Connect with us

Uncategorized

Bolesnik s Balkana

Published

on

Piše: Milenko A. Perović

Politički vrh Srbije otvoreno prijeti Crnoj Gori. Prijeti joj što se totalno inficiranje crnogorskog društva velikosrpstvom ne odvija željenom brzinom. Ne odvija se onom dimanikom koju je beogradski režim želio, planirao i provodio „na terenu“ uz nesebičnu pomoć nabujale „crnogorske“ kolaborature. Frustriran je što od Crne Gore još nije načinio potpuno bolesno društvo, kao što je uspio od Srbije.

Iako su vremena druga i drugačija, današnja Srbija pomalo podśeća na Tursku iz vremena sutona carstva Otomana. Ruski car Nikolaj I tada je Tursku nazvao „bolesnikom s Bosfora,“ jer joj je cjelokupni državni i društveni sistem bio teško obolio.

Političke, duhovne, ekonomske, kulturne, akademske i vjerske „elite“ koje su vodile i još uvijek vode Srbiju od Osme śednice CK SKS 1987. godine dovele su je do opšteg društvenog maligniteta. Sve države na Balkanu manje-više su bolesne. No, „elite“ su Srbiju dovele u stanje najtežeg bolesnika s Balkana.

Na osnovu kojih simptoma se dijagnosticira da je društvo bolesno? Najjednostavniji kriterij postavlja sami život kad učuni očiglednim da se društvo u svemu nakazno izobličilo. Da li još ko pamti vrijeme kada Srbija nije bila izobličena, nego se po svjetski priznatim kriterijima mogla smatrati zdravim i prosperitetnim društvom?

Prije nego što su je nacionalističke „elite“ uzele pod svoje – dakle, u svom socijalističkom razdoblju – Srbija je bila društvo koje se razvijalo na zdravom modernizacijskom i mobilizatorskom principu. Evidentno, on je donosio opšti prosperitet u svim društvenim sferama.

Srbija je od 1945. do 1987. godine živjela kao bogata zemlja vrijednog i valjanog naroda. Uspjela je znatno smanjiti naslijeđeno ekonomsko, civilizacijsko, kulturno i razvojno zaostajanje za Hrvatskom i Slovenijom te – zajedno s drugim republikama – zakucati na vrata kluba srednje razvijenih zemalja u svijetu.

Postavila je sebi zdrave ekonomske temelje, jer bez njega nema dobre države ni društva! Ravnomjerno je razvijala sve sektore industrije (primarni, sekundarni i tercijarni). Uspostavila je ekstraktivnu i prerađivačku industriju, tešku i laku industriju.

Izgradila je moćnu prehrambenu industriju. Njen agroindustrijski sektor bio je baziran na gigantima u proizvodnji hrane. Posebno je bila moćna njena mesna industrija, kao i mnogobrojne šećerane i uljare. Na svim stranama uspjela je razviti velike agroindustrijske kombinate koji su hranom snabdijevali ne samo Jugoslaviju, nego i pojedine zapadne zemlje.

Postigla je izuzetni napredak u industrijalizaciji privrede, posebno u metaloprerađivačkoj i mašinskoj industriji. Njeni industrijski kapaciteti bili su potporni stub profitabilnog vojno-industrijskog kompleksa Jugoslavije. Imala je moćnu tekstilnu industriju, s velikim konfekcijskim kućama, trikotažama i svilarama. Paraćinskim i kulskim štofovima mogla je takmičarski nositi s najboljim britanskim tekstilcima. Imala je industriju kože i obuće.

Poslijeratnom izgradnjom brojnih hidroelektrana, posebno sistemom hidroelektrana na Đerdapu, kao i termoelektrana, Srbija je sebi i dobrom dijelu Jugoslavije obezbjeđivala enegretsku sigurnost za duži niz decenija. Jednako je stajala stvar s rudarstvom, metalurgijom, grafičkom industrijom, duvanskom industrijom i industrijom prerade građevinskih materijala.

Drvna industrija i industrija namještaja bile su do te mjere razvijene da je, naprimjer, samo u Vojvodini uspješno radilo preko četrdeset fabrika za proizvodnju namještaja. Imala je Srbija građevinsku industriju koja je radila ne samo diljem Jugoslavije, nego i na raznim stranama svijeta (od Iraka i Libije do Perua). Njena naftna industrija nije bila bazirana samo na preradi uvezenih naftnih derivata, nego je imala svoja naftna polja u pojedinim afričkim zemljama.

Proizvodila je Srbija gotovo sve što se kreće na dva i četiri točka. Imala je fabriku bicikla u Subotici, automobilsku industriju u Kragujevcu i Kikindi te fabriku vagona u Smederevskoj Palanci. Proizvodila je kamione, autobuse, traktore, kombajne i druge poljoprivredne mašine. Pančevačka Utva pravila je manje avione. Bila je na putu da osvoji proizvodnju helikoptera. Imala je niz rječnih brodogradilišta, sposobnih da u oštroj međunarodnoj konkurenciji prave različite vrste brodova za skandinavske i druge zapadne zemlje.

Desetine hiljada radnika širom Srbije radile su u hemijskoj industriji, u industriji stakla, kablova i elektronike, radioaparata i televizora te proizvodnji svih mogućih alata. Nadugo bi se još moglo navoditi šta je sve činilo ekonomsku bazu Srbije do vremena disolucije Jugoslavije.

