OSVRT: O moći i poniženju

Rijetko koja osoba je na crnogorskoj javnoj sceni izazivala i izaziva toliko reakcija kao aktuelna ministarka prosvjete, kulture, nauke i sporta, Vesna Bratić.

Paradoksalno jer, od 4. decembra, kada je „apostolska“ Vlada izabrana, u javnosti se pojavila tek nekoliko puta.  Prvi put povodom susreta sa direktorom Cetinjske bogoslovije, Gojkom Perovićem, kada je izražena obostrana želja da se ova srednja škola  integriše u obrazovni sistem Crne Gore. Njen susret sa stalnom predstavnicom UNDP-a u Crnoj Gori, Danielom Gašparikovom, ostao je upamćen po sazuvenim cipelama ispod radnog stola u pozadini. Obilježavanje godišnjice protesta zbog sječe stoljetnih čempresa u dvorištu gimnazije u Baru obilježio je ministarkin nemušti govor pred kamerama, pun nesuvislosti i usputnog zamuckivanja. I to je manje-više sve.

Od četiri sajta četiri nekadašnja ministarstva, aktivan je samo Ministarstva prosvjete, nauke uopšte nije u funkciji, a ostala dva su sa starim vijestima.

Svoju kontroverznu “slavu”, Bratić je stekla zahvaljujući statusima na društvenim mrežama i gostovanjima u medijima iz perioda kada još nije bila ministarka “četvororučica”, kako je znaju pogrdno nazivati. Dug je spisak. Od pomjeranja Njegoševog mauzoleja “malo dolje”, nazivanja Borisa Dežulovića, jednog od najpoznatijih novinara i publicista sa ovih prostora, osvjedočenog protivnika svih nacionalizama – ustašom, do otvorenog prizivanja smrti za veliku srpsku intelektualku Latinku Perović. Sve to, uz skoro ushićenu posvećenost doktrini Srpske pravoslavne crkve i svemu što se pod tim podrazumijeva.

Na susret sa direktorima škola u podgoričkoj Vili Gorica, nije došla ona, već premijer, Zdravko Krivokapić, koji je njeno odsustvo opravdao bolešću.

Par dana prije tog susreta, na društvenim mrežama se pojavila karikatura nepoznatog autora koja prikazuje Bratić na prilično brutalan način, u seksualnom opštenju sa sveštenikom.

I nasta delirijum

I nasta delirijum. Nemoguće je nabrojati sva saopštenja i reagovanja objavljena tim povodom. Reklo bi se – kakvo osjetljivo i delikatno društvo je ovo naše, pa to je sjajno.

Reakcije su bile tolike da su, u svom pretjerivanju kao što je i sama karikatura, neki od potpisnika “pronašli” i autora, u poznatom crnogorskom karikaturisti Luki Lagatoru i time mu nedvosmisleno u podgrijanoj atmosferi nacrtali metu.

Glavni argument jeste da je u pitanju – mizoginija, odnosno izraz mržnje prema ženi. Pa se i na tom fonu pretjeralo, te su se osude davale “u ime svih žena Crne Gore”.

Za potpisnika ovih redova ljudsko dostojanstvo je iznad svega, i to ljudsko dostojanstvo nedopustivo je unižavati. Ova karikatura i reagovanja na nju otvorili su neka pitanja i podsjetili na pređašnja, ali i aktuelna iskustva. Da li se sve žene u Crnoj Gori mogu identifikovati sa Vesnom Bratić? Sa izrazima mizoginije – da, ali teško u još čemu drugom, ukoliko se ne dijele njeni javno izrečeni stavovi.

Karikaturu ne aboliraju Bratićkini stavovi, kao što ni stavove ne abolira brutalna karikatura na njen račun.

Selektivna osjetljivost

No, da se vratimo reagovanjima, odnosno našem “osjetljivom” i “delikatnom” društvu. To društvo, njen sada najglasniji dio, nije zucnuo kada su se na društevnim mrežama širile fotomontaže poslanice DPS-a, Aleksandre Vuković, sa grudnjakom na kojem se šepure “ovčice” sa likom mitropolita Mihaila i još jednog muškarca kojeg ne uspijevamo da identifikujemo. Nije reagovalo ni na blasfemične scene fotomontaže na kojima isti taj mitropolit polno opšti sa krmačom!

Ne reaguju ni kada premijer Krivokapić prilikom posjete kasarni  u Danilovgradu iskaže čisti muško-šovinistički stav da su majke u Crnoj Gori  “vaspitavale svoje sinove za buduće vojnike, a kćeri da budu brižne prema svojim najbližim – a to je braći – i da ubuduće kao majke na isti način vaspitavaju svoju djecu.“ Uz ničim izazvanu ocjenu da je vojska “jednim dijelom uzdrmana”, izjavio je i da je “naša obaveza da je pokušamo vratiti u prirodne i koliko je god moguće, bez obzira na sva stremljenja savremene vojske, tradicionalne okvire“! Za premijera je očigledno prirodno samo ono što je tradicionalno, a savremena stremljenja vojske, u kojoj je žena ravnopravna sa muškarcem, možemo ostaviti po strani!

