Poniznost je u modi

piše: Željko Vukmirović 

Sada trebaju jedan drugome više nego ikada. Sastanak premijera Milojka Spajića i predsjednika Jakova Milatovića ponajprije ostavlja utisak sasvim prisutnog nemira i gužve u izvršnoj vlasti. Naročito nedugo nakon izbornog poraza Aleksandra Vučića. I naročito u susret crnogorskim izborima samo malo prije no što Ugovor o pristupanju Evropskoj uniji bude potpisan. 

I Milatović i Spajić svoje karijere duguju srpskoj politici, Vučiću i srpskoj crkvi. Izabrani niotkuda, raspoređeni su u „apostolskoj“ predstavi kao ministri i apsolutne nepoznanice. Podijelili su ministarstva finansija, socijalnog staranja i ekonomskog razvoja. I tako postali prvi u redu ispred državne blagajne. Ne može im se pripisati nijedna politička i ekonomska odluka u interesu države. 

Politički pad Vučića, kao najvećeg i nesebičnog pokrovitelja projekta „srpski svet“ i ovdašnjih prosrpskih stranaka, nedvosmisleno je izazvao uznemirenost u redovima ovdašnjih vodećih političara. Ali svakako ne i očaja. Jer, politika je stvar pragmatičnosti. A potjera za novim nalogodavcem se može smatrati raspisanom.

Dosadašnja Vučićeva trčkarala su bez imalo srama svoju sreću potražila na adresi Studentske liste. Bez ustručavanja. Ako se tome pridoda i već ustanovljena novopečena ljubav prema Evropskoj uniji, priznaćete, ovdašnji nosioci vlasti imaju pune ruke posla. Ili bar smišljanja da pred Evropskom komisijom i srpskim studentima svoje nedosljednosti dobro prikriju. 

I tu se Spajke i Jakov savršeno pronalaze. Još ako se zna da je među preostalim nezatvorenim poglavljima i ono sa brojem 27. koje se bavi životnom sredinom i klimatskim promjenama, a koje podrazumjeva neophodna višemilionska ulaganja u infrastrukturu, nema razloga da slučajni ili samo formalni akteri vlasti u Crnoj Gori ne počnu na vrijeme da se dogovaraju. Jer, složnost je u ovom slučaju izuzetno isplativa stvar. 

Eventualno prekomponovanje u vlasti nema nikakve šanse. Predsjednik Skupštine Andrija Mandić zasigurno neće prokockati stečene pozicije. Sadašnji položaj mu garantuje dalju destabilizaciju crnogorske države i presudni uticaj u izvršnoj vlasti s kojim raspolaže i njegova partija i srpska crkva.

Ime sljedećeg gazde nije bitno. Bitan je uticaj na terenu i ugodna uhljebljenja koja obezbjeđuju održavanje postojećeg stanja i nestabilnosti zemlje. A i jačanje evropskih desničarskih stranaka garantuje Mandiću da će šteta od retrogradnih snaga vrlo brzo postati normalnost u Evropi. 

Evropska žurnost u rješavanju sopstvenog i što povoljnijeg geostrateškog interesa još nije predstavljalo opasnost po sadašnju vlast u Crnoj Gori. Samim tim, ni po vodeći hegemonistički projekat „srpski svet“. Ono malo negodovanja oko izraza naklonosti prema osuđenom ratnom zločincu nakon njegove smrti brzo je potisnuto. Kao da se nikada nije ni dogodilo. 

Čak, utisak je da su evropske birokrate koje su zadužene za Crnu Goru ovdje samo da pečatiraju preuzete obaveze. I da ih savršeno ne zanimaju oblici i „modeli“ na kojima važeća vlast planira prevashodno svoj opstanak. Identitetski problemi u Crnoj Gori koji određuju duboke društvene podjele uopšte nisu sfera evropskog interesovanja. Ovdašnja politička pokornost i poslušnost su daleko primarnija i prihvatljivija rješenja. Još kada se nalogodavac razmahne, troškovi će biti gotovo zanemarljivi. 

Naći će se već neki Vučić. Ne mora da bude Žvalavi. Prođu imaju i razni karijerni asovi i tikvani. 

Poniznost je u modi.