S „društvenom nadgradnom“ Srbija je prednjačila u Jugoslaviji. Razvila je gustu mrežu osnovnog, srednjeg i visokog školstva, brojne naučne institute te radničke i narodne univerzitete. Imaja je dobru zdravstvenu mrežu s regionalno značajnim centrima vrhunske medicine. Na svakoj strani imala je pozorišta, bioskope, galerije, muzeje i kulturne centre. Imala je uspješna sportska društva i davala značajan udio u mnogim disciplinama i granama jugoslovenskog reprezentativnog  sporta.

Obrazovni, kulturni i civilizacijski nivo koji je Srbija postigla u socijalističkom razdoblju činio je njeno periklovsko doba. Sve oblasti stvaralašta u tom razdoblju bile su dignute na najviši povijesni nivo. Sve to je bilo moguće zato što su Srbiju na valjanoj kulturno-civilizacijskoj paradigmi vodili valjani ljudi. Vodili su je najbolji ljudi koje je imala! Oni su pred Srbiju postavljali valjane i zdrave društvene ciljeve i na osnovu njih postizali optimalnu organizaciju života svoje zajednice!

Šta se onda desilo sa Srbijom?

Opšti slom socijalizma u Srbiji je – kao i u drugim zemljama koje su baštinile taj politički sistem – stigmatizovao i razorio cjelokupnu razumnu teleologiju društvenog života. Učinjeno je to, tobože, u ime uvođenja zapadne racionalnosti u političkim, ekonomskim i svim drugim društvnim područjima! U ime te racionalnosti razoren je sistem ciljeva na osnovu kojih je Srbija uveliko bila izgrađena kao zdravo i prosperitetno društvo. Razaranjem tih ciljeva, s pozicija političke i društvene moći koja je pokretala opšti društveni razvoj oćerani su najvaljaniji i najbolji ljudi Srbije.

Na njihovo mjesto – uz silne aplauze s Zapada – došli su „tranzicioni“ prevaranti s kriminalnim pa i zlikovačkim mozgovima. Njihov jedini cilj bio je da neočekivano stečenu političku moć iskoriste za lično bogaćenje po cijenu ekonomskog i svakog drugog uništavanja Srbije. Dimnu zavjesu koja će skrivati njihov goli makijavelizam stvorili su puštanjem iz boce demonskog duha nacionalizma i nacifašizma! Sve što su Srbiju strasnije pljačkali i uništavali, „patriotska“ usta su im bila punija priče o „ljubavi prema Srbiji“ i zabrunutosti za „ugroženo srpstvo.“

”Nova klasa” kleptokratskih ”patriota” uspjela je – uz pomoć mnoštva ”intelektualaca”, podlih gebelsovskih propagandista, lažljivih medija i politikantskih bukača – totalno opljačkati, ali i inficirati dobar dio srpskog društva bolešću teškog nacionalizma. Danas se za Srbiju može reći ono što je u svoje vrijeme Tonas Man kazao za njemačku Vajmarsku republiku: ”Imamo prevelika očekivanja ako od ekonomski bolesnog naroda očekujemo zdravo političko mišljenje!” Može se reći i obrnuto: Politički obolio narod mora biti i ekonomski bolestan!

Šta je „nova klasa“ načinila od Srbije?

Ponajprije, do korijena ju je deindustrijalizovala. Potpuno reagrarizovanoj zemlji nametnula je imbecilnu „ekonomsku“ politikom podsticanja „direktnih stranih investicija.“ Od Srbije je načinila deindustrijalizovanu banana-državu bez zbiljske ekonomske i političke suverenosti. Iluziju privrednog razvoja ova podla „klasa“ održava bahantskim zaduživanjem države. Ono služi za „najelegantniju“ i najunosniju korupciju, posebno putem sumanutog građenja putne infrastrukture. Služi i za krpljenje javne potrošnje nestvorenom pozajmljenom vrijednošću. Tako održava iluziju stabilnog životnog standarda i „privrednog procvata.“

„Nova klasa“ je svjesno radila da cijelom društvu nametne izvitoperenu ultranacionalističku percepciju stvarnosti. Od nacionalizma je učinila službenu ideologiju i obavezujuću psihopatologiju. Mržnju je učinila službeno poželjnim držanjem miliona ljudi. Toralno neznanje je učinila vrlo poželjnim „patriotskim“ stavom! Antisrpstvom je proglasila sve što nije plod nacionalističke, resantimanske i frustratorne društvene i lične svijesti. Tako je stvarala bolesno društvo.

Poslušni asistentni u poslu sluđivanja miliona ljudi bile su joj vodeće obrazovne i naučne institucije društva. S Crkvom Srbije one su postale uticajni proizvođači i distributeri bolesne svijesti. Od medija je načinila moćna sredstava javnog dezinformisanja, širenja najprimitivnije zabave, kao i naopakog „obrazovanja“ naroda.

„Nova klasa“ učinila je Srbiju pokretačem lokalnih osvajačkih ratova te ključnim činiocem stvaranja i održavanja permanentne političke i bezbjednosne nestabilnosti zapadnog Balkana. Ona ne zna za savjest, za razliku dobra i zla, za ośećaj krivice, odgovornosti i kajanja, za suočavanje vlastitim najtežim moralnim posrnućem! Štaviše, sretna je što je uspjela da je u tvrdom držanju pri tom neznanju slijedi dobar dio današnje Srbije!

Advertisement

Najčitanije