PREMIJEROVA TAJNA DIPLOMATIJA: Možda se i njegove RS jednom neko “seti”

Oni koji su rođeni tokom ratova na Balkanu početkom 90-tih više nijesu djeca. O tome koliko znaju o godinama u kojima su došli na svijet, uvjerili smo se mnogo puta. Današnji 25-godišnjaci samo su konzumenti bestidnog retuširanja istorije koje im serviraju centrala i razne velikosrpske ispostave koje im jedan imperijani projekat koji je od njihovih očeva načinio zlikovce, “prodaju” kao uzor koji treba slijediti.

Da bi se govorilo o Republici Srpskoj, jednom od dva entiteta u okviru međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine, treba odmah shvatiti da se kod mladeži nije primila priča o pogubnosti zločina koje je u ime ozvaničenja takve tvorevine počinila vojska i razne paravojske bosanskih i inih Srba. Genocid u Srebrenici, troipogodišnje granatiranje Sarajeva, masovna ubistva staraca, žena i djece, nijesu u svijesti prosječnog bosanskog Srbina zavrijedili osudu, još manje želju za pokajanjem zbog grijehova svojih očeva.

Umjesto toga, da bi se razumjela frustrirajuća nemoć onoga što zovemo međunarodnom zajednicom da spriječi pokolj u Bosni, uputnije je, izgleda, zbijati šale. Pa podsjetiti na vic nastao nakon podjele BiH na entitete, kada su u bestijalnoj mržnji prema nesrpskom stanovništvu bosanski Srbi neke poljane na periferiji Sarajeva, nazvali Srpsko Sarajevo. Stigao tako neki stranac nakon rata i šetajući nepreglednim, pustim poljem, naišao na neke Srbe koji su uklanjali mine. „Kako se zove ovo mjesto“, upitao ih je? „Ovo ti je, bolan, grad…zove se Srpsko Sarajevo“, pokušali su ga uvjeriti. „Hm, kad su vam ovoliki parkovi, koliki li je tek grad“, rezonovao je zalutali gost.

Ili, stariji se sjećaju da je u Republici Srpskoj devedesetih godina zvanično uvedena ekavica umjesto ijekavice. E sad, zamislite voditelje centralnog Dnevnika TV Republike Srpske kada su, u pauzama granatiranja Sarajeva, sa Pala poručivali da „svetu lepo treba staviti do znanja da Srbi nikada nisu padali na koljena“. Smijali su im se i u Beogradu.

A tek kada su u Foči, gradiću koji je uoči rata većinski činilo muslimansko-bošnjačko stanovništvo, nakon što su pobijeni i istjerani svi nesrbi, promijenili ime u Srbinje! Taj lingvistički genocid naišao je na toliku odioznost ne samo u sićušnim građanskim krugovima u Beogradu, da je samo par godina kasnije, Foči vraćeno njeno pravo ime.

Odustalo se i od ekavice, jer su i srpski lingvisti to označili kao promašaj. „Da je ta inicijativa uspjela, ona bi dovela do toga da bi se ijekavica, kojom je i Vuk Karadžić govorio, isključivo vezala za hrvatski jezik“, zaključili su. Opasnost da bi je Crnogorci mogli prisvojiti – nijesu pominjali.

Završni udarac svemu što je kao produkt genocidne politike nastalo ili nestalo u Republici Srpskoj, zadali su im oni koji su je kolokvijalno nazvali Republikom Šumskom.

O vrijednostima je riječ

U priči o Republici Srpskoj, najveća konstanta je potajna, nekada manje, nekada više glasna želja da se od entiteta načini država uklopljena u imperijalni projekat Velike Srbije. U toj su želji ujedinjeni svi oni koji čine tzv. “Srpski svet”, možda mnogo više Srbi iz Podgorice i Beograda, nego oni iz Banjaluke. U Banjaluci se o tome galami najviše uoči kakvih izbora, kako bi se narodu ojađenom na svim poljima – od ekonomije do stanja svijesti – dao privid kako će ujedinjenjem sa Srbijom nestati svi problemi. Kao rukom odnešeni.