Većina ovih koji sada reaguju nije progovorio ni riječ ni tada, kao ni povodom toga što je na Skupštinskom odboru za rodnu ravnopravnost (!), predsjednik Radničke partije, Maksim Vučinić kazao da žena ne može biti dobra majka ukoliko se posveti biznisu.

Mizoginija kažete?

Bratić je odmah nakon izbora za ministraku pokazala da ne zna gdje je mjesto žene u društvu kada je rekla da je “tamo gdje same izaberu” i ponovo se pozivala na svoju “baku”.  Ne znamo medjutim što  misli o nedoličnom ponašanju premijera koji se po prvi put razgoropadio u javnosti tokom susreta sa direktorima škola, među kojima su dominirale upravo žene, kao što dominiraju i među prosvetnim kadrom. Bila je to čista prezentacija muške sile i moći, uz prijetnje i lupanje šakom o sto. Njegova arogancija pred onima koje smatra i doživljava slabijima i poniznost pred najnižim “činom” u hijerarhiji SPC, koja ga je dovela na to mjesto, naprosto su degutantni i onespokojavajući.

Ko je iz vladajuće strukture ili od lidera političkih partija reagovao?

Voajerska čaršija željna bruke

Uostalom, sjetimo se. Skarednosti u našem javnom prostoru nijesu nikakva novost. Granice su davno pomjerene. Primjera radi, sjetimo se kako su prije koju godinu naslovnice nekih dnevnih listova bile  “ukrašene” razgaćenim ministrom, uz transkripte razgovora sa ljubavnicom koji su zabavljali voajersku čaršiju željnu tuđe bruke, ne mareći ni najmanje za ministrovu porodicu.  Ima još jedan, još brutalniji skandal, sa naslovnicama tabloida i direktorkom jedne od najuticajnijih NVO. A tek namještena  afera “antirežimskih” medija  o “silovateljima” i “silovanima” iz Doma u Bijeloj? Bilo je više nego brutalno.

A djevojčica koju, najvjerovatnije đed, unosi u ledenu Moraču, prije neki dan? Niko nije zucnuo ni riječ! Da li zato što je “privatna stvar”  kada odrasli srodnik maltretira dijete i izlaže ga možda trajni posljedicama po zdravlje? Bilo je bogougodno, je l’ da? Djevojčici je dat masivni drveni krst u ruke, nema veze što joj se na licu čitao užas!?

Da li je ministarka Bratić prije ministarka ili je žena? Da li je prije žena ili “srpski nacionalista”, jer naravno, “ne može biti belgijski”? Da li je, napokon, prije samo žena, izložena mizoginiji, nego “sažeži sve, liše nejači”?

Kao što njen šef, premijer Krivokapić, pokazuje drastičnu transformaciju, od pobožnog čovjeka koji šalje božićne čestitke, skoro pa poslanice, iz slame, u razgoropađenog i agresivnog čovjeka željnog  imaginarne osvete, tako se i Bratić transformiše. Od njenog “sažeži” ostali su samo dugmići – nesigurna osoba, koju trema slomi pred TV kamerama.

Ona, koja jednu ženu, Latinku Perović, naziva “babom” uz želju “da ode više Bogu na istinu”! Ružno, baš ružno. Osim što je srpski nacionalista i šovinista, koju ne zanimaju ni muška ni ženska, niti ljudska i nacionalna  prava Crnogoraca, Bratić je i gerontofob, što je stručni naziv za osobe koje mrze starije ljude. Da ne budemo banalni pominjući njenu babu koju povremeno citira kao autoritet za crnogorsku tradiciju i običaje.

U rukama te mlade, nesigurne žene, nacionaliste, šoviniste i gerontofoba, su četiri resora u Vladi  Crne Gore! Nijesmo naivni pa da tvrdimo kako su u njenim rukama i poluge moći tih resora jer je njena uloga jasna – da prosvetu, kulturu, nauku i sport, a pogotovo ovo prvo dvoje, iskroji po mjeri Srpske pravoslavne crkve. Ona je tu da sprovede plan jačanja “zdravoga duha” u školama i obrazovnim institucijama, a ne treba sumnjati da je zdravo tijelo, po kriterijumu SPC, samo u srpskome duhu.

U svoj ovoj buci, teško vidimo da su sve norme i svi standardi davno pogaženi, te da je slučaj karikature samo nastavak u slijedu koji se dešava godinama. Sva ova regovanja liče na zabrinutost o prljavoj haljini dok iza sebe imamo kuću koja gori.

Nikada, ali nikada niko iz Crne Gore ko je sada u vladajućoj strukturi ili joj je blizak ideološki, nikada nije progovorio ni riječ o seksualnim skandalima unutar SPC, (para)vjerske organizacije koju je sinoć profesor Radovan Radonjić na RTCG nazvao ne više državom u državi, već državom nad državom. I tako će i ostati.