Zapišavanje Duklje

Piše: Željko Vukmirović

Malo je bilo ono „ne damo svetinje“. Prisvajanje crnogorskih manastira, crkava i zemljišta od strane srpske crkve se može smatrati tek uvodom. Slijedi, razrada. Epilog tog posla je prilično primitivan učinak, ponajviše nametljiv i baziran na neistinama, tradicionalno koristoljubiv, zasigurno lišen stida. 

Zato i ne treba da čudi kada se na ostacima Duklje pojavi svetosavski stručnjak sa zvanjem episkopa i Joanikijevog pomoćnika, pa onda izvali rečenicu koja prevashodno negira crnogorsko istorijsko nasljeđe, te još jednom u izlog postavlja proizvod zvani „temelji prve srpske države“ koji bi neko, valjda, morao da kupi. 

„Ovo je moja prva služba u ovoj crkvi koja ko zna koliko vjekova broji i ko zna ko u njoj je sve prinosio molitve“. 

I to bi bilo sasvim dovoljno bahatosti za ovonedjeljno izdanje jedne naročite propagande koja dominira regionalnom ponudom za više od 30 godina. 

Jer sve se zna, pope. Samo ti ne znaš. Ili nećeš da znaš. 

Ili tek, poput dostine iz te ekipe kojoj pripada, on samo tretira neku svoju istoriju, ponajprije onu koju su sami smislili. To im nekako leži, ‘oće ih to. 

Tim povodom, svojatanje Duklje je posebno interesantno. Naročito iz razloga što je donedavno za glasnogovornike srpske crkve to bila samo nekakva smišljotina ovih, kako se zove, Crnogoraca. A onda je došlo do nevjerovatnog obrta, gotovo dramatične i sasvim nove istorijske konstrukcije koja je zakucala Duklju kao „srednjevjekovnu srpsku državu“. Poslije je bilo dovoljno da se taj novitet ponavlja bez ustručavanja, baš kao i ona bestidna galama sa „ne damo svetinje“, pa da cijela stvar legne kao neprikosnovena odrednica „ko zna koliko vjekova broji“, kako je to već definisao onaj pop.  

Predstavnici srpske crkve u Crnoj Gori se uporno promovišu u pripadnike ozbiljne srpske nacionalističke zajednice koja ne preza od nipodaštavanja svega crnogorskog, baš kao ni od besprizornih prepravki crnogorske istorije. Uz to, valja podsjetiti da negacija Crnogoraca traje već cijeli vijek, a ni crnogorski jezik nije ništa bolje prošao. Mada, ima navoda prema kojima su nas „častili“ predstavljajući crnogorski kao „najčistiji srpski jezik“. Ta im je tek najbolja…

Povratak u stvarnost ima sve atribute jednog poštenog sunovrata. Trenutna vladajuća skupštinska većina, kao konkretni izvođači radova na putu pod pokroviteljstvom srpske crkve, suočava se sa materijalnim udesom sopstvenog neznanja i nikad preživljenih frustracija o sopstvenoj veličini i značaju. Popovi se samo savršeno uklapaju u tu neukost i umišljenost. 

A Duklja ni pod kojim okolnostima ne smije biti izostavljana iz ukupnog teritorijalnog plana.

Tek se to zove zapišavanje.