustite da radimo svoj posao.“

Takve prosvjetiteljske novinarske riječi mogao je da izgovori samo čovjek koji je uz Predraga Milojevića, najčitaniji novinar Politike svih vremena.

Ko je Miroslav Radojičič?

Miroslav Radojčić je šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka bio dopisnik Politike iz Njujorka i Londona.

Proslavio se 1963. kada je izvještavajući o ubistvu predsednika Džona Kenedija danima punio po četiri-pet stranica svoga lista.

Tiraž Politike rastao je i u vrijeme turnira u Vimbldonu.

Jer Radojčić je tako opisivao čari teniskog „sjaja u travi“ da se tih dana pričalo samo o njegovim tekstovima.

Nijedan novinar iz Srbije ni prije ni poslije Radojčića nije imao stolicu sa svojim imenom u novinarskoj loži Vimbldona.

Takav svjetski gospodin (rođen u Sarajevu), takav novinar plemenitog kova, bio je prvi i za dugo vremena i jedini borac u novinarstvu protiv nadirućeg političkog i palanačkog primitivizma i nacionalizma u vidu slobizma.

U to vrijeme Udruženje novinara Srbije, na Skupštini u Smederevu, kada u političkom životu nisu postojali ni Vučić ni radikali, a naprednjaci nisu bili ni u primisli, „prvoborca“ Miroslava Radojčića proglašava „anarholiberalom“ i oduzimaju mu sve novinarske nagrade.

Najčitaniji novinar Politike pada u tamu novinarske anonimnosti.

Malo ko danas u Srbiji zna ko je bio prvi antislobista u novinarstvu.

Ali zato medijska „deca Udbe“ dobijaju i ulice u glavnom gradu.

Uspon Tijanića i “Udbine djece”

Udruženje novinara Srbije osniva čak i nagradu za hrabrost i daje joj ime Aleksandar Tijanić, iako je dotični u posljednjem tekstu sam za sebe napisao da je bio novinarska kukavica.

Aleksandar Tijanić je paradigma takvog djelovanja „Udbine djece“ u medijima.

Za njega je Milošević „bengalski tigar“ srpske politike kome opozicija ne može ni na rep da stane.

Tijanić u društvu sebi ravne „Udbine djece“ jednom nedeljno pije kafu na Dedinju kod šefice ozloglašenog JUL-a.

Kod Crvene vještice, kako je Radojčić zvao Miru Marković.

To ga i kvalifikuje za mjesto ministra informisanja u vladi Mirka Marjanovića 1996.

Tijanić je rodonačelnik tabloidnog novinarstva u Srbiji jer je prvi u politički žurnalizam uveo riječi kao što su „kurčevito“, „spermatozoid od čovjeka“ ili „zalizana bubašvaba“.

Početkom devedesetih „Služba“ njegovom prijatelju koga će on vrlo brzo proglasiti „zalizanom bubašvabom“, osniva Agenciju za politički marketing „Spektra“.

Po zadatku, Tijanić sa tadašnjim prijateljem vodi kampanju Demokratske stranke „Đinđić – pošteno“.

Riječ pošteno važila je za Đinđića, ali ne i za Tijanića i njegovu „zalizanu bubašvabu“.

Neko je nekoga u toj kampanji prevario, pa se prijatelji razilaze.

Tijanić postaje savjetnik predsednika Koštunice, a „zalizana bubašvaba“ ostaje sa Đinđićem.

Posle Zoranovog strijeljanja „bubašvaba“ odlazi kod Mila Đukanovića u Crnu Goru, da bi danas bio jedan od Vučićevih ključnih medijskih saradnika.

U međuvremenu je samozvani najbolji novinar Srbije najavio ubistvo Đinđića riječima: „Ako Đinđić preživi, Srbija sigurno preživeti neće.“

Da je medijski visokorangirano „Udbino dijete“, videlo se prilikom izbora za generalnog direktora RTS-a.

Do tog zvanja došao je tako što je Statut, dakle najviši pravni akt kuće, izmijenjen do besmisla.

Naime, „generalni“ je mogao postati čovjek sa osnovnom školom samo da se preziva Tijanić.