Što se ta ideja, sa stanovišta međunarodne podrške koja izostaje čini daljom, to je njeni protagonisti više potenciraju. I tu opet dolazimo do one price o vrijednostima i tome šta su o ratu novim naraštajima pričali đedovi i očevi. Jesu li im, zaboga, rekli da su se negdašnji Titovi pioniri, koji su učeni bratstvu i jedinstvu, pjevali kako se kunu Titu u vječnu ljubav svih naroda i narodnosti, tako žestoko poklali potkraj 20. vijeka, da to spada u onu: ne ponovilo se? Ili su im ostavili zavjet da moraju dovršiti posao svojih očeva, zaokružiti teritoriju i ozvaničiti granice, sve uz sada već podrazumijevajuću mržnju prema svemu nesrpskom.

O tome kakva je svijest danas preovlađujuća i što je izniklo iz zlog sjemena rata, mržnje i potoka krvi, zorno svjedoči izbor gradonačelnika Banjaluke gdje se jasno kao dan pokazalo da od jednog zla (Dodik), uvijek postoji i veće i gore.

Mlađani Draško Stanivuković, narastao na neznanju i neinformisanosti svojih vršnjaka, iznikao iz ideologije krvi i tla koja je samo u BiH ubila 200 hiljada ljudi, a milion prognala, najgora je moguća verzija odgovora na to pitanje. Mlađani populista, sazrio u raskoši enermnog bogatstva svoje porodice, naučen da mrzi sve što neće u „Srpski svet“, uskoro će pokazati ono što je do skoro bilo nezamislivo: da će mnogi žaliti za kadrom katkad sirovog, a ipak benignog Milorada Dodika.

Premijer opet nije znao

Biće da je naš aktuelni premijer Zdravko Krivokapić, dok je junački ćutao u vrijeme bosanskog rata, a po saznanjima koalicionih kolega decenijama glasao DPS, tek u poznim godinama shvatio značaj svesrpskog ujedinjenja.

Dok je ovih dana na internet stranici Vlade evocirao uspomenu na svoj nedavni boravak u Briselu, u naletu patriotizma pomislio je da bi iz potaje, bilo dobro ohrabriti jačanje takvih tendencija u BiH entitetu. Čestitajući dan RS njenoj predsjednici Željki Cvijanović telefonom, on je to pokušao sakriti od domaće javnosti, ne obavijestivši nas o tome ni u uobičajenoj Twitter objavi.

E sad, mnogo zanimljivije od činjenice da se sjetio praznika tvorevine kakvu bi i sam da napravi od Crne Gore, jeste pitanje zašto je sve želio da sakrije? Od Joanikija, Gojka i Miška Perovića i Vlada Božovića sigurno nije, jer je morao dobiti njihov blagoslov za to. Ali, jeste od međunarodnih partnera koji vjerovatno ne bi blagonaklono posmatrali pokušaj rušenja njihove “grandiozne” tvorevine zvane “Dejtonski sporazum”. Biće ipak da je neko ko je u ovoj družini matematičar dobro izračunao da je uputnije i isplativije biti partner sa Briselom, nego sa Banjalukom. Makar javno.

Ispostavilo se da je potajna Krivokapićeva diplomatija, ipak teren na kome se profesor loše snalazi. Bolje mu je išlo dok je sa zetom ugovarao tajno zaduženje Crne Gore od skoro milijardu eura.

Kako sada u isti rang, kada je u pitanju obaviještenost, Krivokapića smjestiti sa poslanikom Hrišćansko-demokratske Unije (CDU) u njemačkom Bundestagu Stefanom Kaufmanom koji je takođe čestitao kontroverzni Dan Republike Srpske? Jer, nakon što su njegovu čestitku prenijeli na Javnom servisu ovog bosansko-hercegovačkog entiteta, uslijedile su oštre reakcije bosanske javnosti, poslije kojih se Kaufman izvinio na društvenoj mreži Twitter, pravdajući se da nije znao za negativne konotacije ovog datuma.

Biće da su moguća samo dva odgovora: a) premijer nije znao da na Zapadu, gdje mu je boravak očigledno prijao, nijesu oduševljeni načinom na koji je nastala Republika Srpska, iako su dobrano kumovali nastanku te tvorevine; b) Krivokapić je samo stidljivo nagovijestio da treba ohrabriti one koji streme istom cilju kao on i njegovi apostoli.

Jer, kada jednom od Crne Gore napravi Republiku Srpsku – a kako je krenuo, nećemo dugo čekati na to – bilo bi dobro da i njemu neko čestita 23.septembar. Ako ga se “sete”. Barem neko, osim službi koje su mu u tome pomogle.