Sa njim je plima banalnosti preplavila nacionalnu TV kuću.

Da bi ostao na poziciji „generalnog“ Statut RTS koji su drugi mijenjali zbog njega, sam je izmijenio tako i toliko da bi veća ovlašćenja i prava imao jedino da je stopostotni vlasnik firme.

Kao oficir Udbe prisustvuje saslušavanju, bolje reći dogovoru sa Legijom, kada se organizator ubistva Đinđića predao policiji.

Kao novinar međutim u svemu što je pisao, u svakom njegovom komentaru, dominira taština praznine.

Zbog toga „Služba“ svom oficiru nije mogla drugačije posthumno da se oduži nego nagradom za „Hrabrost“.

Trebalo je zaista biti hrabar pa „Vožda“ umesto zločincem, nazvati „bengalskim tigrom“.

Hrabrost „najboljeg novinara Srbije“ bilo je i to što nikada nijednim kritičkim tekstom nije pisao o šešeljizmu i vučičizmu.

Zlo sa kontinuitetom

Sve opisano zapravo je slika današnje Srbije koju personalizuje Aleksandar Vučić. Ali, draga gospodo opozicionari, vi koji se građanima predstavljate kao „politički faktori“ ove zemlje, prestanite više da lažete i sebe i nas.

Jer nije tačno, kako vi kažete, da je Vučić stvorio današnju Srbiju bez Parlamenta, Vlade, sudstva i „četvrte vrste vlasti – novinarstva“.

Srbiju za „Udbinu djecu“, znate vi to dobro, Srbiju Miloševića, Dačića, Koštunice, Šešelja, Nikolića, Vučića, Arkana i Palme, stvorila je „Služba“.

I vama je takođe poznato ko su svi ti „Službini“ mali i veliki Apisi.

Svi njeni savremeni „crnorukci“: Rankovići, Krcuni, Stanišići, Legije i slični.

Jasno vam je isto tako da je to sistem vlasti koji služi vladanju nad ljudima, a ne u korist ljudi.

Takođe znate da takvog sistema ne bi bilo bez sadejstva i medijske logističke podrške raznih Mitevića, Minovića, Vučelića, Hadži Antića, Tijanića…

I tako sve do Mitrovića, Bujoševića, Marića, Sarape, Vučićevića, Smajlovićke, Zekićke…

Ta komunističko-nacionalistička hidra zla već više od jednog vijeka lažima, pljačkama, prevarama, obmanama, davi srpsko društvo i razara srpsku državu.

To zlo je jedini kontinuitet u Srbiji.

“Udbina djeca” i u opoziiji

Zlo je toliko veliko da mu zaista ne može niko ništa, a pogotovu ne tzv. opozicija.

Jer „Služba“ ima „svoju djecu“ i u njoj.

To se vidi po tome što se već devet godina čeka da gnijev građana preraste u revolt koji bi smenio Vučića, ali ne i sistem koji ga je proizveo.

To i takvo zlo može uništiti jedino najveće zlo u njemu samom, a to je Aleksandar Vučić.

On reže granu na kojoj sjedi, jer je vlastodržačku instituciju staru više od jednog vijeka, zvanu „Služba“, privatizovao, kriminalizovao i instrumentalizovao do te mjere da postaje sama sebi svrha.

Obesmišljen je život ljudi, a nema novinarske gromade Radojčića da kaže: „Ko si ti, Aleksandre Vučiću, da svoj lični i partijski interes stalno stavljaš iznad javnog i da određuješ ko može a ko ne da dobije posao u Srbiji? Ko je tebi dao pravo da presuđuješ u svim institucijama i da nema kulture, obrazovanja, zdravstva i sporta bez tvoje verifikacije?“

Sve međutim ima svoj kraj, pa i Vučić.

Kada mu u ovoj ili sljedećoj godini budemo „vidjeli leđa“, prvi zadatak političkih faktora, ma šta to značilo, mora biti temeljna „deratizacija“ „Službe“ kako nam njeni medijski pauci ne bi ponovo nebo premrežili, a „zalizane bubašvabe“ zemlju opoganile.